Šest godina nakon pada tridesetogodišnje vlasti Demokratske partije socijalista (DPS), malo se toga suštinski promijenilo u načinu na koji se u Crnoj Gori vodi politika, a razlog što je država nikad bliža članstvu u EU leži mnogo više u geopolitičkim okolnostima, nego u postignutim reformama, ocijenio je diplomata i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu Vesko Garčević.
On je u intervjuu “Vijestima” rekao da je svako proširenje EU bilo političko i Crna Gora, svojom veličinom, a ipak i napretkom u odnosu na druge kandidate iz regiona, je praktično poželjan kandidat i poželjan novi član, kako bi se potvrdilo da politika proširenja nije umrla.
“Smatram da su šanse Crne Gore velike, da moramo da napravimo neku katastrofalnu grešku da bismo tu šansu izgubili, ali ne želim da dajem lako kredit novoj vlasti za takav uspjeh. To treba staviti u jedan širi kontekst”, poručio je.
Govoreći o zaokretu šefa parlamenta i lidera Nove srpske demokratije Andrije Mandića prema EU i Zapadu, naveo je da to nije proizvod nekog unutrašnjeg ideološkog preokreta, već posljedica šireg jačanja desnih i populističkih snaga u samoj Uniji, koje u crnogorskom zvaničniku prepoznaju potencijalnog partnera.
Kada je riječ o odnosu snaga između Mandića i lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića u kontekstu odnosa sa Beogradom, Garčević procjenjuje da će srpsko rukovodstvo vjerovatnije više ulagati u Kneževića, kome više vjeruje, ali da neće propustiti priliku da zadrži uticaj i preko Mandića ukoliko se ukaže prostor za to. Napominje i da je glavni mehanizam uticaja Beograda na Crnu Goru zapravo Crkva, a ne politika, budući da politički akteri mogu da se mijenjaju, dok crkveni uticaj ostaje konstanta.
Što se tiče Pokreta Evropa sada (PES), Garčević upozorava da raste nezadovoljstvo njihovih iskrenih proevropski opredijeljenih birača, zbog utiska da se PES nalazi u sjenci Mandićevog uticaja u Vladi.
Govoreći o perspektivi DPS-a, smatra da ta partija može da uzme 25-26% na izborima, ali to opet neće biti dovoljno da bude sama na vlasti, a za koaliciju je i dalje nepoželjan partner zbog zaostavštine iz prošlosti.
Uskoro će se navršiti šest godina od smjene trodecenijske vlasti DPS-a. Šta se, prema Vašem mišljenju, promijenilo od tada, gdje je danas Crna Gora?
Vrlo malo se toga promijenilo, izuzev nekih odnosa prema Crkvi (Srpskoj pravoslavnoj crkvi), što jeste jedna velika promjena u smislu okretanja više prema Srbiji. Ali, u načinu kako se sprovodi politika, stvari su ostale manje-više iste. Nijesu uvedene neke promjene u smislu načina na koji se rukovodi zemljom, kako se razumije politika, kako se organizuje vlada. Imamo sad Vladu sa 33 člana, što je presedan u svijetu, sa zemljom ove veličine i tako dalje. Ako bismo htjeli da budemo optimisti i to gledamo sa druge strane, na sreću članstvo u NATO i naša strateška orijentacija prema EU nijesu dozvolili da Crna Gora sklizne i krene nekim drugim pravcima, što je bila namjera određenih stranaka u Vladi, prije svega prosrpske orijentacije.
Znači, možemo to da gledamo i s jedne i sa druge strane, ali kao građanin Crne Gore ja bih više volio da su se stvari razvijale mnogo bolje, da su se struka i znanje stavljali u prvi plan, a ne to što ste htjeli da namirite neke partije koje su sad u vlasti, a njih je mnogo više nego što ih je prije bilo.
Kako biste ocijenili dosadašnji učinak Vlade Milojka Spajića, koja ubrzo ulazi u četvrtu godinu mandata i koja, uprkos mnoštvu loših poteza, završava pregovore s EU?
Ocjena bi bila jedna mala trojka. A što se tiče članstva u EU, sasvim je jasno da je to, osim što morate da ispunite sve one zahtjevne reforme, a gdje mi zapravo i dalje kaskamo, i proces koji je definisan politikom i geopolitikom.
Da budemo jasni, sadašnji porast apetita ili želja Evropske unije da nastavi sa širenjem je mnogo više proizvod geopolitičkih zbivanja u Evropi i oko Evrope nego istinskih suštinskih promjena koje su se desile u Crnoj Gori. Svako proširenje (EU i Evropske ekonomske zajednice (EEZ) – prethodnici EU), i ne samo ono poslije pada Berlinskog zida, nego i prije toga kad je Grčka ulazila, kad je Španija ulazila i tako dalje, je bilo političko proširenje. I ovo je proširenje isto tako političko.
I Crna Gora, svojom veličinom, a i napretkom u odnosu na druge kandidate iz regiona, je praktično poželjan kandidat, poželjan novi član, kako bi se potvrdilo da ta politika nije umrla. Mi skoro da ne možemo da pokvarimo sada to, kao što su ranije bili u odnosu na nas toliko kritični i gledali na svaku grešku, sada imamo jednu drugu klimu koja sprema da pređe preko nekih stvari, zarad nekih viših ciljeva.
Znači, ako gledam i u tom pogledu, smatram da su šanse Crne Gore velike, da moramo da napravimo neku katastrofalnu grešku da bismo tu šansu izgubili, ali ne želim da dajem lako kredit novoj vlasti za takav uspjeh. To treba staviti u jedan širi kontekst.
S obzirom na geopolitičke okolnosti, da li je realno očekivati da ista ekipa – Milojko Spajić (PES), Andrija Mandić (NSD), Aleksa Bečić (Demokrate) i manjinske partije ostanu na vlasti uz podršku Zapada i da završe proces učlanjenja EU, odnosno, koliko je realno da Zapad dozvoli neku prekompoziciju u vlasti?
Crna Gora ima jasnu većinu za članstvo u EU i to svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje. Ta većina može da ide od 65 do 70 odsto, ali ta većina nije preslikana u ovoj Vladi. To je, po mom mišljenju, najveći izazov Crne Gore i ove Vlade i budućih vlada.
Mnoge partije i građani koji se istinski zalažu za EU nijesu članice vlasti, a jesu neke druge partije, koji su kvazievropejci. Kada bismo sada pravili istraživanje javnog mnjenja samo za Mandićevu partiju, dobili bismo odmah drugačiju sliku o tome koliko su članovi te partije za EU. Ako gledamo interese svih tih građana Crne Gore, većine, onda je stvarno red da Crna Gora bude dio tog kluba.
Kada su u pitanju naši međunarodni partneri, prvenstveno EU, u međunarodnim odnosima postoji taj trend da se status kvo uvijek cijeni mnogo više nego neka promjena koja donosi nešto nepoznato. I to nije samo kad je Balkan u pitanju, to su bili i neki drugi regioni. Znači, kada uspostavite određenu vrstu statusa kvo, vi preferirate da gledate kako ćete da radite sa tim ljudima koji su na vlasti, posebno ako su u pitanju kritična vremena, a ovo su za Evropu vrlo kritična vremena, zbog invazije na Ukrajinu, odnosa sa Amerikom, situacijom na Bliskom istoku. Vidjeli ste nedavno i šta se dešava u španskoj enklavi na sjeveru Afrike.
Sve to uzima energiju i politički je mnogo značajnije za EU nego da li će se promijeniti vlast u Crnoj Gori i ko će sve ući u nju. I isto, kao što je to bilo prije, kada je bio DPS na vlasti, postoji ta tendencija da se stabilnost stavlja iznad nekih drugih stvari koje bi možda trebalo da budu prioritet.
Vjerujem da bi EU prihvatila jednu evropsku vladu sa ulaskom partija koje su vrlo proevropske, jer to ne bi dovelo do neke značajne promjene. Ali ne bi imala ništa protiv ako bi vlada bila ova, ne vjerujem da bi se toliko u ovom momentu bunili, dok god misle da sa ovom Vladom mogu da rade na način kako to odgovara Briselu.
Smatrate li da je završena priča o tome da je Mandić nepoželjan partner Zapadu? Kako objašnjavate to što je on prešao put od čovjeka koji nije dobio čestitku ni sa jedne važne zapadne adrese nakon što je izabran na funkciju krajem oktobra 2023, do “turneja” po SAD-u i Velikoj Britaniji dvije godine kasnije, a danas i partijskih sastanaka s briselskim zvaničnicima (Marta Kos)?
To je posljedica promjena u EU, naročito jačanja desnih i populističkih snaga koje zapravo vide u Mandiću potencijalnog partnera u Crnoj Gori, jer on preslikava tu vrstu politike ili želi da se uključi u tu vrstu politike. Njemu je odgovarala promjena u Vašingtonu, jer sad želi da se predstavi kao jedan promoter i na neki način blizak politički i ideološki Trampu i tako dalje. Što ne znam kako će da bude na duže staze, ukoliko dođe do promjena u samoj Americi.
Znači, to su neke promjene koje su njemu odgovarale. Na drugoj strani, u Crnoj Gori odnos snaga u Vladi je takav da Mandić ima vlast “iza trona”. Razgovarao sam u Podgorici sa običnim građanima i sa onim koji se bave politikom i sa novinarima i svi su mi u otprilike slično rekli da je ovdje najjači čovjek trenutno Mandić. Mnogi sada vide i ovu promjenu (rekonstrukciju) u Vladi kao jednu vrstu daljeg jačanja njegovog uticaja. Ne bih išao sad u spekulacije koje govore da bi on možda mogao da bude novi premijer i tako dalje. Ali, ovo je stvarno nešto što je evidentno.
A to je opet nešto što stvara neku vrstu nezadovoljstva, barem kod ovih ljudi sa kojima sam ja imao prilike da razgovaram nedavno, koji su bili glasači PES-a s ove evropske strane, koji su vrlo nezadovoljni tim razvojima. A to nezadovoljstvo i slabljenje podrške PES-u se vide kroz to što je njihova popularnost slabija.
Znači, tu postoje neke promjene, ali nekako te promjene su i dalje u onom istom krugu u kojem se mi krećemo već 25 godina. Evropski dio Crne Gore se transformiše ili mijenja koga će da glasa. I ponekad imate poneki procenat koji prelazi s jedne strane na drugu stranu, ali otprilike ta dva tabora su konstanta.
Kako na Mandićev rejting utiče razmimoilaženje s Kneževićem i Beogradom u vezi s nekim pitanjima?
To ćemo tek moći da vidimo kasnije. Ali imajte u vidu jednu stvar koja je vrlo prisutna ne samo u Crnoj Gori, ali možda je u Crnoj Gori dosta izražena - ljudi vole da glasaju za vlast.
Dok god je on na vlasti, mnogi koji se osjećaju jakima i koji vole (Aleksandra) Vučića će ipak glasati za njega, ako to za njih znači da će dobiti neku konkretnu malu pomoć ili korist na lokalu ili negdje drugdje. A to nas vraća na vaše prvo pitanje o tome šta se toliko promijenilo u načinu na koji se poima politika i sprovodi politika u Crnoj Gori. Vrlo malo ili ništa.
Znači, dok god se on smatra jakim igračem, njegovo glasačko tijelo će da glasa za njega, čak i ako ne voli sve što je on uradio, dok god se ne pojavi neko novi, za koga oni smatraju da ima veću šansu da dođe na vlast.
Dakle, možemo reći da će veću štetu od tog razlaza imati Knežević?
Moguće je da bude tako. Još je teško da se pravi ta kalkulacija. Definitivno da će Beograd igrati više na Kneževića nego na Mandića. Ali isto tako će Mandić pokušati da sebe predstavi kao Srbina koji hoće da uvede Crnu Goru u EU i koji u sebi sublimira razne stvari koje su dio crnogorskog identiteta. Za sada, u ovim okolnostima u Vladi njemu to polazi za rukom.
Očekujete li da će Srbija sad preko Kneževića pokušati da širi uticaj na Crnu Goru?
Očekujem da će oni pokušati preko obje strane da imaju uticaj. Njihov glavni mehanizam za uticaj na Crnu Goru nije politika nego Crkva. Znači, ona je konstanta, ostalo je stvar promjene. Možemo da zamislimo da Knežević ili Mandić odu i budu zamijenjeni, ali crkva ostaje kao konstanta i ona vrši najjači uticaj, ideološki i politički.
Kad su u pitanju politički, dugoročni ciljevi, definitivno da će Beograd mnogo više igrati na nekoga kome više vjeruje, a mislim da je to Knežević. Ali oni neće sigurno propustiti šansu, ako je moguće, da imaju uticaj i preko Mandića. Ono zbog čega je Beograd u ovom trenutku možda slabiji, je politička dinamika u Srbiji i približavanje izbora koji se stalno odlažu. Samo odlaganje izbora u Beogradu znači da Vučić nije siguran da će te izbore dobiti, jer da je siguran, on bi ih davno zakazao.
Kako komentariše Kneževićevu turneju po SAD-u i susrete s ljudima bliskim Trampu?
On želi sebe da promoviše kao političara koji ima budućnost i podršku kako Zapada, tako i Istoka. Međutim, on to ne bi sigurno tako radio da ne postoji slična atmosfera kako u Republici Srpskoj, odnosno od liderstva u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine, tako i u Beogradu. Znači, nemojmo da se zavaravamo, to je dio jedinstvenog bloka koji ima sličan pristup - da će se politika promijeniti ukoliko dođe do promjene u Vašingtonu ili promjene u smislu da sada u novembru oslabi Tramp.
To što on (Knežević) radi dolazi od njegove želje da postane, ako ne ključni političar u godinama koje dolaze u Crnoj Gori, a onda sigurno političar bez koga ne može da se pravi nijedna vlada, nijedan politički dogovor, itd. A kad je u pitanju odnos prema Americi, to je sigurno dio i jedne veće strategije Beograda prema Americi i približavanje američkoj administraciji.
Mislite li da će Vučić mirno gledati Mandićev zaokret prema Zapadu, odnosno Evropi prije svega?
Pa i Vučić je retorički za Uniju, zar ne? Radi se o sljedećem - Crna Gora je mnogo manja nego Srbija i ona nema, i što je možda za nas dobro, tu vrstu mogućnosti da pravi takve otklone i suprostavlja se EU kao što ponekad Srbija misli da može. Naš zadatak je da odradimo ono što je za nas dobro i da uđemo unutra. Mandić je dugo u politici i on nije niti naivan niti nesposoban političar, tako da on prati šta je u ovom trenutku za njega u postojećim okolnostima najbolje. Čak i ako to podrazumijeva privremeno zahlađenje odnosa sa Vučićem. A na kraju krajeva, ne znate da li će doći do neke promjene u Beogradu, gdje on može onda to da iskoristi kao nešto što bi bilo u njegovu korist.
Gdje je DPS šest godina nakon pada s vlasti?
Čini mi se da su neki iskoraci napravljeni i da postoji isto tako jasno evropsko opredjeljenje te partije. Međutim, isto tako mislim da je zaostavština vladavine toliko godina u Crnoj Gori i dalje tu i da zahtijeva jasnije određenje rukovodstva te partije u odnosu na te godine. Jer to će im pomoći da konačno zapravo iskorače iz ovoga stanja u kojem se sad nalaze gdje su najjača partija pojedinačno, ali za većinu partija nijesu dovoljno poželjni, kao neko ko bi mogao da bude u vladi.
Vrijeme vladavine jedne partije u Crnoj Gori je vjerovatno završeno za neko vrijeme. Ne mogu sad da kažem šta će biti za 20 godina, ali barem ovo što vidim sad, u narednih 10 godina vrijeme da jedna partija bude dominantna i bude na vlasti je završeno.
Znači, DPS može da uzme 25-26%, ali to opet neće biti dovoljno da bude sam na vlasti i u tom pogledu, iako su promjene evidentne iako je, ne sumnjam, većina članstva je iskreno za EU, ali postoje stvari koje su zaostavština prošlosti i na kojima bi trebalo više raditi u političkom i ideološkom smislu da bi partija mogla da bude poželjan partner i nađe se u nekoj evropskoj koaliciji koja bi vodila Crnu Goru u EU. Volio bih da takve partije budu u koaliciji i da one uvedu Crnu Goru u EU.
Jeste li saglasni s ocjenom da DPS ne može sa nekadašnjim dugogodišnjim liderom te partije Milom Đukanovićem, ali ni bez njega?
To je karakteristično za sve velike partije koje su imale velike lidere. Tako je bilo i u Hrvatskoj i na nekim drugim mjestima i treba nekada stvarno da prođe vrijeme da se te stvari postave na svoje mjesto.
Lako je gledati na istoriju crno-bijelo, niko nije bio ni crn ni bijel i postoje dostignuća koja su napravljena tokom tog perioda (vladavine DPS-a). Kad svi, i oni koji su sad u politici i na vlasti, budu objektivno sagledavali rezultate vladavine DPS-a, a kad DPS bude isto tako objektivno sagledao izazove, onda bi vjerovatno bili u nekom mnogo savršenijem demokratskom društvu.
Koje su perspektive Evropskog saveza i šta on treba da uradi da bi mogao da računa na neku ozbiljniju podršku?
Oni imaju taj potencijal da zapravo uzmu glasače koji su nezadovoljni, na primjer činjenicom da je PES u sjenci Mandića i tu leži snaga da se dodatno ojača taj blok kako bi on bio mnogo više respektabilan nakon izbora. Znači, definitivno postoji potencijal da taj savez jača, ali isto tako postoji potencijal, kao i za sve druge, kao i za DPS, samo ako se iskoristi ova situacija na jedan novi način jer i oni svi imaju određenu zaostavštinu iz prošlosti s kojom treba da se suoče. Neko može sad da im kaže ‘vi ste bili sa DPS-om, vi ste bili sa ovim, na koji način su oni sada drugačiji...’.
To je borba za povjerenje glasača, a postoji potencijal zato što postoji nezadovoljstvo postojećom Vladom među glasačima koji su iskreno za EU. Ali te partije koje žele da budu perjanice podrške za EU još nijesu dovoljno dobro prišle tim glasačima i stekle njihovo povjerenje.
Koliko je, prema Vašoj ocjeni, izvjestan ulazak Crne Gore u EU 2028?
Da li će se desiti 2028. 2029. ili 2030. sad možemo o tome da razgovaramo, ali gledajući na to koliko smo vremena potrošili, ovo je sad stvarno kao da ste iza ugla. (Fridrih) Merc je prije nekog vremena rekao 2030, ali ja mislim da je to zapravo proces koji treba da traje - tako što ćete da zatvorite sva poglavlja, to vam se prepozna, onda ide proces ratifikacije koji traje godinu i po. Opet, ako ste zatvorili poglavlja 2028. ne možete ući prije 2030. godine u EU. Ali uopšte nije važno koja je godina, mi treba da se fokusiramo na jednu šansu da uđemo u EU i treba da iskoristimo tu šansu na najbolji način. A najbolji način opet je da sprovedemo reforme i da kad god je moguće stavimo neke sitne političke igre iznad nas. Mislim da u ovom trenutku, kada su u pitanju velike zemlje u EU, uključujući i Francusku, ne postoji neka vrsta prepreke za naše članstvo. Jedini izazov u ovom slučaju mogu da budu naši bilateralni odnosi sa Hrvatskom.
Kako objašnjavate to što praktično nema nikakvog pomaka u rješavanju otvorenih pitanja s Hrvatskom?
Ajde da kažemo da možda ne znamo da se nešto dešava iza scene, i ajde da pustimo da se nešto dešava iza scene. Međutim, gledano unazad, mislim da smo dali nekoliko autogolova jer smo željeli da povlađujemo interesima Beograda, a ne interesima Crne Gore. Rezolucija o Jasenovcu - šta će nam to? Kakva je politička korist od toga Crnoj Gori? Onda neke izjave pojedinih ministara koje su samo iritirale i nijesu stvarale atmosferu koja bi bila povoljna za rješavanje takvih pitanja. Sada ćemo da vidimo šta će biti dalje, vjerujem da će se naći rješenje tako što će prevladati zdrav razum na obje strane i normalno i uticaj velikih država u samoj EU.
Osim toga, postoji privremeni režim na Prevlaci koji niko nije osporio otkako je potpisan sporazum 2002. Znači, 24 godine ni Hrvatska ni Crna Gora nijesu osporile taj režim, on funkcioniše i to znači da Crna Gora ne unosi u EU neki otvoreni problem, jer taj režim bi mogao nastaviti da funkcioniše do daljeg, sve dok se ne nađe konačno rješenje između dvije zemlje. Ovo nije ista situacija kao između Hrvatske i Slovenije, ili kao sa Kiprom, koji ima otvoreno pitanje i koji je podijeljen, pa je ipak u EU.
Djeluje li Vam da naša Vlada čeka da Brisel riješi taj problem?
Moguće, ali ne mogu da tvrdim, zato što nisam upoznat. Možda bi trebalo sada napraviti jednu diplomatsku inicijativu prema Briselu, odnosno prema određenim članicama EU, ali ne da bi se diskreditovala jedna članica EU, to tako ne ide. Mi treba da napravimo inicijativu, koja bi trebalo da prezentira stavove i argumente Crne Gore na jedan objektivan način baziran na onome što posjedujemo i to je na primjer, eto, rekao sam Privremeni protokol (za Prevlaku) koji se nalazi i u Ujedinjenim nacijama.
Izostanak dogovora o ambasadorima govori o krizi povjerenja
Kako ocjenjujete to što Crna Gora godinama nema ambasadore na nekim od najznačajnijih svjetskih adresa, pa ni u bitnim članicama EU (Njemačka, Španija...)?
To je upravo proizvod ove podjele i koalicije koja postoji u Crnoj Gori. Ako vi ne možete da sprovedete nešto tako jednostavno, kao što je imenovanje ambasadora, to pokazuje kolika je kriza povjerenja među partnerima u Vladi. Definitivno to šteti nama i šteti našoj zemlji u smislu kako nas gledaju drugi, a ako vam je sada strateški prioritet Evropska unija, onda bi bio isto tako strateški prioritet da imate u svakoj zemlji EU svog ambasadora. I da taj čovjek ima jasne nedvosmislene instrukcije šta da radi u odnosu na svoju zemlju prijema - a to je da bude politički aktivan, diplomatski aktivan da prezentira crnogorske stavove...
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
