S Bolanjom sam se prvi put susreo prije desetak godina. U to vrijeme Podgorički sajam knjiga tek je stasavao, a mene kao srednjoškolca više su privlačile ilustracije na koricama, nego li naslovi, blurbovi i imena autora. Na štandu Lagune ugledao sam sliku trupa sveštenika skrštenih ruku, koja se stapala sa slikom generala prilikom počasnog postrojavanja. Bio je to Augusto Pinoče. Prepoznao sam ga jer je umro nekih pola godine prije sajma: dobro sam upamtio izduženo lice pod šapkom i stegnuta usta. Govorilo se tada naširoko o njegovoj diktaturi, brojnim zločinima, činjenici da je nakon svega uspio umaći pravdi. Nijesam se premišljao. Svega stotinak stranica bile su mi presudan motiv. Roman se zvao „Čile noću“ (prevod Igor Marojević). Autor - Roberto Bolanjo.
Ubrzo sam shvatio da mali broj stranica ne mora biti garant brzog iščitavanja. Naročito ukoliko ste u godinama kada vam malo šta može držati pažnju. Upleo sam se u duge rečenice o svešteniku koji se druži s kritičarem, pa ide kod njega na selo, pa se tu pojavi poznato prezime Neruda, pa autor na mjesečini sanjari o koječemu. Uzaludna rabota - od tada se držim ideje da određena djela nijesu za svaki uzrast, da je za njih potrebno intelektualno sazrijevanje. I da kreatori školskih programa griješe dušu što od zabludjelih mladih stvorova očekuju besprekorna tumačenja Kafke ili Dostojevskog.
Vrijeme ide na ruku ljubiteljima književnosti; iskustvo širi spoznaje. Nakon solidne čitalačke kilometraže, nedavno sam se ponovo uhvatio u koštac s Bolanjovim romanom. Ono što sam progutao za jedan dan učvrstilo me je u ubjeđenju (začetom tokom čitanja „Amajlije“) da se radi o piscu koji svoju prozu zasniva na čisto poetskom senzibilitetu. Daleko od toga da se on bavi „lakim“ temama, pa je poetičnost naglašena samo kako bi se zaveo čitalac; Bolanjovo pismo gaji ozbiljnije ambicije. Pisac se dugačkim, opsijedajućim i ritmičnim rečenicama uvlači pod kožu, briše prostornu i vremensku razliku, tjera da se identifikuješ sa studentima koji su bježali pred mecima na Tlatelolku '68, ili zatočenicima vojne hunte o čijoj se sudbini odlučivalo u glavama šačice nasilnika na vlasti. Zahvaljujući takvom pristupu, njegovo djelo se čita kao živa istorijska lekcija - kao svjedočanstvo o burnim događajima koje ne polaže na odveć poznate podatke, već na sugestivnost, na vjerno prenošenje utisaka. Rezultat ovoga je nešto što bi se moglo nazvati neposrednom književnošću.
Bolanjo je roman „Čile noću“ koncipirao tako da se od samog početka predosjećaju lomovi koje neminovno donose naredne stranice. Prvobitno je atmosfera idilična, gotovo pastoralna. Priča je zasnovana na sjećanjima sveštenika Sebastijana Urutije Lakroe. U mladosti, on je bio veliki ljubitelj poezije. Umjetnost je doživljavao kao nezaobilaznu dimenziju svog svešteničkog poziva. Zato se sprijateljio sa čuvenim kritičarem Farevelom, koji je u njegovoj zainteresovanosti za umjetnost pronalazio neki iskonski legitimitet stvaralaštva. Njihovo drugovanje seli se iz grada na periferiju. Selo u kom se nalazi Farevelova rezidencija poprište je pijanki i dugih razgovora o književnosti. Tu će Sebastijan upoznati velikog Pabla Nerudu, a Bolanjo će ovaj susret prikazati vanvremenskim, sa pjesnikom kao božanstvom, upravo se koristeći već pominjanom liričnošću: „Bio je to Neruda. Ne znam šta se još desilo. Tamo je bio Neruda, na nekoliko metara iza njega bio sam ja, a između nas dvojice noć, mesec, statua konjanika, rastinje i čileanska drvena građa, mračno dostojanstvo domovine. (...) Kakve veze ima šta se desilo pre i posle toga? Tamo je bio Neruda i recitovao je stihove mesecu, zemljinim mineralima i zvezdama, čiju prirodu možemo saznati samo pomoću intuicije. I tamo sam bio ja, drhteći od zime u svojoj mantiji, koja mi se odjednom učinila prevelikom, kao katedrala u kojoj živim nag i širom otvorenih očiju. Tamo je bio Neruda i mrmljao reči čiji mi je smisao uglavnom izmicao, ali čija je suštinska priroda opštila sa mnom još od prvog trenutka. I tamo sam bio ja, suznih očiju, bedni sveštenik izgubljen u prostranstvima naše zemlje...“
Ovakva izdvojenost iz realnosti dominantno oblikovane gradskom rutinom ima za cilj da ukaže na varljivu udaljenost smrti: na vrhuncu blaženstva ona izgleda tako daleko, ali jedan korak može voditi njenoj kobnoj bliskosti. To neprestano trenje krajnosti ponajbolje je opisao Tjutčev: „I bezdan je za nas otvoren, sa svojim strahovima i maglama, i nema pregrada između njega i nas: eto zašto nam je noć strašna“. Zvjezdana noć poput prijetnje lebdi nad opijenim umjetnicima.
Slijedi dio u kom pratimo Lakrou na putešestviju po Evropi. Sveštenik se izmješta iz zemlje u kojoj su sve vidljiviji znaci predstojećih nemira, a hodočašće se može tumačiti kao molitva za domovinu. Obilazeći manastire ugrožene golubljim izmetom, on upoznaje živote svojih prekookeanskih kolega, razmišlja o njihovoj neobičnoj borbi za „našu stvar“, traga za univerzalnom formulom održavanja poretka Svevišnjeg. Međutim, komične situacije na koje nailazi kao da ga uvjeravaju u kojoj su mjeri ljudi preuzeli, to jest preoteli božanske nadležnosti. Božiji predstavnici ubijaju golubove, zemaljske inkarnacije Svetog duha, samo zato što ovi ne biraju gdje će da se olakšaju. A sve zarad očuvanja crkvenih fasada, stvari lišenih duše. Dakle, došlo je do izvitoperenosti čak i onih koji bi dovijeka trebalo da budu na braniku civilizacijskih vrijednosti. U takvoj situaciji, pred čovjekovim nagonima više nema ograničenja. Svešteniku samo ostaje da čeka sudnji čas.
A on je već uveliko na snazi. To je sljedeći stupanj Bolanjove gradacije, uvod u najcrnju noć Čilea. Pobunjeni generali bombarduju rezidenciju socijalističkog predsjednika. Aljende ne želi da se preda - radije bira metak u sljepoočnicu. Na vlast dolazi desničarska frakcija unutar vojske, predvođena Augustom Pinočeom. Novi režim zavodi strahovladu, koja će ostaviti trajne posljedice na čileansko društvo. Sebastijan dobija specijalni zadatak. Na njemu je da tokom desetak predavanja upozna članove hunte s idejama marksizma. Pinoče je, očekivano, najbolji đak - želi da dokuči namjere neprijatelja, ubijeđen da je nezainteresovanost za knjigu njegovom prethodniku došla glave.
Dok u tajnosti teče ideološka obuka, zemlja se privikava na novu realnost. Umjetnici se, istina bojažljivo, vraćaju svojim nekadašnjim zabavama. I tu dolazimo do vrhunca, kojim pisac majstorski raskrinkava prividni spokoj pod plaštom diktature. Centar okupljanja sada je vila izvjesne Marije Kanales. Njen muž je Amerikanac, a njena kuća makar jednom nedjeljno blješti od partijanja, okružena mrakom policijskog časa. Međutim, gosti će tek naknadno sa zaprepašćenjem saznati da je pod njihovim stopama sve vrijeme bilo mučilište. Poznato je da je američka vlada pomagala Pinočeov režim, pa je suprug Marije Kanales bio, u stvari, agent sa zadatkom da putem torture nad politički nepodobnima dolazi do podobnih priznanja. Naravno, kasnije će malo ko priznati da je prisustvovao tim kompromitujućim okupljanjima. U prizemlju se igralo i pjevalo, a u podrumu se odvijala inkvizicija. Par desetina centimetara poda razdvaja dva svijeta. Scena je to koja razotkriva staru iluziju da se krajnji egzistencijalni momenti ne mogu odigravati jedan kraj drugog. Nešto slično možemo naći u Bunjinovoj priči „Gospodin iz San Franciska“: dok na palubi teče žurka, niko ni ne sluti da u utrobi broda leži mrtvac. Oni koji slave su bezbjedni, smrt je lokalizovana, ali svijest o njenom skrivenom prisustvu čini ljude sujevjernima, ranjivima, uvjerava ih da su joj danonoćno izloženi. Smrt je svuda, samo se pojavljuje u različitim oblicima. Kod Bunjina je ona prikazana kao „Đavo koji je sa Gibraltarskih stena, s kamenitih vrata dva sveta, motrio na brod što je odlazio u noć i oluju“. Kod Bolanja su to policajci koji iz tmine motre na svjetla vile, vrebajući mete.
Iako se na početku romana čini da ćemo prisustvovati bezazlenoj priči o umjetnosti, žestok završetak po ko zna koji put otkriva Bolanjovu spisateljsku angažovanost. Kao što je već rečeno, to se može vidjeti u „Amajliji“ (u krvi ugušene demonstracije meksičkih studenata 1968), ali i u kapitalnom romanu „2666“ gdje on na originalan način problematizuje pitanje nasilja nad ženama. U „Čileu noću“ izbor je pao na jedan od najstrašnijih perioda čileanske istorije. Diktator nije birao sredstva da se obračuna sa stvarnim i navodnim neprijateljima. Stadioni su postali zatvori, pustinje grobnice, a kao posebno efikasan vid egzekucije korišćeni su takozvani „smrtonosni letovi“ - dželati bi napunili helikopter žrtvama, a potom ih iz velike visine bacali u more, jezera i rijeke. Roberto Bolanjo, i sam zatvaran za vrijeme Pinočeove vladavine zbog ljevičarskih aktivnosti, raskida sa magijskim realizmom i okreće se beskompromisnom ogoljavanju nezavidnih nacionalnih tekovina. Pri tom, očekivano, ne zaboravlja da nastupa ni kao vječiti advokat umjetnosti. Zato je posebno pamtljiva jedna rečenica iz ovog sjajnog romana, koja bi mogla da se primijeni na sve što bi (u normalnim okolnostima) presudno trebalo da određuje čovjeka: „U ovoj varvarskoj, zemljoposedničkoj državi književnost je bedno skrajnuta, i nema nikoga ko bi cenio umeće čitanja“.
Bonus video:
