“Ako je govor najveći dar kojim su nas obdarili višnji bogovi, zar onda ima išta vrjednije da se oplemenjuje i usavršava od tog dara.“ Marko Fabije Kvintilijan
Retorika je nauka o vještini i umjetnosti govora zasnovana još u antičkom dobu i oduvijek joj se posvećivala posebna pažnja.
Riječ je ta koja je pokretala ratove, širila slobodu, ali i mržnju, rušila stare svjetove i stvarala nove. Snaga riječi je danas još veća jer pomoću medija djeluje u jednom trenutku na ogroman broj ljudi. Zašto je onda učenje vještini govorništva danas, nedovoljno afirmisano, skoro zapušteno?
Koliko je zastupljeno u školskim programima, šta čine sami roditelji?
Procjena znanja učenika vrši se pismeno, testovima i kontrolnim zadacima, gdje je ponekad potrebno samo zaokružiti jedan od ponuđenjih odgovora ili odgovoriti sa “da “ili “ne”.
Većina usmenih odgovora u školi svodi se na prostu reprodukciju naučenog ili jednostavno odgovaranje na postavljena pitanja, napeto, bez stila, uz mnogo zamuckivanja poštapalica, pauza... Brojni su pojedinci koji završe srednje i visoke škole, a nikada ne ovladaju dobrim govorom.
Nije mali broj ljekara, inženjera, pa ni nastavnika, koji imaju strah od govora pred auditorijumom.
Da li je važnije djecu učiti da dobro slušaju ili da slobodno govore, i jasno i lijepo iskažu svoje stavove, znanja, osjećanja. Poslušnici ili govornici?
Ali, krenimo od početka. Govor i ponašanje roditelja za dijete ima neprocjenjiv značaj. Roditelji u ranom djetinjstvu postavljaju temelj na kojem će se razviti komunikativne sposobnosti djeteta, njegova govorna kultura i ljepota kazivanja.
Djeca oponašaju i tako se uče kulturi govora, toleranciji, ljubavi i prijateljstvu.
Ili, nažalost, nekulturi, mržnji i netrpeljivosti. Velika je odgovornost upravo na roditeljima.
Zato:
* Stvarajte posebne komunikacijske situacije koje zahtijevaju kulturu izražavanja (prodavnica, posjeta ljekaru, gradski prevoz, odlazak u goste, u restoran...). Dramatizujte, neka medu boli zub, pa ide kod zubara; zeki treba novo odijelo i ide kod krojača... Učite djecu čarobnim riječima koja “i gvozdena vrata otvaraju”: molim vas, hvala, izvolite, žao mi je, izvini... Ne čekajte da dijete pođe u školu da bi to naučilo.
* Osmislite moguće konfliktne situacije i ponudite dijete da samo odabere način rješavanja. Npr. kažite vašem djetetu da zamisli kako vozeći bicikl slučajno udari nekog dječaka. Da li će na pogrdne riječi povrijeđenog dječaka (“Idiote, jesi li ti slijep?”) odgovoriti takođe pogrdnim riječima, nakon kojih će uslijediti tuča. Ili će mu prijateljski pružiti ruku da ustane i uz riječi izvinjenja izbjeći konflikt.
* Ne požurujte vaše dijete u govoru, budite strpljivi i pažljivo ga slušajte. Učite ga lijepom recitovanju, a ne samo učenju stihova napamet, time ćete ga podsticati na izražajno kazivanje, a mišljenje i emocije će biti intenzivnije. Recitovanje u krugu porodice, uz postepeno povećavanje broja slušalaca, preduprijediće strah od govora pred više osoba. Obratite se logopedu kako bi na vrijeme otklonili govorne poremećaje djeteta.
* Tumačite zagonetke, poslovice i aforizme. Pričajte sa djetetom telefonom kao što to radite sa odraslom osobom koristeći pri tom sve uljudne fraze. Vodite sa njim intervju kao sa nekom poznatom osobom (sportistom, muzičarem...), a nakon toga neka intervjuiše ono vas. Podstičite ga da priča posmatrajući slike, da samo osmisli kraj priče, da ispravlja izokrenutu priču, da zamišlja događaj i priča o njemu, da priča o događajima koji su se desili, da verbalno planira događaje koji slijede (odlazak kod druga na rođendan), da postavlja pitanja, prepričava priču ili film...
* Razgovarajte sa vašim djetetom, onako neobavezno, ćaskajte, objašnjavajte, vodite raspravu, dozvolite da vas pobijedi svojim argumentima. Zašto bi ga tokom razgovora uslovili kada mu množete dati predlog? Uvažite ga dok vam govori, gledajte ga u oči, klimnite glavom, zapitkujte, kako bi pokazali interesovanje za ono o čemu vam priča. Skrećite mu pažnju na osobe koje javno govore, glumce, pjevače, političare. Ali pazite, pri tome nemojte komentarisati šta su obukli, da li su lijepi ili ružni, debeli ili mršavi. Osoba može biti ružna, ali plijeniti svojim govorništvom, mimikom i gestikulacijom, govornim stilom i kulturom ophođenja.
Na kraju, nemojte se iznenaditi kada jednog dana vaše dijete bez imalo zadrške, jasno iznese svoje stavove po pitanju preraspodjele svjetskog bogatstva, zaštite ugroženih vrsta, eutanazije.
Tada budite sigurni da ste uspjeli.
Bonus video:
