Hrvatska pjesnikinja Lana Derkač jedna je od dobitnika Međunarodne nagrade „Risto Ratković“. Ratkovićeve večeri poezije, koje su od prije neku godinu postale i izdavač, štampale su izbor iz njene poezije („Ugovor s prašinom“, RVP, Bijelo Polje, 2017; pored ostalih naslova, objavila je deset zbirki), i tako nam omogućile širi uvid u bogati opus ove pjesnikinje. Derkačeva je ne samo poznata u hrvatskoj književnosti, već se svojom riječju itekako nametnula i na međunarodnoj poetskoj sceni. Otuda i ne iznenađuje da su njeni stihovi prevedeni na preko 15 svjetskih jezika. Njeno učešće na mnogim svjetskim festivalima poezije samo govori o aktuelnosti, stvaralačkoj zrelosti i autentičnosti njenog poetskog glasa.
Koje su to enigme i koji izazovi za Lanu Derkač, i u čemu je magija njenog jezičkog traganja i duhovnog svijeta?
Najprije, to je široki spektar motiva. Kojeg god motiva da se dotakne, pjesnikinja umnožava njegovo značenje, opipava mu puls, istražujući mu sve moguće reflekse i smislene situacije. Zapravo, za Lanu Derkač, život u svim svojim pojavnim varijantama predstavlja, koliko privlačnu i zavodljivu, toliko i neizvjesnu zagonetku, tj. prostor koji treba istražiti ukoliko želimo da u okviru njega prepoznamo čujnost i aspiracije naših sopstvenih, pojedinačnih sudbina. Pjesnikinjina promišljanja, otuda, najčešće i teku u smjeru zapitanosti: dokle dosežu granice našeg stapanja sa spoljašnjim svijetom, i koliko i na koji način spoljašne datosti uslovljavaju psiho i duhovni integritet našeg pojedinačnog Ja?
Za Derkačevu, nijedno pitanje, nijedna tačka čovjekovog egzistencijalnog dnevnog kruga, ili onog duhovno nadograđenog, u odnosu na pjesmu, nema povlašćenu poziciju. Svaki znak, trag, svaka jedinka, pokret i oblik od jednake je važnosti po stvaralačku avanturu. To dokazuju problemski narativi gotovo svake njene zbirke, čija tematska raznolikost upravo potvrđuje fokus interesovanja ove pjesnikinje: prozaičnost kuhinjskog miljea (pjesma „Pripremanje juhe“) jednako je intrigantna koliko i pitanje mira („Mir bez putovnice“), ili stihovi o geografiji svijeta („Gradovi bez snijega“) koji pokreću pjesnikinjina osjećanja koliko i simbolika godišnjih doba (pjesma „Ratovi“), odnosno fenomen samoće, eko života, Prirode...Isto tako, polazeći istančanom putanjom svoje osjećajnosti, Lana Derkač će stvoriti veličanstvene minijature o biću žene, preplićući ga istovremeno kroz mitske i aktuelne sociološke obrasce, zavisno od datog kulturološkog pečata (pjesme iz knjige „Eva iz poštanskog sandučića“).
Kako za pjesnikinju svaka pojava, situacija, događaj mogu biti predmetom poezije, shodno tome, svi ti sadržaji mogu se problematizovati i uvezati u sistem provokativnih pitanja. A to znači: pomjeriti ih iz njihovog bazičnog, prvotnog ležišta, potom uvesti u novu kontekstualizaciju, novo značenjsko polje, u okviru kojeg će poprimiti daleko dramatičniji diskurs. Sve to rezultira činjenicom da je, gotovo u svakoj pjesmi, moguće računati na faktor iznenađenja. Dok samu poentu pjesme najčešće pronalazimo u veoma kondenzovanoj metaforičnoj slici koju je neophodno pažljivo raščlanjivati ukoliko želimo da dotaknemo njenu poruku. Takva metafora, kao krajnji sažetak, u ovom slučaju, inače redukovanog pjesnikinjinog jezika, jeste i najčešći poetski obrazac koji ova pjesnikinja primjenjuje.
Poetika priče Lane Derkač bazirana je na svojevrsnom dinamizmu, na smjenjivanju (s)likovnih minijatura i krajnje stilizovanih metaforičkih dionica, na taj način pružajući čitaocu visokofrekventni estetski doživljaj i punoću smislenog. Tako, na primjer, u jednoj od antologijskih pjesama, „Šiljilo za snijeg“, svakodnevne slike, koje su pod „reflektorom“ autorkine imaginacije, pretvaraju se u nadrealne dimenzije, u nesvakidašnje kombinacije zvuka. Njihova dubinska perspektiva kod čitaoca stvara osjećanje gotovo fizičkog dodira, taktilnu simbiozu sa pjesnikom, dok nas vibrantnost likovnih naslaga u pjesmi s lakoćom prenosi s jednog kraja planete na drugi.
S druge strane, međutim, koliko god u svojim minijaturama stvarala harmonične svjetove, pogotovo kad je u pitanju prirodni milje, Priroda kao neistraženi fenomen i božanska zakonomjernost istovremeno, Derkačeva, u strukturu pjesme, kao po pravilu, inkorporira kritičko-dramatske čestice, dajući pjesmi tako jači refleksivni naboj. Njena poezija, i pored činjenice što traga za balansom, mirom, za smislenijim životom sa Drugim i Drugačijim, ona, i nakon što dosegne tu željenu tačku sopstvenog „ostvarenja“, negdje u pozadini svoje poruke pokreće dualni osjećaj doživljenog: od već “načetog” problemskog sadržaja, ne zna se tačno šta je privid, a šta primarno stanje. Jer, život je u svojim pojavnostima itekako varljiv. Pjesnikinja je svjesna te činjenice, te jakim imaginativnim zamasima znalački organizuje njegove prelaze iz dnevne u metafizičku sferu, u duhovno-istorijski kontekst, i obrnuto. Ovakav interpretativni model posebno je prisutan u pjesmama iz zbirke „Posvajanje neba“ (2015), u kojoj je Derkačeva dosegla svoj stvaralački zenit.
Ova poezija ima ljudsko lice. Iako se nije lako kretati kroz dosta kamerne slike i situacije koje pjesnikinja ostvaruje svojim svježim, intenzivno metaforičkim jezikom, čitalalac ipak pažljivim raščlanjivanjem njenog poetskog kozmogonijuma može da otkrije i iskusi njegovu osnovnu idejnu paradigmu, a to je da: pjesnikinja kroz prozračnu liričnost svedenih poetskih slika i njihov veoma složeni kontekst stavlja podjednaki znak upitnosti između dnevne, istorijske i metafizičke sfere. A okosnica, tj. vezivna nit rečenih sfera simbolizuju individualno, osamljeno Ja i njegovi pojedinačni sudbinski potezi naspram šematizovane, tehnologizovane, hladne jave (o čemu najizrazitije govore zbirke „Striptiz šutnje“ i „Posvajanje neba“).
Granice dnevnog života pjesnikinja paralelno uokviruje nenadanim metaforičkim spregama („pjesma „Ratovi“, na primjer) i neizgovorenim, ali podrazumijevajućim pitanjima: kako osjenčenu stranu života izvući na vidjelo, osloboditi je svih sumnji, učiniti je pitomijom, jasnijom? Jer, čovjek, koliko god polazio od instinkta, od osjećanja nemoći i bezvoljnosti, od zasićenosti trivijalnošću - ipak, traži jasnije (čitaj: čvršće) pozicije sopstvenom trajanju, sa željom da raščlani nepoznanice i da ih „prevede“ u prihvatljivije forme. Otuda, gotovo svaka pjesma Lane Derkač predstavlja dramsku minijaturu: često postavljeno, ili samo nagoviješteno pitanje smjenjuje se sa mogućim odgovorima; njeni solilokvijumi, nerijetko vizionarski apokaliptični, ukazuju da se naše traganje za razasutim česticama sosptvenog nam života i dalje nastavlja; da je sve vidljiviji jaz između narastajućih dnevnih realija i estetizovanih oblika, kao i traženje čovjekovog sopstvenog imena u goloj šumi istrošenih simbola (u pjesmama „Zdjela s hotelske terase“, i „Letovi“, na primjer). A sve to govori da stihovi Lane Derkač, bez sumnje, počivaju na visokoestetizovanoj frekvenciji i problemskim paradigmama savremene literature.
Bonus video:
