Kroz Pjesnika se gledaju vidljivo i nevidljivo - Vijesti.me
INTERVJU: NENAD ŠAPONJA, PISAC, IZDAVAČ I PSIHIJATAR

Kroz Pjesnika se gledaju vidljivo i nevidljivo

Poezija ionako ne treba da bude dovoljno jasna i predvidljiva. Bez onog neodgonetljivog elementa iracionalnog, teško da bi nam bila dovoljna da se prepoznamo u njoj

"Tišina je podloga za svaku sliku"
"Tišina je podloga za svaku sliku" (Foto: Grad Teatar Budva)

“Silazim u tišinu tega bačene kocke: poeme i pjesme, stare i nove” je poetska zbirka Nenada Šaponje, uglednog novosadskog književnika, izdavača i psihijatra. U ovom izboru, preispituje suštinu života i esencijalna pitanja ljudskog bivstvovanja.

Nenad Šaponja je rođen 1964. u Novom Sadu. Bavio se različitim poslovima - ljekara, psihijatra, televizijskog autora, slobodnog kritičara i sekretara društva pisaca, a 2002. je osnovao izdavačku kuću “Agora”. Piše poeziju, esejistiku i prozu. 

Autor je knjiga pjesama: “Ðokonda”, “Odrazi varke”, “Očevidnost”, “More”, “Četiri poeme”, “Slatka smrt”, “Postoji li dodir tvoje duše?”, eseja i kritika: “Bedeker sumnje”, “Autobiografija čitanja” i “Iskustvo pisanja”, dnevničko putopisne knjige “A Brisel se da prehodati lako”.

Sastavio je i nekoliko antologija: “Antologija savremene novosadske priče”, “Antologija stare novosadske priče”, “Prosvetina knjiga krimi priče”, “Pavle Ugrinov”. Zastupljen u različitim antologijama i izborima poezije. Dobitnik brojnih književnih nagrada. Živi u Novom Sadu.

Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga „Silazim u tišinu tega bačene kocke“. Šta nam za početak možete reći o toj knjizi?

- Štampanje nove knjige je dio nagrade “Miroslav Antić” koju sam dobio za prethodnu knjigu “Izgledam, dakle nisam”. Tako sam bio u prilici da saberem pjesničke knjige, njih šest, koje sam objavljivao od 1990. godine, zajedno sa dijelom nove knjige budućeg naziva “U tišini tega bačene kocke”. Rad na ovoj knjizi je za mene lično bio dragocjen, jer sam se bavio pređenim pjesničkim putem, koji je opipljiv, i budućim koji je još nematerijalan, a sve to iz ove, današnje tačke u vremenu. Taj pogled, u dva vremenska smjera pjesniku je uvijek korisan.

O tišini su i ranije pjevali i pisali mnogi pjesnici i pisci. Tišinu su izučavali filozofi, psiholozi, psihijatri. O njoj su razmišljali i priželjkivali je mnogi ljudi, a šta tišina znači za Vas kao pjesnika?

- Tišina je ono čemu stremimo, bilo da hrlmo ka njoj, ili da je izbjegavamo. Tišinu uvijek možemo vidjeti u različitim životnim registrima. I u svakom može biti i potpuno prisustvo i potpuno odsustvo. Uostalom, cio naš život je kretanje između takve dvije tačke. Tišina je podloga za svaku sliku. Do tišine se uvijek mora doći, prije nego se ispriča priča, ispoje pjesma…

Šaponja
Šaponja na Trgu pjesnika(Foto: Opština Budva)

Tišina je čudna, ali moćna riječ. A kakav je njen karakter, šta ona u biti označava? Zapravo, šta je tišina? Koliko je čovjeku dostižna? Je li to vremenska kategorija? Ili fizička? Možda metafizička?

- Nije samo riječ, riječ je tu samo vrh ledenog brijega onoga što jeste. Tišina je tačka u nama, ali i čitav sistem tačaka van nas. Jeste, to je tačka, kao malo koja, u isto vrijeme i prostorna i vremenska kategorija, ali suštinski ona je životorodno mjesto, ono iz koga ishodi priča. I u priči, u pravoj priči, čovjek povjeruje da mu je dostižna.

U vašim stihovima tišina ne miruje, ona čak i odjekuje. Šta za Vas predstavlja tišina koja je u ovoj knjizi pjesama prisutna kao, relativno, nejasan, pojam?

- Tišina je bijela maska sa urođeničkih lica. Od nje se kreće i do nje se stiže. Ona je sistem metafora u kojem se kreće, kako naše postojanje, tako i njegov privid. Ravan koja odvaja ta dva svijeta jeste ona u kojoj su sabrane tačke tišine. A zato što nije samo riječ, nego vrh tog ledenog brijega, koga samo slutimo, idealna je bila pjesniku da se od nje kao tačke, već u prvoj poemi, otvori jedan sistem metafora koji se dosljedno može pratirti kroz cijelu knjigu. Ja kao pjesnik, naravno, to nijesam znao tada, u momentu stvaranja. Vremenom je u meni sazrijevalo i viđenje same te poezije. Mada i dalje nijesam siguran šta sve to do krajnjih instanci znači. Poezija ionako ne treba da bude dovoljno jasna i predvidljiva. Bez onog neodgonetljivog elementa iracionalnog, teško da bi nam bila dovoljna da se prepoznamo u njoj.

Neki pjesnik je pjevao kako „Život piše romane“. Vi ste rekli da je - poezija sam život. Znači li to da je pisac, odnosno pjesnik, zapravo samo administrator vlastitog života, bilježnik vlastite duše, njenih utisaka - fizičkih i metafizičkih?

- Moglo bi se i baš tako reći. O čemu pisci svjedoče, najiskrenije, ako ne kao administratori vlastitih života, biljležnici putovanja vlastitih duša i njihovih fizičkih i metafizičkih utisaka. Tijelo svakog teksta, pjesme, knjige mora biti istinski proživljeno da bi moglo istinski da pomjeri i uzbudi neku drugu dušu. No, u književnosti, taj život nije dovoljan. U igru stupa i jezik sa svojim tananim zakonitostima i pravilima igre. A zatim i ogledala drugih jezika i drugih književnih tekstova. Na kraju i umijeće, kondicija, ali, prije svega, i hrabrost da se izađe na teren bjeline papira, da se stane ispred tijela nevidljive pjesme.

Pjesme i poeme knjige „Silazim u tišinu bačenog tega“ svrstali ste u dvanaest poglavlja, zbog čega?

- To je broj koji se uvijek nameće. I kultura i praktični život nas generacijama do u nedogled određuju kroz taj broj. Od brojeva na satu i meseca u kalendaru, a do apostola u pratnji Hrista. U mojoj poeziji i u knjigama postoji uvijek i više paralelnih priča sa brojevima koji proizvode okvire i ukazuju na nova značenja. Igru otkrivanja, ostavljam čitaocu.

A šta su Vaše pjesme do odsjaj Vaše duše, odsjaj za ovaj svijet? Ipak, pitam se: da li vaši stihovi isto tako dobro plove oblacima nekog drugog svijeta, samo pjesniku znanog?

- Teško pitanje. Nijesu nam dati brojni svjetovi da ih upoznamo. Živimo samo u jednom. No, taj jedan ima toliko slojeva, kao što i sama naša duša na jednom nivou viđena izgleda kao lukovica, sazdana od slojeva, na jednom mjestu, povezanih, a tako različitih. To je struktura i našeg života, niz slika ovoga svijeta, povezanih na jednom mjestu, u nama. U onome što trenutno mislimo da jesmo. A stihovi su, kada jesu, već dosegli drugi svijet. Pjesnik je tu roditelj djeteta koje se zaputilo negdje drugdje.

Šaponja
Nova knjiga N. Šaponje(Foto: Agora Knjige)

Svaka pjesma živi, jednostavno - ona mora da živi. A šta je sa pjesnikom? Ko koga treba da nadživi? Neko reče da pjesnik treba da nadživi svoju pjesmu, šta vi mislite o tome?

- Pjesnik i pjesma žive u različitim stvarnostima. U stvarnost pjesme i njen pjesnik i drugi čilalac, mogu da uđu, prije svega rukovođeni identifikacijom ljepote, bliskosti ili jezičke moći, kao što i pjesma ulazi u nas, i radi iznuta, pomjera nam metabolizam ćelija, ali i smisla. No pjesma je zauvijek pjesma, negdje drugdje, a mi smo ovdje. Pojam života pjesme, razlikuje se od pojma života nas kao bića, jer jednostavno, nalazimo se u različitim stvarnostima.

Ako pjesnik umre, a pjesma ostane zatočena u nekom kutku njegove duše poput fetusa u utrobi umrle majke, da li će se ta pjesma ipak nekad „roditi“ i dobiti svoj zemaljski život, obzirom da je duša božanska tvorevina i ne umire zajedno sa tijelom?

- I ovo je teško pitanje. Prevazilazi naše moći saznanja i elaboracije. Možemo samo da nagađamo. Meni se čini da je dužnost pjesnika da osluškuje impulse vlastite pjesničke stvarnosti i da zatim kreira sliku te stvarnosti u jeziku i svijetu u kojem takođe živi.

U kakvom je odnosu čovjek prema svojoj duši, odnosno prema stihovima koje ona stvara u sebi i za sebe? Zapravo, za koga duša stvara stihove, samo za sebe sigurno ne?

- Čovjek uvijek mora biti oprezan prema svojoj duši. Mora da je štiti, ali i da usmjerava sebe putem kojim ga ona vodi. A to nije nimalo lako u vidljivom svijetu stvarnosti u kome se svakodnevno umnožavaju iskušenja. Ko, pak, piše stihove, i za koga, teško je reći. Piše se, naravno, za čitaoca. Da mu se omogući da proboravi u toj vrsti hiperstvarnosti posredovane jezikom. Da cio uđe u onaj prostor koji ne postoji u vidljivom svijetu kroz koji se kreće.

Postoji li ravnoteža između ljudske moći (pogotovo emotivne) i moći njegove duše u smislu poeze nekog književnog djela?

- Cio ovaj razgovor vodimo o stvarima s druge strane književnog djela. Drago mi je da je tako. To su stvari koje i sam sebi pokušavam da objasnim. Ravnoteža je uvijek rezultat u kome se nađu čovjekove različite moći kada se kao strijela zapute ka drugom ljudskom biću. Ali, nemojmo zaboraviti, prije nego što se odapne strijela, mnogo toga mora da se desi.

Vaša poezija slika stvarnost s druge strane vidljivog, ona slika emocije koje su za fizička čula nedostižne i nedodirljive, koliko kroz Vaše pjesme čovjek može da sagleda i da upozna sebe samog?

- Upravo to je i njen ideal, da se ne iscrpljuje u jednom značenju, jednom čitanju i jednom čitaocu. Postoje pojmovi, pjesničke slike ili cijele pjesme koje imaju svoje emotivno i kognitivno značenje u jednom vremenu, za jednu grupu ljudi. Poslije izvjesnog vremena, ili više čitanja, oni se isprazne od tih svojih značenja. Postaju blijedi, ne provociraju kod čitaoca, novog ili starog, svejedno, reakciju. Moja težnja je zaista da poetska slika, ona koja podrazumijeva obje strane vidljivog, bude živa i isprovocira čitaoca da uđe sa njom u interakciju. Da kroz pjesmu prepozna tačke u sebi koje se samo njega tiču. I da im se može vratati uvijek sa istim emotivnim nabojem.

Pjesnik je u neku ruku sažeti dio svijeta, fizičkog i metafizičkog, stvarnog i nestvarnog, gledajući iz ove perspektive na ljudsku rasu, gdje bi bilo mjesto jednom poeti?

- Borhesov Alef, ta tačka kroz koju se vidi sve, i u kojoj je sve, najbolja je metafora za poziciju pjesnika u ljudskom društvu. Pjesnik je tačka kroz koju se gledaju vidljivo i nevidljivo. Za drugog čovjeka on može biti i baklja koja svjetli i pomaže kada pokušava da sagledava i provjerava svoje prisustvo u ovome svijetu.

Ako postoji, a siguran sam da postoji, prava poezija, onda mora da naspram te prave postoji i neka druga poezija. Kao pjesnik, šta možete reći o toj drugoj?

- Teško da tu je riječ o poeziji, prije je riječ o prividu. O nečemu što ostaje na pola puta, ili na još manje, a što se sa blagonaklonim uredničkim sudom (ili koruptivnim mehanizmom) izleglo u knjigu. No, vrijeme je tu mnogo suroviji sudija. Toliko surov, da često, istina uz pomoć nehaja čitave kulturne zajednice, sakrije iz vidljivog prisustva i ono što jeste i pravo i vrijedno.

Vaša poezija je tihi odjek Vaše duše. Ona je iskrena, kao i mjesto u kojem se stvara. Ona na najprirodniji način dotiče stvarnost jer je po svojoj suštini dio stvarnosti. Koliko su Vaši stihovi produkt konstrukcije unutrašnjeg, a koliko spoljašnjeg svijeta?

- Pravi stihovi uvijek ishode iz onog bezgraničnog okeana unutrašnjosti u koji spoljašnjost najčešće svojom surovošću i nepočinstvom, mada, ponekada i ljepotom, pokušava da prodre. Pjesniku je naravno i teško i neprijatno da govori o sebi. U mom slučaju, prije svega zato što tu nema nimalo konstrukcije. Knjige se pišu same, kao što i deca nakon začeća, nakon inicijacije, rastu i stižu do porođaja u utrobi majke. Uloga pjesnika je tu slična ulozi trudnice, mora da održava živom knjigu koja to još nije, mora da prođe kroz porođajne muke i sreću majke.

U jednoj pjesmi kažete da ste upali u vrijeme bez događaja. Kako Vam je to uspjelo? Gdje postoji takvo vrijeme?

- To je ono vrijeme koje nije vaše, u kome ste fizički prisutni, a suštinski vas nema. Ono u kome se ne čudite više ničem. U kome ste više anestezirani nego stvarni. Poneki cio svoj vidljivi život provedu u tom stanju varljive hibernacije.

Da li poezija može da propisuje okvire smisla

Prava poezija je istina. Kroz takvu poeziju treba gledati na život jer je takva poezija u stvari - život. Car David je u svojim psalmima napisao jednu vrstu zakonika koga su tadašnji Jevreji poštovali. A kakva bi sudbina bila jednog današnjeg „psalmiste“ koji bi kroz poeziju napisao zakon i dao ga svom narodu da po njemu živi? Koliko današnji čovjek uopšte drži do prave poezije, koliko joj vjeruje?

- Vremena su, naša i Davidova, i različita i ista. Osnovne koordinate ljudskog bivanja u ovom svijetu su iste, ali je pojavnost kroz koju mi prolazimo bitno drugačija. On je svom narodu obezbjeđivao jedan okvir smisla, a mi danas živimo u više smislenih okvira koje ovo vrijeme, na naše oči, uporno razgrađuje. (O ovoj razgradnji i njenim mehanizmima u savremenom svijetu, mogli bi da pričamo jako dugo.) A kada tome dodamo i opako ubrzanje kojima su izložene naše svijesti u posljednja dva vijeka, a posebno u posljednje tri-četiri decenije, zapitaćemo se da li poezija, ova današnja može da propisuje okvire smisla, kao u nekadašnja vremena, ili je ona samo ostrvo ljepote na kojem gori i svijetli baklja pojedinačnog egzistencijalnog smisla. Društveni i etički smisao, izgleda da se u današnje vrijeme udaljavaju od smisla kojeg otvara i čuva prava poezija.