"Male hidroelektrane su spomenici ljudskoj pohlepi"

Film “Crna senka zelene energije” dugogodišnjeg novinara iz Srbije Dragana Gmizića prikazan je u okviru Festivala filma o ljudskim pravima
2417 pregleda 1 komentar(a)
Trajno se uništavaju dragocjeni prirodni resursi: Gmizić, Foto: Privatna arhiva
Trajno se uništavaju dragocjeni prirodni resursi: Gmizić, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 23.12.2018. 18:21h

Zašto se novcem građana devastira priroda? Da li su količine struje koju proizvode male hidroelektrane važnije od trajnog uništavanja, ne samo prirodnih staništa, već i čitavih naselja? Ko dozvoljava, a ko kontroliše proces masovne izgradnje malih hidroelektrana? - samo su neka od pitanja koja postavlja, ali i za čijim odgovorima se traga u filmu “Crna senka zelene energije” dugogogodišnjeg novinara iz Srbije Dragana Gmizića.

Gmizić je bio gost nedavno završenog Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj 2018. koji je u Podgorici organizovao Centar za građansko obrazovanje. U Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” prikazan je film koji govori o gradnji malih hidroelektrana i uništavanju prirode na prostoru, kako kaže, “takozvanog regiona”, dok “organizovane vladajuće grupe” ostaju u sjenci, iako se od njih traže odgovori.

Kako Gmizić gleda na “rat sa prirodom”, šta ga je navelo da snimi ovaj dokumentarni film i šta to mogu da urade ljudi u našim “zarobljenim državama”, otkriva u razgovoru za “Vijesti” i poručuje:

Nijedna sloboda nije data, već su se ljudi uvijek borili za nju. I opet će. Ne zaboravite to.

Kakve su reakcije publike i dojam ljudi o filmu uopšte i šta Vas je nartjeralo da baš o ovome govorite?

Film počinje snimcima izvora rijeke Poblaćnice. Rijeka nije izabrana slučajno. Prije svega zbog toga što se nalazi na srpskoj strani državne tromeđe Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i na taj način pocrtava našu namjeru da o problemu izgradnje malih hidroelektrana govorimo iz regionalne perspektive. Drugi razlog je činjenica da se na samo nekoliko metara nizvodno od izvora nalazi vodozahvat u kojem se većina vode preusmjerava u cijev. Taj spomenik ljudskoj pohlepi i gluposti potakao me je da se zapitam - zašto se novcem građana devastira njihova priroda? Da li su količine struje koju proizvode male hidroelektrane važnije od trajnog uništavanja ne samo prirodnih staništa već i čitavih naselja? Ko dozvoljava, a ko kontroliše proces masovne izgradnje malih hidroelektrana? Film je traganje za odgovorima na ta pitanja. Rekcije ljudi koji su pogledali film uvjeravaju me da su postavljena pitanja veoma važna i aktuelna u svim zemljama, takozvanog, regiona.

Dragan GmizićDragan Gmizić

Obradili ste jednu veoma bitnu, a i te kako aktuelnu temu. Koliko je film kao medij snažan odašiljač poruke i, iako je očigledno, šta ste ovim filmom željeli poručiti?

To je klasična priča o borbi dobra i zla. Iz epizode u epizodu naša protagonistkinja Irma Popović Dujmović otkriva razmjere kao i posljedice masovne izgradnje malih hidroelektrana. Proces pokreće banalna pohlepa organizovanih vladajućih grupa koje upravljaju ovim našim, nazovi, državama. Više puta smo pokušali da dođemo do njih, ali bez uspjeha. Izabrali su da ostanu u toj crnoj sjenci i zbog toga se ne vide lica onih koji grade kao ni onih koji su dozvolili izgradnju malih hidroelektrana. Ali imam lošu vijest za njih! Dokumentovali smo solidarnost ljudi i njihovu spremnost da se odupru njihovoj pohlepi. Istorija nas uči da je nemoguće pobijediti iskonsko ljudsko zajedništvo koje je u ovom slučaju pokrenuto potrebom odbrane prava na vodu. Dobro uvijek pobeđuje.

Kakva je, kolika i (možda) čija ta crna sjenka koju nosi zelena energija naše prirode?

Podaci do kojih smo došli kroz razgovor sa brojnim stručnjacima iz oblasti energetike pokazuju da bi energetski efekti izgradnje malih hidroelektrana bili minimalni. U procentima, stručnjaci navode da dobijena struja ne bi prelazila više od 5 odsto od ukupnih potreba! Dekani Šumarskog, Biološkog, Geografskog i Rudarsko tehnološkog fakulteta iz Beograda, kao i direktor Insituta za biološka istraživanja, tvrde da “ukoliko bi bilo izgrađeno svih 856 objekata, čija se gradnja planira u Republici Srbiji, dobilo bi se 3.5 odsto potrebne količine električne energije na godišnjem nivou. Istovremeno bili bi uništeni najvredniji brdsko-planinski vodotokovi, uz narušavanje predjela, biološkog i geološkog diverziteta”.

I to nije sve. Analize nezavisnih stručnjaka kao i iskustva elektrodistribucija iz brojnih evropskih zemalja pokazuju da male hidroelektrane sa proizvedenom strujom najviše doprinose nacionalnim energetskim mrežama u proljeće kada je potreba za strujom najmanja. Tokom zime, kada se struja kod nas najviše troši pa čak i uvozi, male hidroelektrane ne mogu da rade jer su planinske rijeke zamrznute. Dakle, zašto se trajno uništavaju dragocjeni prirodni resursi iako se zna da su energetski efekti minimalni?

Dragan GmizićDragan Gmizić

Film donosi realno stanje sa kojim se suočavaju Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Bosna i Hercegovina... Da li je naš narod svjestan značenja i ozbiljnosti situacije, pa i svega što nam se može obiti o glavu gradnjom malih hidro

elektrana?

Nisam stekao utisak da ljudi nemaju svijest o samom problemu, ali se slažem da nemaju dovoljno informacija. Uostalom, tokom snimanja zabilježili smo brojne primjere gdje je zakonska obaveza investitora da organizuje javnu raspravu i lokalno stanovništvo upozna sa projektima izgradnje besramno zaobiđena ili obesmišljena. Naravno, postoje i ljudi koji su zarad nekog obećanja u vidu zapošljavanja ili čak isplate jednokratne pomoći stavili svoje potpise saglasnosti na izgradnju malih hidroelektrana u njihovim sredinama i na taj način doprinijeli da se zakon formalno poštuje.

Ne odobravam njihove poteze ali ih razumijem jer “gladan stomak nema ušiju”, kako kaže stara poslovica. Nažalost, mi živimo u društvima koja su trajno zarobljena u nečemu što sociolozi nazivaju začarani krug neznanja i siromaštva. Vlast se trudi da tako i ostane.

Kakav je Vaš utisak, da li su ljudi dovoljno osviješćeni i spremni da reaguju, odnosno da se pobune, protiv uništavanja prirode?

U Srbiji se o problemu izgradnje malih hidroelektrana počelo dosta pisati i govoriti. Bio sam pozitivno iznenađen odličnom i konstruktivnom debatom organizovanom na Javnom servisu Srbije. Nažalost nemaju sve društvene teme isti tretman ali to je neko drugo pitanje. Za razliku od drugih društvenih problema, o malim hidroelektranama se u nacionalnim elektronskim i štampanim medijima sada dosta piše i govori i mislim da su građani dobro informisani. Grupa nevladinih organizacija predvođena aktivistima sa Stare planine početkom sledeće godine organizovaće u Beogradu veliki protest protiv izgradnje malih hidroelektrana. Odziv građana najbolje će pokazati koliko su ljudi spremni da reaguju.

Da li gradnja malih hidroelektrana, prema Vašem mišljenju, podstiče i druge vidove “štete”, tipa korupciju, pranje novca, kontroverzan biznis, neku vrstu nepotizma?

Na postavljeno pitanje pokušaću da Vam odgovorim sa kontra pitanjima - kako je moguće da se male hidroelektrane grade na teritoriji Nacionalnih parkova ili parkova prirode iako važeći zakoni nedvosmisleno zabranjuju izgradnju u zaštićenim područijima? Ko je to dozvolio? Ne vjerujem u odgovore tipa - graditelji nisu znali da se baš ta lokacija nalazi pod zaštitom. Kada je već izgrađena a o izgrađenim malim hidroelektranama na teritoriji zaštićenih područja u Republici Srbiji otvoreno je govorio i ministar životne sredine Goran Trivan, postavlja se pitanje ko je te elektrane pustio u rad? Ko i zašto od njih otkupljuje struju? Postoje ekološki inspektori. Da li su ih obišli? Šta su uočili? Da li se u njihovim izvještajima navode prazna korita rijeka? Pitanja su mnogobrojna a odgovori uglavnom vode ka jednoj adresi. Knjiga Hane Arent ”Banalnost zla” može pomoći u traženju odgovora na postavljeno pitanje. Preporučujem je. Inače, želim da vas podsjetim da Evropska komisija u svom izvještaju o prilikama u zemljama koje nastoje da se priključe EU navodi da su najveći problemi upravo: organizovani kriminal, korupcija kao i slabe državne institucije. Mi živimo u takozvanim “zarobljenim državama”, stoji u izvještaju Evropske komisije.

Dragan GmizićDragan Gmizić

Kao dugogodišnji novinar, smatrate li da bi odgovarajuće izvještavanje o takvoj problematici moglo probuditi revolt kod ljudi?

Apsolutno. Iako postoje alternative, nezavisni mediji u kojima rade profesionalni novinari i dalje su najvažniji u procesu odgovornog i objektivnog izvještavanja. Društvene mreže svakako su mnogo doprinijele prilikom samoorganizovanja lokalnih protesta građana protiv izgradnje malih hidroelektrana. Informisanje preko društvenih mreža ima svojih prednosti i to ne sporim ali mana je još uvijek mnogo više i zato savjetujem na oprez kada se preuzimaju informacije odatle. Cenzura i manipulacija na društvenim mrežama mnogo je suptilnija i zato opasnija od one na klasničnim medijima. Nemamo ovdje vremena da se detaljnije bavimo navedenom problematikom, ali odgovorno tvrdim da su društvene mreže na kojima slobodno “djeluju” raznorazni pojedinci i grupe veći protivnik slobode govora od najvećeg svjetskog diktatora. Još uvijek su slobodni mediji kiseonik demokratije. Uostalom, zato ih diktatori i autokrate i napadaju.

Da li bi samo razotkrivanje ovakvih i sličnih stvari trebalo zapaženije da prođe i kod institucija, pa i kod sudskih organa?

Siuran sam da će neko, kad tad, napisati istoriju beščašća ovih prostora. Imena brojnih sudija i tužilaca svakako će se naći u toj knjizi. Naravno, ne želim da generalizujem. Ne tvrdim da su sve sudije i tužioci takvi. Naravno da postoje hrabri i veoma časni pojedinci koji su svojim odlukama branili obraz i prava i pravde. Ovim putem javno im se zahvaljujem na tome i ohrabrujem ih da tako i nastave.

Demokratija kojoj težimo, pa i Evropska unija kojoj neke od nas teže, da li bi mogli uspostaviti bilo kakav sklad i ograničiti moć onih koji su sebi sklonili granice djelovanja?

Ne samo kod nas već i u svijetu jasni su trendovi opšte regresije ljudskih prava i sloboda. Ni jedna sloboda nije data već su se ljudi uvijek borili za nju. I opet će. Ne zaboravite to.

Diktatori, i oni koji žele to da postanu, najviše se plaše istine

Kao novinar, kako biste prokomentarisali stanje u medijima na istom prostoru - Srbija, BiH, Hrvatska, Crna Gora?

Problema ima svuda i medijske prilike u regionu nisu sjajne, ali ipak u Srbiji je daleko najteže. Gotovo svi štampani i elektronski mediji stavljeni su pod apsolutnu kontrolu režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Nezavisni novinari izloženi su svakodnevnim pritiscima pa čak i otvorenim napadima i prijetnjama. U drugim zemljama regiona tabloidi u kojima se najbezočnije laže i otvoreno poziva na fizički obračun sa neistomišljenicima ipak su dio prošlosti. U Srbiji danas, baš kao i za vrijeme Slobodana Miloševića centalne informativne emisije kao i naslovne strane novina posvećene su aktivnostima predsjednika Aleksandra Vučića. Izuzetak čini jedna kablovska TV stanica (N1), jedne dnevne novine (Danas), nekoliko nedjeljnika i internet portala među kojima po svom profesionalnom i objektivnom izvještavanju svakako prednjači Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

Svakako bih želio da istaknem i rad regionalne TV stanice Al Jazeera Balkans koja ima razumijevanje za nezavisne autore i njihove priče. Informativni sadržaji a posebno produkcija dokumentarnog programa Al Jazeera Balkans je neuporedivo bolja od produkcije nacionalnih TV stanica kao što su RTS, HRT ili TVCG. Istina uvijek pronađe put. I zato je važno da se svakodnevno ruše te kvazi nacionalne ograde podignute tokom ‘90. kako bi ljudi otvoreno mogli komunicirati o problemima koji su zajednički. Tako i razumijem programsku orjentaciju Festivala o ljudskim pravima Ubrzaj. Veoma je dragocjeno to što rade ljudi okupljeni oko Centra za građansko obrazovanje jer se diktatori, kao i oni koji bi željeli da budu diktatori, najviše plaše istine.

Iste političke strukture grade mHE, dozvoljavaju državnu pljačku i podstiču mržnju

Koliko politika koja se vodi u našim državama zapostavlja prirodu i sva bogatstva koja imamo?

Ne zapostavlja je uopšte! Prirodne resurse kao i njihovu vrijednost najbolje poznaju oni koji žive od njihove prodaje.

Da li je ovakva politika (makar nekih) od vlada država nekadašnje Jugoslavije možda i neka vrsta posljedica zajedničke prošlosti, jer je, čini se, velika sličnost u njihovom funkcionisanju?

“Vladari” kvazi država nastalih na teritoriji Jugoslavije veliki su samo u sjenci nacionalizma, neznanja i siromaštva, a mislim da neću pogriješiti ako kažem da je ta “crna sjenka” nad građanima punih trideset godina. Meni to liči na onu crnu i gustu maglu koju možemo vidjeti u filmovima čija je radnja smještena u London tokom 19. vijeka. Mi sada pričamo o negativnim posljedicama takozvane zelene energije ali ne zaboravite da iste političke strukture koje dozvoljavaju masovnu izgradnju malih hidroelektrana dozvoljavaju i opštu društvenu pljačku, stalnu degradaciju radničkih prava, podstiču međunacionalnu mržnju...

Ako se slažemo da ta sjenka siromaštva, neznanja i nacionalizma podsjeća na londonske magle onda figurativno rečeno - isti Džek Trbosjek gradi male hidroelektrane, prodaje fabrike a zaposlenima stavlja okove kredita koje je skoro nemoguće vratiti.

Koliko je “svjetska politika” danas otišla u pogrešnom smjeru kada je u pitanju odnos čovjeka prema prirodi, ili odnos svjetskih sila prema prirodi?

Termin svjetska politika je suviše širok. U svijetu postoje pozitivni kao i negativni primjeri. Nažalost, naši “vladari” uvijek se ugledaju na one najgore. Pih! Što bi rekli u Crnoj Gori.

Bonus video: