Pisac mora vjerovati u ono što radi - Vijesti.me
INTERVJU: BRUNO VIEJRA AMARAL, PORTUGALSKI PISAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

Pisac mora vjerovati u ono što radi

Ispostavlja se da su odgovori na velike misterije egzistencije još uvijek nedovoljni i čovjek slijedi svoju potragu za tim smislom i utjehom

Bruno Viejra Amaral
Bruno Viejra Amaral (Foto: Pinterest)

Savremeni portugalski pisac, prevodilac, književni kritičar Bruno Viejra Amaral (1978) diplomirao je modernu i savremenu istoriju na Univerzitetu u Lisabonu. Za roman „Prve brazde“ osvojio je nekoliko značajnih portugalskih književnih priznanja, kao što su nagrada za knjigu godine (2013), nagrada Fernando Namora i nagrada PEN kluba. Amaral je, takođe, dobitnik nagrade Žoze Saramago za 2015. godinu. Bruno Viejra Amaral je zamjenik urednika časopisa LER i savjetnik za komunikaciju za izdavače grupe Bertrand Círculo.

Narator Bruno, junak romana „Prve brazde“ koji nije slučajno imenjak autora romana, dočarava nam životne priče mnoštva živopisnih likova koji su se na ovaj ili onaj način zatekli u lisabonskom naselju Amelijai i koji pokušavaju da izvuku od života najviše što mogu, ali ih najčešće na tom putu ometa zla kob. Među svim tim lopovima, barabama, fizičkim radnicima, žonglerima, vjernicama, muzičarima, netalentovanim režiserima, kurvama i drugim gubitnicima čitaoci/slušaoci će, u njihovim deprimirajućim, tužnim, besciljnim, ali majstorski ispripovijedanim sudbinama, bez teškoća prepoznati likove „iz svog kraja”, budući da majstorstvo Amaralovog pripovijedanja zahvata ono opšte o ljudima, bez obzira na to gdje oni žive, pate, tumaraju, raduju se ili umiru.

Roman „Prve brazde“ sa portugalskog preveo je Jovan Tatić, a izdavač je beogradski Klio.

Studirali ste modernu i savremenu istoriju na Univerzitetu u Lisabonu, koliko Vam je poznavanje istorije novijeg i modernog doba pomoglo u bavljenju književnošću?

- Pomoglo mi je u onoj mjeri u kojoj istoriju vidim kao granu književnosti, iako ima obaveze i dužnosti koje književnosti nedostaju.

Osim pisanjem knjiga bavite se književnom kritikom i književnim prevođenjem. Kojim se, od ova tri „zanimanja“ najradije bavite?

- Opet kažem, kritiku i prevođenje posmatram kao književne žanrove. Rekao bih da sam u bilo kojoj od ovih aktivnosti uvijek pisac.

Za roman „Prve brazde“ dobili ste tri značajna književna priznanja: nagradu za knjigu godine (2013), nagradu Fernando Namora, i nagradu PEN kluba. Jedan od glavnih likova ovog romana je narator Bruno. Zašto baš Bruno, vaš imenjak?

- Zato što je to bio glas knjige. Prva osoba koja mora vjerovati u ono što pišemo je pisac i ja sam od početka vjerovao u ovog pripovjedača koji dijeli moje ime.

Narator Bruno majstorski pripovijeda o sudbinama desetine ljudi koji žive u lisabonskom naselju Amelijai i pokušavaju da izvuku od života najviše što mogu. Neki od njih su lopovi, barabe, kurve, žongleri, muzičari, fizički radnici... Šta Vas je inspirisalo za ovakve likove vašeg romana?

- Ljudi koje sam upoznao, koji su živjeli u mom susjedstvu, i ljudi koje sam zamislio u svojoj mašti i koje sam, iako nijesu bili inspirisani stvarnim ljudima, osjećao istinitim.

Romanom „Prve brazde“ zahvatate ono opšte o ljudima, bez obzira gdje oni žive. Za sve ljude zajedničko je rađanje i umiranje, dakle, čovjekov početak i kraj. A šta je između to dvoje? Život? Da li sve što čovjek proživljava mora, po svaku cijenu, zvati životom? Pošto ste stručnjak za savremenu istoriju recite nam da li je današnji čovjek srećniji, od čovjeka iz doba Adama i Eve? Koje su nevolje današnjih ljudi najčešće?

- Svako vrijeme ima svoju slavu i svoje nevolje. Očigledno je da sada u većini zapadnih društava uživamo udobnost i kvalitet života nezamislivih za naše pretke, ali i usput smo izgubili stvari, vrijednosti i odnose koji su im bili od suštinskog značaja.

U knjizi “Aleluja” govorite o religiji. Ako posmatramo dva religiozna čovjeka, jednog iz doba antike, a drugog iz današnjeg modernog doba, postoji li razlika o ulozi religije kod ta dva čovjeka?

- Religiozni osjećaj je star koliko i čovjek i ima veze sa našom potrebom za značenjem i našom potrebom za utjehom pred patnjom i smrću. Postojala je ideja da što više čovjek shvata rad svijeta i prirode, to će se više okretati od religije. Ispostavlja se da su odgovori na velike misterije egzistencije još uvijek nedovoljni i čovjek slijedi svoju potragu za tim smislom i utjehom. Rekao bih da je velika razlika u tome što je danas, u našim društvima, potraga individualnija i manje kontrolisana od strane organiziranih struktura koje, međutim, nijesu prestale postojati.

U knjizi “Aleluja” Džon, vjernik neo-Pentakostalne crkve, odlazi iz crkve da bi kasnije osnovao svoju vjersku grupu. Nuno, vjernik Baptističke crkve, odlučuje da napravi radikalne promjene u svojoj religioznosti. On dolazi do uvjerenja da organizovana religija škodi istoj toj religiji? Pojasnite nam: kakvu poruku upućujete čitaocima ove vaše knjige?

- Nisam želio poslati nikakvu poruku, htio sam pokazati raznolikost i složenost religijskih iskustava u zemlji kao što je Portugalija, gdje je vjera već stoljećima bila sinonim za Katoličku crkvu.

“Manobras de Guerrilha Pugilistas” je knjiga koju čine 26 tekstova prvobitno objavljenih u novinama, blogovima... Ti su tekstovi međusobno puno različiti...

- Nijesam pisao ove članke da bih pokazao svoje sposobnosti. Kako sarađujem sa novinama i časopisima, ova raznolikost tema i žanrova se ispostavlja prirodnom.

Naslov knjige “Danas ćete biti sa mnom u raju” je biblijski stih koji je često prisutan u svim hrišćanskim crkvama. To sigurno nije slučajnost, pa nam recite, o čemu je riječ.

- To je odgovor koji Isus Hrist daje kradljivcu koji je bio razapet pored njega i koji je zamolio Isusa da ga ne zaboravi. Ideja je da u sjećanju nekoga na neki način spasimo tu osobu.

Ko je bio Žoao Žorge? Zašto je ubijen?

- Žoao Žorge je bio moj rođak, rođen u Angoli i koji je došao u Portugal u vrijeme dekolonizacije. Zvanična verzija njegove smrti bila je da su ga uhvatili da krade svinje i da je zbog toga bio ubijen.

Angola je bila portugalska kolonija sve do 1974. godine, a potom počinje građanski rat koji je trajao 27 godina i odnio oko 500.000 ljudskih života. Kakav je stav današnjih Portugalaca prema toj afričkoj državi?

- To je dvosmislen odnos. S jedne strane, nesumnjivo postoji velika veza između Portugala i Angole, koja se razlikuje od odnosa s drugim bivšim kolonijama. Pošto je to intenzivniji odnos, trenje je takođe češće. To je mješavina prijateljstva, paternalizma i ljutnje.

Koliko je prosječan Portugalac danas zadovoljan članstvom Portugalije u Evropskoj Uniji?

- Vjerujem da većina Portugalaca shvata da bi bez Evropske unije bilo mnogo gore i da ne postoji antievropski pokret. Čak i krajnje ljevičarske stranke, koje najviše prigovaraju evropskom projektu, ne guraju previše antievropski stav.

Da li su tim članstvom neke slobode Portugalije kao države, uskraćene?

- Pa, kada zemlja ili pojedinac prihvata da je dio neke grupe, uvijek abdicira neku autonomiju. Izazov za projekat poput Evropske unije je da se svaka od zemalja članica osjeća kao važan akter, a ne samo kao dodatak u predstavi o kojoj odlučuju najmoćnije zemlje.

Još uvijek postoji romantična predstava o književnosti

Za prevođenje knjiga neophodna je odgovarajuća škola, stručno znanje. Za pisanje književne kritike, neophodno je poznavanje književnosti. Međutim, za pisanje knjiga, ne postoji škola, nije neophodno nikakvo stručno znanje. Nije potreban ni jedan jedini razred škole, čak ni poznavanje svih slova. Primjera radi, neki biblijski pisci (proroci) pisali su knjige koje i dandanas proučavaju mnogi doktori nauka i univerzitetski profesori, kako sve ovo Vi komentarišete?

- Vjerujem da još uvijek postoji romantična predstava o književnosti, u kojoj se pisac, više nego zanatlija, osoba koja ima zanat, doživljava kao sveštenik, neko sa darom ili pozivom. Otuda ideja o učenju književnosti za stvaranje književnosti još uvijek nije jako popularna. Međutim, ono što vidimo je da su čak i pisci koji nijesu imali formalno obrazovanje o književnosti morali dosta čitati. Pored toga, oni imaju koristi od nečega što ću nazvati intuicijom, što je za književnost ono što je uho za muziku i to se, u stvari, ne može naučiti ni u jednoj školi.