Slavić: Sve je ovo posljedica nakaradnog načina života, a cijena koju plaćamo je previsoka - Vijesti.me
Goran Slavić u razgovoru za “Vijesti”.

Slavić: Sve je ovo posljedica nakaradnog načina života, a cijena koju plaćamo je previsoka

Glumac Goran Slavić, stalni član Gradskog pozorišta za “Vijesti” govori o angažmanu u matičnom teatru, ali priznaje i da priželjkuje nove filmske projekte

Slavić
Slavić (Foto: Privatna arhiva/Vanja Berberović)

Nakon što je poslije 25 godina života i rada u Crnoj Gori dobio i državljanstvo, glumac Goran Slavić postao je stalni član Gradskog pozorišta u kojem je redovno bio angažovan i prije toga. No, imati matični teatar je sigurnost u pravom smislu te riječi, priča on “Vijestima”, ali priznaje i da priželjkuje nove filmske projekte.

Pored angažovanja u Gradskom, publika ga pamti i po ulozi u filmu “Igla ispod praga” crnogorskog reditelja Ivana Marinovića, a trenutno radi i na novoj seriji “12 reči” koja se snima u Srbiji... Naravno, svi trenutni projekti su u fazi “Stop - korona”, kaže Slavić. Ističući da je u pitanju tragična situacija koja je odnijela mnogo ljudskih života on dodaje da su takve pojave posljedica nakaradnog načina života i da mu je jedino žao što neki virus nije pogodio i društvene mreže kako bismo mogli biti u pravoj izolaciji i kako bismo se, na pravi način, okrenuli jedni drugima, jer nikako da izađemo iz mreže u koju smo se zapetljali, a “zato su nam čula otupila - jer ih ne koristimo”.


O saradnji sa Gradskim pozorištem, svojoj profesiji, ulogama, angažmanima koje priželjkuje, o radu sa djecom u školi glume u Herceg Novom, o društvu i ljudima, planovima - Goran Slavić govori za “Vijesti”.

Odnedavno ste novi, ali dodala bih i ono “stari” član podgoričkog Gradskog pozorišta. Kako je došlo do ponovnog sklapanja ove saradnje i šta za jednog glumca znači imati matični teatar, kako Vi gledate na to?

Oduvijek gledam na Gradsko pozorište kao na svoju matičnu kuću. Tu sam napravio svoje prve glumačke korake, tu sam i dan-danas. Tačnije, punih 12 godina, od treće godine studija glume kada sam dobio svoju prvu ulogu u Gradskom pozorištu u predstavi “Tom Sojer i đavolja posla” igrao sam Tom Sojera. Tako da se nismo ni razdvajali. Mnogo ranije je trebalo da postanem zvanično član kuće, ali nisam mogao zbog neriješenog državljanstva. Kako sam nakon 25 godina uspio da dobijem državljanstvo, čekao sam konkurs, prijavio se i postao i na papiru zvanično član svoje stare - nove kuće. Za jednog glumca znači mnogo imati matični teatar. Sigurnost u svakom smislu te riječi.

Vi ste za Gradsko pozorište nekako u kontinuitetu bili angažovani, a takođe ste bili i stalni član ansambla u jednom periodu. Imate li sada neki dublji uvid u situaciju koju zatičete?

Stalni član ansambla sam bio u periodu kada sam odrađivao pripravnički staž, ali zaposlenje nisam mogao da ostvarim nakon toga zbog neriješenog državljanstva, kao što sam već rekao. Inače sam iz Mostara i u Crnoj Gori živim već 28 godina. Trenutna situacija je “Stop - korona”, nažalost. Znam da su do kraja godine planirane još četiri predstave, ali vidjećemo kako će se sve to odvijati zbog novonastale situacije. Prošle godine sam radio četiri projekta zaredom u Gradskom pozorištu tako da ja sam uvijek tu.

Angažovani ste na novoj seriji koja se snima u Srbiji “12 reči”. Vidjela sam da je najavljena kao jedan drugačiji projekat i veoma kvalitetan. Kako biste Vi najavili seriju i da li biste otkrili o čemu se radi, koju ulogu tumačite, šta će publika biti u prilici da gleda?

Tako je. Riječ je o novoj kriminalističkoj seriji koju režira Jelena Stolica. Ono što mogu da vam kažem, da je rad na ovom projektu bio na jednom vrlo visokom nivou, produkcijski prije svega, zatim i glumački. Priliku su dobili neki glumci koje niste imali prilike da gledate na malim ekranima i mislim da je tim izborom rediteljka napravila pravi potez. Radili smo polako i temeljno, trudili smo se da damo svoj maksimum što će se, nadam se, i vidjeti. Ako su je najavili kao drugačiji projekat i veoma kvalitetan vjerujem da će tako i biti. To onda potvrđuje ono što sam rekao, da smo se trudili i dali svoj maksimum i opravdali povjerenje koje nam je rediteljka dala. Što se tiče moje uloge, tumačim lik policijskog inspektora. Pozitivac je Iiiiiii...dalje ne smijem ništa da otkrivam. Serija govori o današnjem društvu i sitemu u kojem živimo. Koliko je teško živjeti raditi i opstati u takvom društvu, a da vas taj sistem ne proguta i potpuno samelje i vas i vašu porodicu, kumove, prijatelje. Borba za pravdu i goli opstanak.

Kriminalistika je uvijek popularan žanr, a i kod nas se posebno izdvaja u posljednje vrijeme, zbog čega prema Vašem mišljenju? I šta mislite o sve većoj proizvodnji TV serija u našem regionu u posljednje vrijeme?

Vjerovatno zato što je kriminal doživio veliki procvat i uvukao se u sve društvene pore našeg života. Tako i ako biste željeli da živite normalan život nećete moći jer vam to stalno visi nad glavom. Tu je - nadohvat ruke, jako opasno za svakog normalnog građanina koji bi želio da živi kako Bog zapovijeda... Da radi, da se ženi - udaje, rađa djecu, vaspitava djecu, trenira, ide na pecanje, ide na selo, kopa, sadi, bere, uči svoju djecu pravim vrijednostima... To je, nažalost, slika današnjice. Tako da je cilj svakog glumca, reditelja, scenariste da predstavi sliku današnjice ili kako bi to Hamlet rekao: “...čiji je zadatak u početku i sad bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode: da pokaže vrlini njeno rođeno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom vremenu i biću sveta njegov oblik i otisak.”
Meni je svaka uloga izazov i gledam da u svakoj narednoj dam nešto novo, da se pomjerim dalje od sebe. U tome i leži čar ovog posla... A što se tiče broja serija koje se trenutno proizvode u našem regionu, mislim sve najbolje i samo da potraje. Tržište je veće, imate više prilika da radite, brusite svoj glumački zanat, a i da se zaradi koji dinar. (smijeh) Naravno, da se razumijemo, ima tu svega i svačega, ali upravo tim brojem kvalitet će isplivati na površinu. To je ono čemu svi težimo. U vrijeme stare Juge se snimalo deset puta više nego danas, kažu starije kolege. Kako rekoh, samo nek potraje.

Slavić
Slavić(Foto: Privatna arhiva/Vanja Berberović)

Rekla bih da ste u pozorištu posebno prepoznati, a igrali ste i u mnogim predstavama za mlađu populaciju. Postoji li razlika u pristupu i igri kada je u pitanju predstava za djecu, za odrasle, ali i sa druge strane kada su u pitanju kamere ili teatar? Neki glumci često kažu da je to sve isti poziv, samo je različit medij, šta Vi mislite i kako doživljavate te medije, sebe u njima?

Za mene tu nema razlike. Igrati za djecu je možda čak i teže. Njih ne možete obmanuti i prevariti jeftinim trikovima. Djeca traže surovu istinu kada je riječ o glumačkoj igri i morate biti pet puta uvjerljiviji nego kada igrate za odrasle koji mnogo brže pristaju na sve i svašta. Znači, potrebna je velika koncentracija i temeljan pristup svakoj ulozi. Ima onih koji to shvataju potpuno drugačije i komunicaruju sa djecom kao sa nižima od sebe i počinju da im kroz svoju igru podcrtavaju i objašnjavaju, bebe se, telefoniraju i najavljuju djeci šta će sljedeće uraditi, što bi rekli - preglumljuju. Djeca nijesu glupa, naprotiv mnogo su pametnija od odraslih i vrlo znaju da prepoznaju šta je istina. Gluma je jedna. Isto se odnosi kada je riječ o igri pred kamerama. U pozorištu se navikavamo na publiku, u filmu na kameru. U pozorištu sam radio mnogo, sada više priželjkujem rad na filmu. Zbog toga sam i zavolio glumu - znam svaki naš film na pamet.

Koliko i film i pozorište doprinose ličnom razvoju, ali i kulturi i širenju emancipacije u društvu uopšte? Vjerujete li da se kulturom i umjetnošću može nešto promijeniti, pojedinac uostalom i na koji način?

Mislim da u svakom poslu koji radite morate širiti svoje vidike i unapređivati svoja znanja. Mi glumci pristupamo svakoj ulozi kao da nam je prva, sa istim žarom, istom radoznalošću, spremni da liku koji tumačimo udahnemo novi život, a i da na kraju procesa rada vidimo jesmo li neku pozitivnu osobinu od lika koji igramo mi sami usvojili. Svaki glumac mora u sebi imati izgrađenog samokontrolora koji će ga tjerati da preispituje svoje postupke i tako natjerati da još više i dublje promišllja kako o likovima koje tumači, tako i o sebi kao javnoj ličnosti u društvenom životu. Glumac je taj koga svi gledaju, pamte, motre svaki njegov pokret, hvale, kritikuju, vole, identifikuju se sa njim kroz uloge koje su gledali, često se zaboravljaju i misle da su njihovi omilljeni likovi izašli iz televizora pa šetaju ulicama, zaboravljaju da smo i mi obični ljudi koji radimo svoj posao. To je teret ovog posla i moramo se nositi sa tim i imati razumijevanja za svoju publiku. Stoga, glumac kao javna ličnost mora biti uzor i primjer ostalim građanima.

Da li je upravo okretanje umjetnosti jedan od idealnih načina da provodimo slobodno vrijeme, posebno sada? Da li je ovo trenutak da, pazeći sebe i druge, posvetimo malo vremena sebi i/ili onome za šta nam ga je uvijek falilo?

Nije svako zlo za zlo što bi rekli naši stari. Nažalost, dosta ljudi je stradalo od ovog virusa i to je najtragičnije od svega. Ne treba da se posvetimo sebi, nego naprotiv - svojim bližnjima! Da više komuniciramo jedni sa dugima, da brinemo jedni o drugima, pomažemo se, poštujemo, volimo, slušamo jedni druge, da konačno doživimo pravu emociju, da naša čula konačno profunkcionišu onako kako treba. Mnogo smo otupili od količine društvenih mreža, količine informacija koje nam ničemu ne služe. Zamijenili smo živog čovjeka malim spravicama - telefonima iz kojih izbija hladnoća, zapetljali smo se i nikako da izađemo iz te mreže. Zato su nam čula i otupila jer ih ne koristimo. Žao mi je samo što ovaj virus nije zahvatio i te društvene mreže tako bismo se definitivno okrenuli jedni drugima. Sve je ovo posljedica nakaradnog načina života, i sad se plaća cijena koja je previsoka. Zato, dragi moji, ostanite kući, organizujte sebi život. Igrajte se sa svojom djecom, naučite ih nečemu da sjutra umiju da se ponašaju kad izađu na ulicu, čitajte knjige, trenirajte, budite društveno korisno biće. Ojačajte svoju duh!

Kakvi su Vaši planovi za dalje?

Da se svi skupa borimo i Bogu molimo da ovo što prije prođe, a onda krećemo u nove pobjede. Radimo na sebi: “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”.

Da li biste nešto dodali?

Naslov da bude “Intervju u doba korone”. Kao i sve drugo sada.

 Kada pogledam “Iglu ispod praga” srce mi je puno

Imate ulogu u jednom od najuspješnijih crnogorskih filmova - “Igla ispod praga”. Na koji način pristupate ulogama, da li ih birate, koliko pažljivo i zbog čega? Uz to, da li Vam prija ili priželjkujete igru pred kamerama zbog veće popularnosti i šire publike, dostupnosti?

Mogu slobodno reći da je “Igla ispod praga” moj prvi pravi film. Radio sam neke projekte prije toga, ali nije bilo ni slično procesu rada na ovom filmu. Imali smo dobru pripremu pred snimanje, Ivan je sve to sjajno vodio tako ništa nije prepuštao slučaju. Uloga Rada, koju tumačim u filmu, mi je posebno draga, jer sam u radu na njoj kao mustru i način razmišljanja tog lika uzeo jednog novskog oriđinala. Sama radnja se dešava na poluostrvu Luštici. Mediteran je u pitanju... Sve meni jako blisko i mnogo mi znači. Nadam se da će biti još ovakvih projekata, sa istim ljudima. Kada pogledam film srce mi je puno.

Polaznike škole učim da misle svojom glavom šta god radili

Posvećeni ste i radu sa djecom, odnosno imate školu glume. Kako se snalazite u tom poslu i šta je ono što Vam je glavno da prenesete djeci/mladima, da li na nečemu posebno insistirate?

Već sedam godina držim školu glume u Herceg Novom i radim sa djecom uzrasta od pet do 20 godina starosti. Raditi sa djecom je veoma opipljiva stvar. Morate imati dosta strpljenja i razumijevanja za njihove godine, morate imati sposobnost da im se približite i kroz njihove oči im približite glumu. Gluma u samoj suštini i jeste igra. Učim ih da kroz igru sa određenim pravilima upoznaju svijet glume. Program rada se sastoji od niza vježbi koje smo radili na prvoj godini studija glume, naravno u ovom slučaju je to prilagođeno njihovom uzrastu. Radimo vježbe disanja, impostacije glasa, artikulaciju govornog aparata, artikulaciju tijela. Na kraju godine uradimo neku mini predstavu u kojoj su objedinjene sve vježbe koje smo prošli u toj godini. U suštini, učim ih da budu komunkativni, otvoreni, da misle svojom glavom, ma koji god posao sjutra radili. Njih troje je uspjelo da upiše fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, Novom Sadu i na Cetinju.


Vidi sve komentare