Međunarodna pomoć siromašnim zemljama zasnovana je na principima Robina Huda - uzeti od bogatih i dati siromašnima. U ovom trenutku, nacionalne agencije za podršku razvoja, međunarodne organizacije i NVO svake godine prebace više od 135 milijardi dolara iz bogatih zemalja u siromašne, rukovodeći se upravo tom idejom.
Formalniji termin za princip Robina Huda je - “kosmopolitski prioritarizam”. To je etički princip prema kome mi moramo razmišljati o svima na svijetu podjednako, nezavisno od toga gdje žive, i usmjeravati svoju pomoć onima kojima je najpotrebnija. Oni koji imaju manje predstavljaju prioritet u odnosu na one koji imaju više. Direktno ili posredno ta filozofija leži u osnovi raspodjele sve pomoći koja se daje za ekonomski razvoj, zdravstvenu zaštitu i vanredne humanitarne situacije.
Na prvi pogled ideja kosmopolitskog prioritarizma je sasvim razumna. Ljudi u siromašnim zemljama imaju našušne potrebe, a nivo cijena u tim zemljama je toliko nizak da je od svakog dolara ili eura pomoći moguće napraviti dva do tri puta više nego kod kuće. Ispostavlja se da troškovi stanovanja nisu tako veliki, pa novac ide i onima koji i ne stoje tako loše (u krajnjem, poredeći sa svjetskim standardima), pa zato takva pomoć donosi manje koristi.
Razmišljao sam o problemima globalnog siromaštva tokom mnogih godina u pokušaju da nađem način da ga izmjerimo i uvijek mi se dati princip činio sasvim ispravnim. Ipak, sada sve češće osjećam da je moja uvjerenost u tu ispravnost nestala. Problemi se javljaju i zbog tih činjenica, a i u etičkoj ravni.
Nesumnjivo je da su na polju borbe sa globalnim siromaštvom postignuti ogromni uspjesi. To je, uglavnom, postignuto zahvaljujući rastu ekonomije i globalizaciji, a ne zbog pomoći izvana. Brojnost ljudi koji žive ispod linije siromaštva smanjila se za posljednjih 40 godina sa dvije i kusur milijarde na manje od jedne milijarde. To je izuzetan uspjeh, posebno kada se uzme u obzir da je broj stanovnika na svijetu porastao, a dugoročni svjetski ekonomski rast usporen, naročito nakon 2008.
Smanjenje nivoa siromaštva je pozitivan i važan događaj, ali on ima svoju cijenu. Globalizacija, koja je omogućila spasavanje toliko ljudi u najsiromašnijim zemljama, pokazala se kao štetna za dio građana bogatih zemalja zato što su se neke kompanije, i radna mjesta, preselili u zemlje sa jeftinijom radnom snagom. Izgledalo je da je cijena toga etički prihvatljiva, jer su oni gubitnici globalizacije bili znatno bogatiji (i zdraviji) od dobitnika te iste globalizacije.
A ipak, tu odavno ima razloga za brigu: oni među nama koji dolaze do sličnih zaključaka u stvari nisu u situaciji da sude o cijeni globalizacije. Kao i mnogi koji rade u naučnoj sferi i u projektima podrške razvoju, ja sam jedan od onih bazičnih dobitnika globalizacije - dobili smo mogućnost da prodajemo svoje usluge na tržištima koja su postala mnogo veća i bogatija nego što su naši roditelji mogli ikada da sanjaju.
Globalizacija izgleda mnogo manje lijepo u očima onih koji od nje ne samo da nemaju nikakve koristi, nego im donosi i patnje. Na primjer, odavno je poznato da su nedovoljno obrazovani Amerikanci sa niskim prihodima malo što dobili, u ekonopmskom smislu, u posljednih 40 godina, pri čemu dno američkog tržišta rada predstavlja surovu sredinu. Pa, koliko ozbiljno ti Amerikanci pate zbog globalizacije? Zar je zaista kod njih situacija gora nego kod Azijaca koji sada rade u fabrikama koji su nekada bili u američkim gradovima?
Generalno gledano, bolje im je, naravno. Ali nekoliko miliona Amerikanaca, uključujući i crnce, bijelce i hispanoamerikance, sada živi sa dohotkom od manje od 2 dolara po glavi domaćinstva. To je, suštinski, onaj isti standard koji Svjetska banka koristi da bi odredila nivo siromaštva u Indiji ili Africi. S takvim prihodom u SAD je toliko teško naći krov nad glavom, pa je američko siromaštvo s prihodom manjim od 2 dolara zaista mnogo gore od istog nivoa u Indiji ili Africi.
Pored toga, u opasnosti su i hvaljene američke jednake šanse. Gradovi koji su zbog globalizacije ostali bez fabrika i svoje poreske osnove, sada teško mogu da pomognu kvalitetno školovanje koje je šansa za bolji život sljedeće generacije. Elitne škole uzimaju bogatu djecu da bi im ona plaćala račune i ujedno štede manjine, kompenzujući tako vjekove diskriminacije. To izaziva nezadovoljstvo predstavnika bijele radničke klase za čiju djecu nema mjesta u tom vrlom novom svijetu. U mom zajedničkom radu sa En Kejs, navedeni su mnogobrojni simptomi te nevolje. Evidentirali smo pojačan talas “smrti iz očaja” među bijelim nehispanoamerikancima - samoubistva, alkoholizam,
slučajno predoziranje tabletama i narkoticima. Sve u svemu, nivo smrtnosti u SAD je u 2015. porastao u odnosu na 2014, a životni vijek se skratio.
Oko načina mjerenja standarda kvaliteta materijalnog života može se raspravljati - možda precjenjujemo inflaciju, možda ne ocjenjujemo ispravno rast kvaliteta života, i jesu li zaista škole svuda tako loše. Ipak, rast smrtnosti ne može se objasniti izgovorima. Može biti, a to nije tako očigledno, da sada veću potrebu da im se pomogne imaju sasvim druge zemlje u svijetu.
Državljanstvo je skup prava i obaveza koje ne dijelimo sa građanima drugih zemalja. Ipak, “kosmopolitski” dio naših etičkih principa ignoriše prisustvo bilo kakvih obaveza prema našim građanima.
Možemo ta prava i obaveze shvatati i kao svojevrsni ugovor o uzajamnom osiguranju. Odbijamo da trpimo određene oblike nejednakosti u odnosu na naše sugrađane i zato je svaki od nas obavezan da pomogne (i ima pravo na pomoć) ako se pojave kolektivne prijetnje. To ne znači da te obaveze zamjenjuju ili prevazilaze naše obaveze prema onima koji pate u drugim zemljama svijeta. Ali znači da mi, ako budemo sudili o potrebi da se pomogne samo po materijalnim parametrima, rizikujemo da iz vida izgubimo važne nijanse.
Kada su građani uvjereni da se elita više brinula o onima koji žive preko okeana nego o onima koji žive preko puta, socijalni dogovor se urušava, dijelimo se na grupe, pri čemu oni koji ostaju pozadi osjećaju razočaranje i gnijev u odnosu na politiku koja više ne služi njihovim interesima. Možemo biti protiv metoda liječenja koje oni predlažu, ali ispada da ignorišemo njihove realne nevolje - na njihovu i našu žalost.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je ekonomije i međunarodnih poslova na Princeton University’s Woodrow Wilson School of Public and International Affairs
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
