CANU - OD SADIZMA DO MAZOHIZMA
Nastavak kolumne objavljene u ponedjeljak.
2. Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU: Povampirene anticivilizacijske poruke iz Rječnika CANU, tekst koji ne štedi instituciju CANU, ali i otkriva prljavu “igru”i koketiranje do nivoa slijepe poslušnosti CANU prema SANU. On piše: “Sa zgražavanjem pratim posljednjih dana prepisku koja se u crnogorskim medijima vodi povodom najnovijega kukavičijeg jaja CANU iz kojega se izlegao Rječnik crnogorskoga jezika. Nijesam iznenađen primjerima iz toga Rječnika jer oni po ko zna koji put svjedoče o anticrnogorskoj misiji izdavača i naručioca posla”. (Objavljeno u Portalu analitika.me, 21. 05. 2016 - 15:34).
Dakle misija CANU nije samo kontinuitet spomenutog kursa satanizacije albanskog naroda, već i mazohističko ponašanje (negiranje sopstvenog), državnog i nacionalnog identiteta, i to upravo u proslavi godišnjice formiranja. Određenim krugovima Albanaca koji su zaprepašćeni (a, čudnovato, u začuđeni) uvredljivim sadržajima iz tog Rječnika će - u datom kontekstu, prosto laknuti kada shvate da misija CANU prevazilazi - sada već ustaljeni kurs sadisticke mrznje prema “njima”. U potrazi za novim neprijateljima, lojalnost prema gorenavedenim autorima se u pljuvanju prema albanskom jeziku, kulturi i istoriji u datom trenutku pojavljuje kao činjenica tercijarnog karaktera. Enciklopedijski rječnici Albanske i Kosovske akademije nauka i umjetnosti (koji je u pripremi), ne odnose se prema pojmu slavizacije kao prema nekoj agresorskoj tendenciji proždiranja “drugih”, mada su i takvo tumačenje itekako mogli potkrijepiti ubjedljivim primjerima - iz daleke i bliske prošlosti. No, bez obzira na mržnju ili ljubav koju “oni” ispoljavaju, “ mi ” izgrađujemo svoje državnosti i nacionalni identitet, lišeni potrebe svojatanja, iskrivljenja istorije, agresorskih aspiracija... Objašnjenje je tako prosto: Albanci nijesu ugroženi niti iznutra niti izvana, a ugrožavati “one druge” im nije nikada bila namjera. Ako je položaj crnogorske etničke zajednice u komunističkoj Albaniji argument, onda je riječ o uskraćivanju elementarnih etničkih prava, a ne o nekakvoj teritorjalnoj agresiji jer ta zajednica nije bila niti jeste autohtona. Nije možda najsrećnije objašnjenje za kršenje ljudskih i etničkih prava, ali u totalitarnom sistemu kakav je pola vijeka vladao u Albaniji, teško da možemo izdvojiti kategorije van komunističke nomenklature kojima su bilo kakva prava bila zagarantovana.
Zvanične politike ćute na sve tri strane: u Podgorici, Tirani i Prištini. Istina, CANU se finansira iz budžeta Crne Gore, ali spomenuta misija mazohističkog negiranja sopstvenog identiteta i integriteta se sa prepoznatljivom dozom mazohizma trpi od strane državnih organa u ime elementarnih prava pojedinaca i institucija - čak i na nenaučna misljenja i stavove, čime se poštuje autonomija institucija kakva je CANU, da i dalje tjera svoju politiku. Ali, želim da vjerujem da je upravo to razlog, a ne koketiranje zvanične politike sa takvom misijom CANU. Šta god da je u pitanju, nebuloze u tako ozbiljnim projektima, kao što je Rječnik, su ne samo štetne za međuetničku komunikaciju sada, već kontaminiraju sredinu i za buduće generacije.
Tirana i Priština imaju više iskustva kada se “oni” ophode prema albanskim kulturnim i istorijskim osobenostima sličnim sadržajima. SANU je čak odnedavno, da bi zadržala sistematski kurs albanofobije, pojačala svoje redove izvjesnim Kaplanom Burovićem (Kaplan Resuli). Slično je uradila 90-ih godina sa Trnavcijem, Sejdom Bajramovićem… Spokojstvo naše je, međutim, blagosloveno što nam slične tipove otimaju “oni drugi”. I Makedonska akademija nauka i umjetnosti (MANU), usljed teške krize sopstvenog državnog i nacionalnog identiteta je, prije par godina u svojim piskaranjima ispoljavala slične formate ophođenja prema Albancima. Dolaskom akademika Kambovskog na čelo te institucije stvari su se unekoliko promijenile i idu u pravcu uspostavljanja korektne saradnje.
3. Brano Mandić - Očajni domaćin: “Albanski bez muke”.
Kolumnista dnevnika Vijesti, g. Brano Mandić, nasiljnički čin nad gostom iz Skadra u nekom lokalu u Budvi prosloga ljeta, ne samo što je osudio i opisao kao sramno i kukavičko (ne)djelo i maltretiranje gosta lokala samo zbog toga što je Albanac - već mu je taj sramni događaj poslužio da javno i hrabro iznese jednu nepobitnu istinu koja sve nas mora da zabrinjava: “Albanci u Crnoj Gori možda nisu građani drugog reda, ali su građani u drugom planu. Taj plan svodi se uglavnom na opštine u kojima su većina. Zašto je to tako, ko je tu kriv, duga je priča...Meni nije cilj da se hvalim prijateljima Albancima. Nemam pojma o albanskoj kulturi... (Vijesti, 23.08.2015).
Moja namjera nije niti da omalovažavam niti da ublažim satansku misiju CANU. Činjenica da je su povodom te podvale u Rječniku progovorili i parlamentarci crnogoskog parlamenta (N. Gjeloshaj - zaprijetivši čak i bojkotom sjednica parlamenta i G. Nimani, čelnik NVA), lokalni intelektualci i članica parlamenta Albanije, Ledi Shamku… govori da stvar nije ni bezazlena ni naivna. Suživot sa strukturama koje negiraju autohtonost Albanaca, osobenosti jezika, istorije i kulture nije ni lak ni moguć. Misije raznih mračnih ispostava srpskih institucija zadojene mržnjom prema određenim etničkim zajednicama, trebale bi biti briga državnih institucija, zakona, Ustava te države, a ne (samo) lokalnih političkih i etničkih prvaka i intelektualaca. Zvaničnici lokalnih struktura određenih političkih subjekata ili formalnih asocijacija bi trebali biti pošteđeni tih retrogradnih sadržaja - bili to iz CANU, SANU, MANU ili neke druge kuhinje. Ako im se dozvoljava, neka nastave da pišu i ne priznaju svoje države, ali albansku etničku zajednicu neko mora da štiti.
Brano Mandić je, premda van ovog konteksta o Rječniku, izrekao jednu veliku istinu koju nije ni korisno, ni moguće zanemariti. Mi šljenja sam da nametnuti nekome status građanina drugoga reda ili ga gurnuti u drugi plan, prinuditi ga da prihvati takav status i natjerati ga da se pomiri sa takvim tretmanom, ni u kom slučaju nije primamljiv položaj. Ali sve to ne spada u ingerencije i odgovornosti CANU. Stoga, vjerujem da je krajnje vrijeme da se zvanična politika ozbiljnije pozabavi objektivnim i subjektivnim okolnostima koji ukazuju na takvo stanje. Odluka da se bojkotuju sjednice parlamenta povodom sadrzaja Rječnika je legitimni mehanizam političkog pritiska na određene strukture da se uvredljivi sadržaji brišu iz Rječnika. Ali, i nakon eventualnog brisanja (u šta čisto sumnjam), položaj albanske etničke zajednice neće biti poboljšan. Zastupljenost u administraciji i procesu zapošljavanja shodno strukturi, regulisanje zakona o isticanju simbola, školski planovi i programi, nedovršeni (obećani) administrativni status opštine Malesije, pristup i raspolaganje morskim dobrima itd., samo su neki od pokazatelja koji spadaju i mjerljive kategorije političkog statusa autohtonih Albanaca u novorfomiranoj državi Crne Gore. Uostalom, zar nije sve ovo izvodljivije od dekodiranja mentalnog sklopa određenih struktura pothranjenih mitovima i primordijalnim teorijama o sopstvenom porijeklu. “ Mi ” nijesmo niti moramo biti “oni”, ali između zajedničkog života i života jednih pored drugih, jedno moramo odabrati.
Bonus video:
