Nerado priznajem, ali činim to iskreno, da sam naivna kao jutro. Moj se optimizam ne temelji ni na čemu opipljivom, dokazivom ili pokazivom. Nemam čime da potkrijepim svoju želju, ali ona jednako gori - hoću da živim bez straha i neću da ikome dugujem za to.
Da li je filozofija zbilja “najgori oblik ekscesa uobrazilje”? Nerado priznajem, za mene jest uvijek bila takvo što. Mašta koja divlja na rubovima mogućeg, življivog i mislivog i koja otvara opcije da se živi drugačije od naznačenog ili zapovijeđenog i da se preuzme puna odgovornost za to. Da se ukorijeniš i razgranaš pod istim nebom i istom zemljom i raskrstiš sa sluzavom putanjom crva. Hrabrost da govoriš u svoje ime i razgovjetno obznaniš svoje prisustvo, pri tom ga ne namećući nikome. Spremnost da voliš kao da sjutra ne postoji ili kao da će trajati zauvijek, sasvim svejedno. Tako da - da, filozofija može biti najbolja igračka i gladnim i presitim, i mitomanima i skepticima.
Nerado priznajem, ali činim to iskreno, da sam naivna kao jutro. Moj se optimizam ne temelji ni na čemu opipljivom, dokazivom ili pokazivom. Nemam čime da potkrijepim svoju želju, ali ona jednako gori - hoću da živim bez straha i neću da ikome dugujem za to. Hoću sve ono što ne živim sada, jer mislim da mi pripada, jer znam za bolje, jer ga nikome ne otimam. Zavidim vremenu koje je imalo heroje, istovremeno želeći da nam više nikada ne trebaju, ali danas oni djeluju nasušno potrebni, a nema ih na vidiku. Možda čuče sakriveni u svakom od nas, zabavljeni svakodnevnim mukama i svakodnevnim zadovoljstvima, ućutkani, između ostalog, pritiskom sredine da se “ne talasa”, da se ne traži đavo. Ali onda đavo preuzme kormilo i navigaje u svom smjeru, a mi (p)ostajemo nijemi galioti zatočeni u smrdljivom potpaljublju.
Dugo sam mislila da krvava, okrutna, tužna i glupa povijest jugoslovenskog prostora i pripadajućih mu stada, ne može a da ne poduči ponavljače da klanje svakih 50 ili manje godina ne vodi u bolju budućnost, ne ispravlja stare nepravde i ne vida brižljivo oživljavane rane. Da više niko ne može da popuši priču o četnicima i ustašama, komitima i okupatorima, nama i drugima - neprijateljima dakako, čije istrebljenje garantuje smisao našeg opstanka. Nerado priznajem, ali sam se ozbiljno preračunala svaki put kad sam to pomislila. Neke su igre, izgleda, besmrtne. Kao žmurke ili “Čovječe, ne ljuti se”. Igra se zarad igre same, igra se jer se ne zna što bi se sa vremenom koje imamo, kao da smo ga dobili po kazni i da ga moramo trsiti čim prije. Igra se jer je lakše ostati u modusu nerazgovjetne mržnje prema susjedu nego artikulisati učinkovitije moduse otpora može bit zajedničkim haračlijama.
Sa neprimjerenim optimizmom ulazim u grad preko Tabačine. Škurda vri i pjeni skoro do mosta u svom gizdavom proljetnjem valjanju do mora, pijana od vlastite silovitosti i prozirne ledene ljepote, nedugo zatim oslanjena, naslonjena uz bok kurentu koji će je povesti dalje niz dobrotske ponte. Grad još uvijek mangupski lijep, tek upriličen za rijeke turista koje će ugostiti izdašnim kamenim bedrima ukrašenim bezbrojnim suvenirnicama i snek-barovima, udešen kao uplašena nevjesta koja samo što nije ritualno oteta. Rastužuje me ova ljetnja otmica, sve surovija i dugotrajnija svakoga ljeta, sve žalosnija svake zime.
Otmica postaje naše prirodno stanje. Kada se hajdučija etablira kao legitiman način akumulacije bilo koje vrste kapitala, od pijačnog i švercerskog do onog akademskog, pitanje o pravednosti je uvijek jednako zakašnjelo, zato što to nije princip koji je ustanovio zajednicu, niti će, jednako tako, biti onaj koji je može regulisati. Što onda reguliše zajednicu čiji smo dio? Samo i jedino strah i goli conatus, želja za preživljavanjem i uvećanjem vlastite moći. U svom idiotskom (u grčkom značenju te riječi kao privatnog, izolovanog i za zajednicu nezainteresovanog načina života), sociopatskom liku ova težnja zadobija različite, mada srodne, artikulacije iste logike - od sitnih kriminalaca do kriminalnih ministara, svi operišu u klijentelističkom ključu, nastojeći da razborito procijene, opredijele i naplate svoju odanost.
Njihova nas sociopatija međutim odgaja u permanentnoj kulturi straha, sigurnošću nagrađujući našu nijemost i disciplinovano skrivanje po mišijim rupama. Nerado priznajem da slabo učim. Osobito lekcije kojima ne nalazim smisla. Naša nas tišina neće spasiti, govori Odri Lord, ćutanje nas neće zaštititi i ta vidljivost koja nas čini tako ranjivim, upravo je izvor naše najveće snage. Mogu li to više i da pomisle građanke i građani Kotora dok šetaju pod budnim očima “neznanih” posmatrača, strateški raspoređenih po različitim mjestima ovog nekadašnjeg grada? Ove ljupke aveti pod zaštitom UNESCO-a? Ovog plijena kriminalnih idiota koji su uspjeli što nijedna okupacija nije - da otmu grad od njegovih stanovnika, da razbaštine građane njihovog statusa i naslijeđa.
Idioti nas idiotizuju i u tome je problem, od njih se ne može sakriti u mišije rupe po kojima smo se tako udobno pozabijali, čekajući da nevrijeme prođe. No, kad bura pasa, pasaćemo i mi jer smo čekajući da ludilo prestane, nestali i sami.
Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje
Bonus video:
