Prošlo je gotovo 30 godina od havarije u nuklearnoj elektrani u Černobilju, a naučna zajednica i dalje nije saglasna oko uticaja radijacije na ekosistem koji okružuje reaktor. Nedavno sam, zajedno sa drugim naučnicima, proučavao životinje u izdvojenim zonama oko elektrane.
Rezultati su bili šokantni: kakvo god da je dejstvo radijacije na životinje, činilo se da su posljedice učinci čovjeka mnogo gori. Zona nas podsjeća na to da je samo fizičko prisustvo čovjeka u okruženju destruktivnije od jedne od najtežih ekoloških katastrofa XX vijeka.
Proučavali smo životinje na skoro 2.200 kvadratnih kilometara u izolovanom sektoru u Bjelorusiji pod nazivom “Poleski državni radiacijsko-ekološki rezervat”. Prije katastrofe ta oblast je bila dom za 22.000 ljudi u 92 sela. Oni su obrađivali zemlju i koristili šume. U prvim danima poslije havarije žitelji oblasti su evakuisani sa svojom stokom da bi bili zaštićeni od radijacije.
I mada je nivo radijacije pao za skoro 100 puta tokom prvih mjeseci nakon havarije, oblast se i sada smatra neodgovorajućom za ljudski život. Postoje samo pojedinačni podaci o posljedicama nesreće kada su u pitanju divlje životinje, ali je poznato da su u nekim epicentrima zračenja uginuli i drveće i divljač.
Neko bi mogao očekivati da će nakon skoro 30 godina zona oko reaktora ostati pustinja, oskudno naseljena genetski deformisanim životinjama koje su u nekoliko generacija bile izložene dejstvu hroničnog zračenja. Stvarnost je sasvim drugačija - nekoliko godina poslije havarije, istraživanja bjeloruskih naučnika, koji su helikopterom obilazili zabačene oblasti, pokazala su porast broja divljih svinja i jelena.
A, tokom vremena, broj divljači u oblasti počeo je da raste jer su životinje koristile ono što su ljudi ostavili za sobom. Zasadi, bašte i voćnjaci imali su u rezervi obilje hrane. Napušteni domovi i pomoćni objekti predstavljali su već gotova gnijezda i jazbine. Do 1993. broj divljih svinja povećao se 6 puta, prije nego što će biti prepolovljen zbog izbijanja životinjskih bolesti i predatora iz brzo rastuće populacije vukova.
Naša istraživanja pokazuju da je broj velikih sisara u Černobilju sličan onom u nezagađenim prirodnim rezervatima u Bjelorusiji - osim vukova kojih je značajno više u zoni oko reaktora. Oblast, takođe, predstavlja dom za risove i čak nekoliko mrkih medveda. Ali statistički podaci ne pokazuju vezu između nivoa radijacije i brojnosti sisara; broj sisara u najzagađenijim djelovima zone istovjetan je onom u najmanje zagađenim oblastima.
Naravno, činjenica da životinje u Černobilju napreduju ne znači da radijacija povoljno djeluje na živi svijet. Zračenje izaziva oštećenja DNK i, uzimajući u obzir sadašnje nivoe, ne možemo isključiti neke uticaje na razmnožavanje pojedinih životinja.
Ali poređenje sa onim što se deslio van pogođene teritorije može biti poučno. Bez obzira na razna oštećenja koja su posljedica zračenja, ljudi su bili mnogo destruktivniji. I zaista, u oblastima van zone ili rezervata, populacije sjevernog jelena i divljeg vepra pretrpjele su nagli pad, onako kako su velike socijalno-ekonomske promjene nakon raspada SSSR-a pogoršale siromaštvo u seoskom području i osakatile sistem prirodnih resursa.
Černobiljska lekcija sadržana je i u sljedećem: ako priroda teži napretku za to joj mi moramo omogućiti prostor. Osnovni razlozi za smanjenje globalnog biodiverziteta su gubitak životne sredine i fragmentacija zbog ljudske aktivnosti. Čak su neke od naših najboljih inicijativa u ekološkom djelovanju, kao što je borba protiv klimatskih promjena, dovele do povećanja ljudskog prisustva u ranije nedirntoj, divljoj prirodi. Potraga za biogorivima, na primjer, vezana je za sječu šuma. Možda je došlo vrijeme da se bavimo haj-tek (ili čak genetski modifikovanom) poljoprivredom kako bismo obezbijedili hranu koristeći manju površinu zemlje i tako ostavili više prostora divljoj prirodi.
Jednostavnih rješenja, naravno, nema a svi napori za rješavanje problema biće otežani nastavkom brzog rasta broja stanovnika na Zemlji. Ali jasno je jedno: mi, kao vrsta, moramo sa više brige i posvećenosti razmišljati o našem uticaju na životnjski svijet i početi više da uzimamo u obzire pojave u našoj ekonomskoj i ekološkoj politici.
Prevod: N. Radoičić
Bonus video:
