U debati o Rusiji tzv. putinisti (Putinversteher) često kao argument koriste tvrdnju da Zapad fundamentalno naginje neprijateljstvu i strahovanjima prema ovoj zemlji i njenoj tradiciji. Ova optužba je najčešće spojena sa ukazivanjem na ogromnu popularnost koju u Rusiji uživaju predsjednik Vladimir Putin i njegove spoljno-političke odluke, poput aneksije Krima ili bombardovanja Sirije.
Putin = ruski narod?
Visoka popularnost gospodara nedemokratskih sistema je sve samo ne nešto neobično. Da li je podrška Putinu stvarno tako visoka kako sugerišu odgovori u anketama? I da li se Rusi stvarno mogu pluralistički informisati - iz više različitih izvora - i tako izgraditi svoja politička ubjeđenja?
Ko prati političke informativne emisije i talk-shows na ruskoj državnoj televiziji, taj zna sa kojom patosom, agresijom i uz koji apsurd televizijski propagandisti Kremlja tumače međunarodnu politiku kao antirusku zavjeru. Skoro svi mediji šire istu smjesu selektivnog izvještavanja, manipulisanih informacija i apsurdne paranoje.
Naravno, politički opozicionari, korektni sociolozi, strani kritičari Kremlja i slobodno misleći intelektualci ponekad puštaju na televiziju u kasnim noćnim satima. Ali, njihovo prisustvo služi samo kao vrlo smišljeno dozirana dekoracija. Često su probrani „disidenti“ u takvim emisijama u zajedničkom aktu opšte vike i buke od strane voditelja emisije i predstavnika Kremlja izvređani i javno isponižavani. Oni su statisti u državnom teatru sa unaprijed definisanom dramaturgijom. Stoga puno ruskih opizicionara i intelektualaca uopšte više ne učestvuje ili samo iznimno rijetko učestvuje u ovim kvazi-debatama na državnoj televiziji.
KGB kao esencija ruskosti?
Poštovanje prema današnjem vođstvu Kremlja pogrešno je i iz istorijskog konteksta. Tumačiti današnju rusku politiku kao nastavak vjekovne tradicije znači potpuno ignorisati tragični tok novije ruske istorije i njeno dejstvo na post i neosovjetsku Rusiju.
Informisanog posmatrača mora da ispuni nepovjerenje kad se današnje vođstvo Rusije prezentuje kao svjetski branitelj porodičnih vrednosti, konzervativizma i religioznosti. Otkud to odjednom da upravo država, koja je 70 dugih godina sve učinila da čak i fizički uništi sopstvenu kulturu i crkvu, danas drži lekcije drugim nacijama o tradicionalnim vrijednostima?
Radikalni anti-tradicionalizam boljševičke ideologije znači samo jedno: post-sovjetsko društvo će još puno godina biti zaposleno na renesansi i oživljavanju sopstvenih istorijskih tradicija.
Radikalni pragmatizam
Još gore: pojedini od najmoćnijih ljudi današnjeg vođstva Rusije, poput Vladimira Putina, Sergeja Ivanova ili Igora Sečina, potiču iz onih državnih organa SSSR-a koji su decenijama sve činili da realizuju boljševičko uništenje ruske kulture, tradicije, religije i privrede. KGB nije bio obavještajna služba u klasičnom smislu te riječi, već jezgro sovjetskog represivnog aparata koji je progonio svako ama i najmanje slobodno mišljenje u Sovjetskom Savezu, osobito rusko-nacionalno, sve crkve, a posebno rusku pravoslavnu. Gomila današnjih ruskih glavara je još prije 30 godina svim silama lično progonila i uništavala upravo one ruske nacionalne vrijednosti, tradicije i institucije za čije se beskompromisne branitelje danas izdaje.
Vodeći motiv današnjeg vođstva Kremlja nije realni nacionalizam, nego za zapadnjake teško svarivi i shvativi politički pragamatizam moći, do srži ciničan u svojoj bezprincipijelnosti. Da bi osigurao vlast, ovaj pragamtizam moći - u svojoj suštini posve lišen bilo kakvih ideloloških i svjetonazornih vrijednosti - istovremeno upotrebljava i nacionalističke i internacionalističke ideje. Bez da okom trpene i u jednom dahu upućuje i na fundamentalno religiozne kao i na upadljivo prosvijećene motive, često argumentuje vrištećim moralizmom a istovremeno u svom djelovanju demonstrira najgoru hladnokrvnu amoralnost. Po potrebi se - od situacije do situacije - poziva i na zajedničke vrijednosti i na etno-nacionalne interese, katkad insistira na cjelomudriju istorijske istine a katkad za sebe reklamira pravo na selektivnu istorijsku svijest.
Današnji Kremlj uopšte ne vidi disproporciju između nekadašnje želje da uđe u NATO i današnje demonizacije ove odbrambene Alijanse, a aktuelni EU-standardi mogu biti istovremeno i ideje vodilje Rusije ali i izraz najogavnije zapadne dekadencije. Rusija se prikazuje i kao evropska nacija, i kao evroazijska civilizacija, i kao duboko pravoslavna - a i kao moderna progresivna zemlja: kako kome u kom trenutku odgovara i sve po potrebi i preferencijama publike.
Referentna tačka za ocjenu današnjeg ponašanja ruskog vođstva ne bi trebalo da bude ruska istorija ili literatura, nego iskustvo Njemačke sa Štazijem, obavještajnom službom DDR-a. Neosovjetski racionalizam po potrebi, personalizam kao relativizacija svih vrijednosti odlučujuće su pogonske snage spoljno-političkog djelovanja današnjih gospodara Rusije. To važi kako za avanture vođstva Kremlja u Moldaviji, Gruziji, Ukrajini i Siriji. Ko iza toga vidi samo neo-imperijalizam ili čak nekakav ruski egzistencijalni strah zbog zapadne ekspanzije, taj veoma potcjenjuje intelektualne sposobnosti Putina i njegovog ljudstva.
Demokratija u Ukrajini mora biti ugušena
Iako se hegemonistička stremnja u postsovjetskom prostoru od strane Kremlja i ruskoj i međunarodnoj javnosti opravdava patriotskim formulama - znači navodnim geostrateškim, bezbjednosno-političkim i privednim interesima, eto, od Zapada ugrožene Rusije -, Putin & Co. ni u kom slučaju nisu paranoici i posve su svjesni činjenice da Rusiju, kao nuklearnu velesilu, niko ne može napasti. Znači: Rusija je u najboljoj varijanti jedna bivša supersila, koja pretjeruje u reakcijama, koju napadaju post-imperijalni fantomski bolovi, a nikako ne Underdog, koga treba sažaljevati zbog američki dominantne globalne politike. U Ukrajini Kremlj ne brani neshvaćene nacionalne interese, nego privatne interese svog vlastodržca: ukrajinski demokratski model mora biti uništen, jer će inače i Rusi doći na ideju da slično pokušaju u Moskvi.
Još gore: današnje vođstvo Kremlja svojom uličarskom spoljno-političkom igrom u Donbasu i Siriji direktno ugrožava jezgro nacionalnih interesa Rusije, poput veza Moskve sa bratskim narodom ukrajinskim ili arapskim svijetom. Iz toga proizilazeće udaljavanje Rusije od njenih zapadnih - posebno evropskih i njemačkih - političkih, privrednih i naučnih partnera jasno pogađa rusko strateško pitanje budućnosti. Jer, Rusiji nije potrebna evroazijska privredna unija korupcije, nego EU kao trgovinski, investicioni i modernizatorski partner. U svojim vezama sa sve samosvjesnijom Kinom, Rusija pati pod novom hladnom politikom Zapada, koji svjesno koristi Kinu da bi ruske sirovine dobio za džabe.
Politička i ekonomska izolacija za koju su sami krivi, kao i militarističko pretezanje drugoklasne industrijske sile Rusije ne obećava ništa dobro. Rusija se visoko naoružava i njeguje prijeteće narative. I ko god sad za ovo totalno skretanje i pogrešni razvoj u Rusiji ima „razumijevanja“, taj po svemu sudeći nema nikavog saosjećanja sa njenim stanovništvom i otvoreno se ni najmanje realno ne interesuje za budućnost Rusije.
Znači, ko kritikuje Putina, ne mora biti i neprijatelj Rusije. Jer, isto kao što nekadašnji KGB-dželati Rusije danas propovijedaju patriotizam, ne bi li održali svoje familijarne korupcione mreže, taman tako putinisti instrumentalizuju svoju navodnu ljubav ka Rusiji za druge unutrašnjo-političke i privatno-ekonomske svrhe. Sa svakim novim autoritarnim talasom i svakom dodatnom spoljno-političkom avanturom Kremlja, Rusija se još dublje ide u istorijski ćorsokak - razvojni put koji su stvarni poznavaoci Rusije već prije puno godina bez ikakve muke mogli da predvide.
U proteklih 15 godina ni pozivnica Putinu da govori u Bundestagu 2001, ni Nord-Stream i svi ostali njemačko-ruski mega projekti, strateško i partnerstvo u modernizaciji EU i Rusije, zapadne direktne investicije u rusku privredu ili rusko-evropska partnerstva gradova, nisu mogli da promijene ili zaustave potonuće Rusije u svjetsko-politički paralelni svijet. A mafijašenje pojedinih evropskih političara sa Putinom i suzdržane zapadne reakcije na trajuću okupaciju Podnestrovlja, Abhazije i Južne Osetije itekako su osnažili Kremlj u vjeri da može da uživa u specijalnim pravima u post-sovjetskom prostoru. Posle kraha projekta u Ukrajini, tzv. „istočna politika“ u Šrederovom maniru nalazi se pred krhotinama svog neuspjeha. Na njemačkom tržištu knjiga, u medijima već osjetno manje, i dalje dominiraju naslovi putinista, koji su dobrano doprinijeli da se situacija razvije tako, kako se razvila. Prosvijećena djeca i unuci današnjih Rusa im to nikad neće oprostiti.
Autor je naučni saradnik na Institutu za evro-atlantsku kooperaciju u Kijevu i izdavač Soviet and Post-Soviet Politics and Society
(Die Zeit)
Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
