(Pismeni zadatak rađen na temu “Poslanica...”)
Svakodnevno slušamo vaše nastupe, samouvjerene govore kojima poručujete kako ste baš vi najbolji izbor, jer svom narodu i državi želite najbolje. Zašto nam je onda svijet u ovakvom rasulu, ako svi želite najbolje?
Rat, tama, glad, bol, tuga, čemer i jad. U to nam se svijet pretvorio. Sve što znate, je da uništavate i rušite, ali ne umijete ništa popraviti ili dobro napraviti. Ne umijete zakrpiti rupe u ozonu, vratiti ljude koje ste ubili, vratiti životinje koje ste istrijebili, šume koje ste spalili, rijeke zagadili i toliko toga još. Mislite da priroda sama može da postigne i sredi sve što vi uništite? Ali, što se to vas tiče? Bitne su zgrade, gradovi, luksuzni klubovi, restorani, tehnologija... Pametna tehnologija za glupe ljude. Manje je važno što je svakim danom sve manje ljudi koji imaju priliku da uživaju u svemu tome.
Taj narod, kojem ste obećali da ćete da zastupate, štitite, podržavate, pružite mu najbolje, ostaje bez krova nad glavom, umire od gladi i bolesti, gubi članove porodice u raznim sukobima i ratovima. Onima koje vodite upravo vi, koji ste obećali da ćete nas štititi. Ne možete da nahranite sve, da školujete djecu, pružite im pristojan život... Ali možete da finansirate milion novih načina pomoću kojih će te uništiti i ovo malo što je ostalo.
Od malena nas učite da ne uzimamo što nije naše, da poštujemo druge, da ne lažemo, ne krademo, da čuvamo okolinu i da svaka osoba ima osnovna prava. Zašto onda radite sve to?
Sve što se razlikuje od vašeg razmišljanja i stava nije dobro i mora se iskorijeniti. Uzimate što nije vaše, iako vam nije potrebno, i onda besomučno bacate i bacate, jer vam je nemoguće i neshvatljivo da dijelite sa onima kojima treba. Rušite sve oko sebe. Oduzeli ste ljudima osnovna prava. Postali su robovi vaših zahtjeva. Mašine za sticanje vašeg novca. Oduzeli ste im sreću, slobodu, slobodno razmišljanje i govor. Uostalom, kad ste posljednji put na ulici vidjeli nekoga kako se smije a da niste pomislili da je luckast?
Umjesto da napredujemo, kako vrijeme odmiče, mi se vraćamo nazad, u doba robova, diktature, ratova. Šta još treba da se desi da shvatite da ne možete da kontrolišete sve? Da ne donosite poboljšanje, već sve činite gorim? Da, iako mislite da spasavate ljude, ustvari nas polako gasite i istrijebljujete?
Onda kad posiječete posljednje drvo. Ubijete sve životinje. Otrujete posljednju rijeku. Kad više ne bude kiseonika. Tek tada ćete shvatiti - ne možete jesti novac. Shvatićete da niste tako veliki i važni kao što mislite. U stvari ste - niko i ništa. Još jedna osoba koja će prosto nestati i otići u zaborav. Baš kao i mi, mali.
Andrijana RADULOVIĆ, učenica srednje Medicinske škole u Podgorici
Bonus video:
