Odluka Švedske kraljevske akademije da ujesen 1986. Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Nigerijcu Woleu Soyinki obradovala je čak šest jugoslavenskih izdavača, koliko ih je bilo potrebno da se objavi jedan jedini njegov roman.
Soyinkini “Tumači” u prijevodu Nade Švob-Đokić izašli su još 1980. godine u biblioteci koja se zvala i “Cijeli svijet” i “Ceo svet”, a kojom su zagrebačka “Mladost”, beogradska “Prosveta”, sarajevska “Svjetlost”, titogradska “Pobjeda”, skopska “Misla” i novosadska “Matica srpska” upoznavale južnoslavensko čitateljstvo s uglavnom zanemarenim piscima i književnostima, s nepravedno potcijenjenim literarnim Trećim svijetom punom velemajstora kao što su Abul ‘Ala Al-Ma’arri, Romulo Gallegos, Yusuf Idris…
Nobelova nagrada dodijeljena odavno objavljenom ali uglavnom nečitanom piscu bila je jedinstvena prilika da se dvotomni “Tumači” iz skladišta presele u knjižarske izloge i na najuočljivija mjesta na pultovima. Koliko su se kupci jagmili za novim nobelovcem i koliko je među njima bilo snobelovaca vidjelo se nakon dva-tri mjeseca, kada se u nekim knjižarama nije mogao pronaći prvi tom “Tumača”, ali je zato drugoga toma bilo - vulgarno ali bukvalno - na bacanje. Kako i zašto? Pa eto tako što su naslovne stranice i prvog i drugog toma, vjerojatno dostavljanih u različitim paketima, bile identične, bez oznake radi li se o prvom ili drugom dijelu (nju se moglo vidjeti samo na hrptu ili ako se, nekim čudom, otvori knjiga), a trgovci knjigama neupućeni ili nezainteresirani, baš koliko i kupci koji, bojim se, nisu došli ni do petnaestog retka na početnoj stranici gdje Soyinkin roman onom rečenicom “Neka netko kaže bogu da ne plače u moje pivo” nepovratno upija čitaoca.
Tako su “Tumači” u Jugoslaviji ostali časno i nekalkulantski objavljeni, kasno i pomodno kupovani, te uglavnom nepročitani ili nedočitani, s većim respektom prema Nobelovoj nagradi negoli prema knjizi i autoru koji je u svojoj domovini bio proganjan, zatvaran i zabranjivan.
Sudbinu Soyinkine knjige po jugoslavenskim knjižarama u sjećanje mi je prizvala vijest da je ovogodišnji Nobel za književnost pripao Svetlani Aleksijevič, proganjanoj i zabranjivanoj spisateljici iz Bjelorusije, dakle - još jedne zemlje koju ignoranti iz Autocentrične Naše smještaju na kulturnu marginu, u literarni Treći svijet iliti književnu Nedođiju u koju će malo tko odavde zaviriti čak i povodom te razvikane nagrade koja naše hodajuće klasike zaobilazi samo zato što su Hrvati ili pak zato što se - kako klepeću matičari hrvatski - nisu posrbili kao onaj Andrić.
I Svetlana Aleksijevič je u nas objavljena prije nego što je postala nobelovka, također bez zaslužujućega odjeka, a njezino je “Rabljeno doba - kraj crvenog čovjeka”, u prijevodu Fikreta Cacana i u izdanju Edicija Božičević, u naše knjižare stiglo još prije dvije godine. Roman - po opsegu sličan Soyinkinim “Tumačima” - srećom nije rascijepljen na dva toma, pa neće imati tako bizarnu knjižarsku polusudbinu kao knjiga prvog afričkog nobelovca. A možemo se samo nadati da “Rabljeno doba” neće ostati nečitano poput “Tumača”, iako mu - sudeći po nekim prezrivim izjavama na račun te nikad-čuo i kako-ste-ono-rekli-da-se-zove autorice - prijeti baš takav usud.
Jer kada jedan pisac i k tome još profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu nema nikakvih skrupula da o Svetlani Aleksijevič izgovori sve što zna, pa od tog silnog znanja sroči izjavu kako je “dobro poznato da su Nobelovu nagradu za književnost već i prije dobivali oni za koje nikad prije i nikad kasnije nismo čuli”, tada je jasno da se radi o namjernoj gluhoći, o ignoranciji kao intelektualnom stavu i o pretvaranju apriornog prezira prema nepoznatom i nepročitanom u moralno načelo.
I nikakvo čudo nije što takvi hrvatski književnici ne žele ni čuti za autoricu bolno životne proze gdje se dokumentarnošću stvara istinska umjetnost, za rušiteljicu militarističkih i nacionalističkih mitova koju domovinski cenzori optužuju za “kaljanje ugleda Velikog domovinskog rata”.
Jer u tom bi slučaju morali čuti i za Olivera Frljića kojemu Tomislav Karamarko prijeti da će ga po osvajanju vlasti otjerati iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, budući da to kazalište - za nacional-militarističkog šefa HDZ-a - “nažalost više nije ni hrvatsko ni narodno”, nego je “postalo prostor kulturne okupacije u kojemu se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod”.
Morali bi čuti tu staljinističku prijetnju hrvatskoga Lukašenka: “I to ćemo promijeniti nakon 8. studenoga!” I prema toj prijetnji se ponijeti kao časni i slobodni ljudi. Ili to Karamarkovo prostačko silništvo prešutno odobravati kao što to inače radi elita gora od rulje.
Bonus video:
