Dok sa sjetom i gorčinom gledam prema zidinama Staroga grada (da ugrabim još koji pogled dok ne stigne novi sprat) razaznajem konture stare školske zgrade, gdje sam davno započeo gimnazijske dane, sjetih se pismenog zadatka iz srpsko-hrvatskog jezika na temu „Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj“. Za pismeni rad dobio sam odličnu ocjenu, ali moram priznati da tada baš i nisam najbolje shvatio dubinu poruke. Danas to mnogo bolje razumijem pa kažem: “Da li će Crna Gora umjeti da poštuje kao što pristojni građani poštuju nju“.
Na odgovor nijesam morao dugo čekati jer ubrzo dolaze novokomponovani turbo investitori (bez uvrede) da mi samouvjereno saopšte da će tik ispred moje kuće graditi stambeni objekat od 7 (sedam) spratova, iako im zakonska regulativa dozvoljava 3 (tri). Svjesni su, kažu, da će to meni da zasmeta, ali računica je takva, pa bi oni ipak željeli da ostanemo u dobrim komšijskim odnosima. Kakav cinizam. “Neko” im je dao čvrste garancije da će to izgurati do kraja, pa vi vidite, kažu.
Alal vjera, momci, vidim da ste u trenucima ekstaze mnogo zavoljeli hit „Ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine...“ Skoro pa dostižete nivo Al Kaponea iz tridesetih godina prošloga vijeka, a ja naivno mislio da smo ušli u novi vijek.
Da su oni ozbiljni i da njihova namjera ima osnova potvrdila mi je, indirektno, i nadležna inspektorka koja je na moje pitanje: „Da li ovo znači da neki skorojević, ako namerači, može da vam sazida prozor betonskim zidom od 5 m, a da ga u tome niko ne može spriječiti“, lakonski i pošteno odgovorila: „Taman tako“. I sve mi je bilo jasno.
A mi, pristojni građani, i dalje ćemo ustajati kada se intonira državna himna, ne zbog zakona, nego zato što nam to nalaže elementarno kućno vaspitanje. A da li ikome smeta naš osjećaj gorčine u tim trenucima što se poštovana država olako stavila na stranu onih koji urušavaju njene zakone, institucije pa i nju samu? Čime smo mi to zaslužili da se osjećamo bespomoćnim i nezaštićenim? Da li nas time stimulišete da pravdu tražimo na tradicionalan način (kao baba Coka nedavno u Srbiji)? Mislio sam da smo to prevazišli.
I sjetih se premijerovih riječi da „nijedan pojedinac ne može biti iznad zakona države Crne Gore“. Tako bi trebalo da bude. Ali, biću maliciozan, možda ovakvi investitori u tome nalaze „caku“. Pojedinac ne može iznad zakona, ali sprat može. Za njega to ne važi, i to ne pojedinačno, nego u grupi, 4 sprata odjednom. Do trećeg, po zakonu svi. Iznad trećeg, tj. iznad zakona samo spratovi. Još koliko? Računica će da kaže.
Ali, ko zna, možda se nađe neko da me demantuje. Nada posljednja umire, kažu. Amin.
P.S. U želji da me malo odagna od crnih misli prijatelj mi kaže: „Kako si, bre, staromodan, godinama gledaš prema zidinama Staroga grada. Ali to više nije u trendu, to je prevaziđeno (sjetih se stila Srećka Šojića), grad je mnogo star. Uključi se u nove tokove. Gledaj malo u moderni beton. Posljednja riječ tehnologije u kooperaciji sa turbo investitorima. Sad je era elektronike, bato”.
Znam, sve mi je jasno, samo ne znam kojim prstom da pritisnem, možda najbolje onim srednjim, tradicionalno.
Fuad Hodžić, dipl.el.ing, Ulcinj
Bonus video:
