STAV

Prepisivanje

Bogišić bi uštedio 13 godina da je prepisao francuski ili austrijski građanski zakonik. Ali nije to učinio
500 pregleda 3 komentar(a)
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
pisanje, kolumna, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 28.05.2015. 08:54h

Nepravedno je u svakodnevnom govoru fraza “resavska škola” dobila značenje nepoštenog prepisivanja tuđih djela, a time i pripisivanja sebi zasluga za tuđi trud.

Sasvim suprotno, Resavska škola je bila svojevrsna srednjovjekovna riznica kulture koja zaslužuje svaku hvalu i divljenje.

Naime, srpski despot Stefan Lazarević je 1418. godine sagradio manastir koji je nazvan Resava ili Manasija. Nakon izgradnje, u tom manastiru je okupio učene kaluđere koji su se bavili prevođenjem i umnožavanjem raznih djela. Kako je Gutenberg izumio štampariju za široku upotrebu tek par decenija kasnije, razumije se da je najrasprostranjeniji tadašnji način umnožavanja knjiga bilo - prepisivanje.

Tako je nastala Resavska prepisivačka škola. Poznata je i po tome što je u njenom radu učestvovao i znameniti srednjovjekovni umnik i književnik Konstantin Filozof, a njoj je razvijena i posebna modifikacija pisma koja se danas naziva “resavski font”. 

Nameće se zaključak da je prepisivačka djelatnost Resavske škole imala izuzetno plemenit cilj i da takvo prepisivanje treba uvažavati, a kritički sagledavati i prigovarati nekim “freškijim” prepisivačkim podvizima, nastalim mnogo poslije Gutenbergovih dostignuća.

Ostavimo po strani sada i ministarske doktorske disertacije i brojne druge uratke o kojima su do sada mnogi pisali, ima i manje zapaženih primjera.

Naime, Ministarstvo pravde Crne Gore u Izvještaju o radu i stanju u upravnoj oblasti Ministarstva za 2014. godinu, dostavljenom Vladi u martu 2015. godine, pohvalilo se da je, kao resorno, predložilo, između ostalih i  Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku.

Podsjećanja radi, Zakon o vanparničnom postupku donijet je 2006. godine, tako što je od strane istog predlagača - Ministarstva pravde, pripremljen zakonski tekst koji je Vlada proslijedila Skupštini na usvajanje. Pripremanje je tada obuhvatalo doslovno prepisivanje Zakona o vanparničnom postupku Socijalističke Republike Crne Gore iz 1986. godine, sa kasnijim izmjenama, uz nekoliko više kozmetičkih nego reformatorskih izmjena.

Vratimo se na normativno pregalništvo Ministarstva pravde u 2014. godini.

Ključna inovacija koja se, izmjenama i dopunama, uvodi u vanparnični postupak je utvrđivanje vremena i mjesta rođenja.

U tom postupku utvrđuje se vrijeme i mjesto rođenja osoba koje nijesu upisane u matični registar rođenih i radi se, zaista, o životnoj situaciji koju je trebalo pravno regulisati i koja zavređuje zakonodavnu pažnju.

Kada se uvidi potreba normiranja jednog ovakvog pitanja, rađaju se brojne interesantne pravne dileme. Primjera radi  - da li proceduru za utvrđivanje vremena i mjesta rođenja treba povjeriti upravnom ili sudskom postupku? Da li treba donijeti poseban zakon koji će sadržati i procesnopravne i materijalnopravne odredbe? Da li je dovoljno izmijeniti neki postojeći zakon? Treba li mijenjati neki, pretežno, upravnopravni propis - recimo Zakon o matičnim registrima ili neki građanskoprocesni - recimo Zakon o vanparničnom postupku?

Prilježni zakonopisci iz Ministarstva pravde Crne Gore sve ove i brojne druge dileme riješili su na jednostavan način. Kako? Tako što su u predlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku doslovno prepisali Zakon o dopunama Zakona o vanparničnom postupku Republike Srbije iz 2012. godine.

Istina, u ovom pravnom poduhvatu izvršena je mukotrpna “ijekavizacija” komšijskog Zakona i parafraziranje prvih nekoliko članova. To parafraziranje je, valjda, imalo za cilj da se od nepažljivog oka prikrije činjenica da se radi o prepisivanju tuđeg. Međutim, pošto je i parafraziranje, vjerovatno, izaziva veliki napor, zakonopisci su se zadovoljili plodovima svog rada nakon prepravljanja nekoliko prvih članova.

Ovaj primjer najbolje odražava kako se u Crnoj Gori čuva metodološko nasljeđe prvog ministra pravde Valtazara Bogišića. Bogišića, koji je 13 godina pisao naš prvi građanski zakonik - Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru. Onoga čiji je rad jedan od najsnažnijih argumenata za tvrdnju da Crna Gora, osim ratničke i kulturne, ima i značajnu pravnu istoriju. Bogišić je, tih 13 godina, obilazio Crnu Goru upoznajući narod i običaje, posjećivao lingviste i pravnike van Crne Gore, a sve nastojeći da napiše zakonski tekst koji u svemu odgovara duhu i potrebama Crnogoraca toga doba, i u tome je i uspio.

Sigurno bi bilo lakše Bogišiću, da obavi svoj zadatak, da je prepisao francuski ili austrijski građanski zakonik, tako bi uštedio 13 godina rada. Da je tako postupio, njegov lik i djelo bili bi vjerovatno zaboravljeni  za tih “ušteđenih” 13 godina.

Upravo ovo bi moglo poslužiti kao opomena svim njegovim nasljednicima u Ministarstvu pravde, a moglo bi ih zadesiti da se ovakvo neuzorito ponašanje, u kolokvijalnom govoru, u budućnosti pežorativno naziva po njima. Doduše, možda bi i to bilo dobro - tako bi se ispravila nepravda prema Resavskoj školi.

Preporučujemo za Vas