I danas, kao mnogo puta u prethodnim sedmicama, mjesecima i godinama, tema je NATO - da li NATO, zašto NATO, zašto Crna Gora u NATO!
Dobro je, ipak, što se ovaj disput o članstvu, o NATO-u, o povijesti, o budućnosti, o ideologijama, prošlim i budućim, o pobjednicima i poraženima, o političkim, bezbjednosnim, ekonomskim, moralnim rasapima i vrijednotama jednog ili drugog rješenja, o još mnogo čemu, pa i o efemernim i partikularnim političkim, odnosno partijskim interesima, odvija intenzivno i javno, pred našim očima, a ne iza kulisa i zabrana visoke politike. U njemu učestvuje i državni vrh, i Vlada i parlament i opozicija i civilno društvo i mediji i strukovna udruženja i univerziteti i obje akademije i obje crkve, gotovo svi građani.
U osnovi, stvari su jednostavne - prije i nakon razgovora sa drugima, treba razgovarati sa sobom i odgovoriti sebi. Slično kao i maja 2006, više nego o dijalogu, riječ je o „društvenom monologu“ u kojem učestvuju svi. Ako je tako, onda će i odgovor biti sličan. Uprkos svemu, pa često i uprkos sebi, Crna Gora je, više puta u posljednjih deceniju-dvije potvrđivala i dokazivala da su najteže odluke zapravo bile i najbolje. Onda kada su dileme bile kolosalne, a istorijski ulozi najveći. Zato se 2006. godine i vratila sebi.
Iako mi se ponekad čini da su već sva pitanja postavljena i svi odgovori dati, ipak se pitam da li je dovoljno puta i na pravi način, pomenuto: da moderna politička istorija ne bilježi rat između država koje žive i funkcionišu kao parlamentarne demokratije, sve članice NATO su takve; da se na našim balkanskim prostorima ratovalo svakih nekoliko decenija, samo u prošlom vijeku bar pet ratova, što velikih što „malih“' - iako malih nema - nijesu mimoišli generaciju naših djedova i očeva; da li smo zaista spremni da teret ovakve povijesti ostavimo našoj djeci a da ih, barem, ne pokušamo zaštiti. Prvo od sebe, a onda i od drugih; da li koncept kolektivne bezbjednosti, i evropske i evro-atlantske, jer je nedjeljiva, u komplikovanom svijetu u kojem živimo i u kojem se tradicionalne, ali sve više i nekonvencionalne, cyber i terorističke prijetnje umrežavaju, zaista ima (bolju) alternativu; da li upravo male i bezbjednosno najnekapacitetnije zemlje - kakva objektivno jeste CG - imaju bolji, racionalniji i ekonomičniji izbor; da li je koncept neutralnosti za koji su se, vođeni razlozima sasvim drugačijeg istorijskog iskustva i sui generis kontekstom raspada nekadašnjih carstava ili rušenjem čitavih ideoloških monolita, opredijelili Austrija ili Švajcarska, zaista primjenjiv na CG i Zapadni Balkan; da li neko ko ozbiljno promišlja modernu evropsku političku istoriju zaista u to vjeruje; konačno, da li je bolje da se CG, kada se i gdje odlučuje o pitanjima rata i mira, nalazi na stolu ili za stolom?
Kako izgleda kada smo se nalazili na stolu vidjeli smo i 1918. i tokom 1990-ih. Da smo bili za (NATO) stolom ne bismo danas tugovali nad tragičnom sudbinom mališana sa murinskog mosta. Ali ni za stotinama jednako vrijednih života izgubljenih na dubrovačkom ratištu na kome je, pored života, nestao i jedan dio iluzija o tome ko smo ili o tome što smo vjerovali da jesmo. A da li će taj jedan, naš, 29. glas za NATO stolom imati važnost, pa možda i snagu, onih velikih i važnijih - zavisiće ponovo samo od nas.
Nikad nijesam razumio zašto suviše rijetko i suviše stidljivo govorimo o NATO-u kao o alijansi vrijednosti jer je to sama srž i njene političke i njene bezbjednosne dimenzije. I njene moći. Neka zazvuči konceptualno utopijski, čak naivno, ali negdje u svom najdubljem sloju izvor i oštrica NATO hard power je upravo u soft power-u Alijanse, u činjenici što NATO nije samo odbrambeno-vojni već, prije svega, politički savez koji uspostavlja, čuva i promoviše fundamentalne vrijednosti demokratskih i otvorenih društava, kao i demokratske principe koje baštine.
Možemo li uopšte do kraja ispisati inventarnu listu velikih civilizacijskih, političkih, emancipatorskih, razvojnih, modernizacijskih, filozofskih, naučnih, kulturnih, prosvjetiteljskih, umjetničkih ideja, dostignuća, djela, pronalazaka, podviga, koje su iznjedrila društva i velike ličnosti iz država koje danas čine NATO i EU.
Pokušajte sebi odgovoriti na neka od sljedećih pitanja: gdje su rođene velike ideje slobode i jednakosti, koje su i danas, gotovo dva i po vijeka kasnije, dio političkog žargona svugdje gdje se još traga za žar-pticom slobode i gdje crkva i država znaju šta kome pripada? Gdje je napisana Magna Charta Libertatum, nedostignuti ideali parlamentarizma i džentlmenstva? Gdje je vođena fanatična borba za nezavisnost, građanska prava i slobodu, krvavi građanski ratovi iz čijeg pepela je rođen gotovo mitski ideal vlade of the people, for the people, by the people.. Gdje je izrečena misao I have a dream i nikad prekinuta borba za ukidanje ropstva? U kojem društvu su, konačno, i Bžežinski i Čomski dio zajedničke baštine? Ili da se vratimo na naš kontinent, na Mediteran... Mare Nostro kao izvor i prapočetak demokratije, slobode govora, umjetnosti, kolijevka paganstva i monoteizma, vjere i sekularizma, pa čitav skandinavski krug reformacije i protestantizma, društva socijalne pravde, blagostanja i ljudskih prava... Gdje je rodno mjesto vladavine prava, podjele vlasti i nezavisnog sudstva?
Ovaj spisak je, dakako, beskrajan, bezvremen i svevremen. Kao što je i odgovor na pomenuta pitanja jasan i jednostavan - u zemljama i društvima koje su danas članice NATO i EU.
Konačno, u NATO-u su već i naši susjedi sa kojima smo dijelili dugo i teško putovanje kroz povijest, jezik, more, kulturu, plemenita južno-slovenska stremljenja u borbi za nacionalnu i državnu emancipaciju, otpor dogmatizmu i brigu za disidente. Na kraju se, nažalost, mrzili na istom jeziku i ratovali jedni sa drugima - jer nijesmo bili u NATO-u!
Na kraju, kakav god bio naš odgovor, volio bih ako bismo se, barem na tren i bez predrasuda, zamislili i zapitali: da li ovo kratko i nužno pojednostavljeno putovanje ka nutrini tih društava i sve što smo tamo pronašli ima makar kakve veze sa NATO-om? I da li je moguće sa drugima dijeliti samo slobodu, bogatstvo, ideje i stvaralaštvo, a istovremeno ne biti spreman da se, upravo u ime tih vrijednosti, sa prijateljima i partnerima podijeli i teret i odgovornost i rizik?
Trenutak je istine. Da li smo u našem dugom putovanju kroz bespuće povijesti sazrijevali, shvatali i mijenjali se ili će, još jednom, prevladati naša provincijska megalomanija. Crna Gora je istorijskim udesom bila, i to je njena nesreća, na raskrsnici velikih carstava i u epicentru povijesnih lomova. No, da istorijski cinizam bude kompletan, istovremeno i na rubu, odnosno na periferiji, velikih ideja, velikog stvaranja i kolosalnog civilizacijskog progresa. Danas smo, možda po prvi put, u prilici da postanemo mali, ali integralni dio tog i takvog mainstream-a. Ili da ga ponovo odbacimo.
Da sažmem: NATO nije samo i nije prije svega bezbjednosno pitanje. NATO nije nužda da bismo se odbranili ni od Rusije, ni od drugih sila, ni od susjeda. Crnoj Gori je mjesto u NATO i da nema člana 5 Vašingtonskog ugovora. I bez NATO-a Crna Gora je opstajala vjekovima na raskršćima istorije i svjetova. Drugo je najvažnije: članstvom u NATO CG okončava svoje dugo povijesno putovanje na Zapad. Crna Gora će postati Zapad. Jednom za svagda. Ne geografski, već vrijednosno, istorijski i kulturno. NATO je pretposljednja, a EU poslednja stanica tog putovanja. Bezbjednost će biti samo dodata vrijednost.
Bonus video:
