Za prijatelje? Sve!!!! Za neprijatelje? Samo zakon!“, maksima je španskog diktatora, generalisimusa Franciska Franka a koja, htjeli mi to priznati ili ne, već duže lebdi nad svim stanovnicima Crna Gore.
Ko ne vjeruje u teoriju da je „predvodnik evropskih integracija na Balkanu“ i „mediteranski ekonomski tigar“ zapravo dogurao do opisa stanja i modusa upravljanja državom što su za Frankova zemana vladali u fašističkoj Španiji, neka samo pročita saopštenje Specijalnog državnog tužilaštva o tome da u opraštanju 5,6 miliona eura duga Porto Montenegra prema Opštini Tivat, u postupcima čelnika tog grada, „nema elemenata bića krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti“.
Ono „sve“ iz gorepomenute rečenice blaženopočivšeg generalisimusa, lako će prepoznati svako ko se upusti u pravne akrobacije iz tog saopštenja, tipa da se ugovor (slobodno izražena volja između dvije strane), u obavezama odnosi isključivo na treću stranu koja niti je učestvovala u sklapanju, niti je potisnik tog ugovora. Motiva tipa „sve za prijatelja“ u stavu SDT-a ima još pregršt, u mjeri da sam siguran kako će jednog dana ovo i ovakvo saopštenje resora kojeg vodi glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, biti izučavano na pravnim fakultetima kao primjer vrhunske manipulacije u cilju odbrane neodbranjivog i izbjegavanja da se po svaku cijenu, „nepristrasno i profesionalno“ Tužilaštvo, pozabavi onim što je korijen i suština ovog problema - apsolutno neustavan i nezakonit Ugovor o prodaji Arsenala koji su novembra 2006. potpisali bivši premijer Milo Đukanović i nekadašni vlasnik Porto Montenegra, pokojni Piter Mank, slava mu i milost.
No, nemam se ovdje namjeru detaljnije baviti djelovanjem na ovom primjeru GST Katnića i njegovih saradnika što su izviđali ovaj predmet. Svako odgovara i polaže račune za svoje postupke, pa će tako vjerovatno to jednog dana biti u poziciji da rade i g. Katnić i njegovi saradnici. Možda se, naime, u našoj nesrećnoj državi nekada izabere neki drugi glavni specijalni tužilac, pa onda on ili ona (a ovakvo mišljenje aktuelnog SDT o aferi oprosta komunalija Portu novog SDT-a svakako neće obavezivati jer krivična djela iz domena organizovanog kriminala imaju prilično dug rok zastare), podstaknuti prijavom koju bi im tada možda mogao podnijeti kakav pretjerano optimističan građanin, sagledaju sve ovo iz malčice drugačijeg ugla. I pritom, (ne daj Bože) konstatuju da možda ovdje i nije baš sve bilo tako besprekorno čisto kao što to konstatovaše aktuelni sastav SDT-a.
Lično, mislim da je SDT svojim aktuelnim stavom o ovom slučaju zabio i posljednji ekser u kovčeg iskrenih i plemenitih nadanja svakog građanina Crne Gore da OVO ipak, uprkos svemu, može biti pristojna, normalna država u kojoj je vladavina prava neprikosnovena, a institucije sistema nepristrasno i profesionalno rade svoj posao. Mea culpa - prihvatam da sam i sam možda jedno vrijeme spadao u te i takve naivčine, slijep (ili nedovoljno hrabar) da primijetim i pravim imenom nazovem sprovođenje u djelo gorepomenute rečenice i recept generalisimusa Franka: SVE za prijatelje (Telecom, Limenka, Zlatica, petlja Smokovac, solana, Ramada...), ZAKON za neprijatelje (Medovo „pranje novca“, „kriminalna grupa i podmićivanje“ advokata Rodića, Vanjin ili Goranov „konflikt interesa“...).
Ono što hoću i želim konstatovati je sljedeće: ovakav stav SDT-a o predmetu gdje i sami Homer, Andrea Bocelli i Stevie Wonder zajedno, bez problema vide kršenje zakona i kriminalno postupanje nekih državnih i opštinskih činovnika, a u korist dobiti „strateškog stranog investitora“ i štete državnog (interesa Opštine Tivat), bjelodano je ukazalo na sljedeće:
1. Svako ko smatra da je dovoljno „prijatelj“ režimu, može slobodno prestati da plaća zakonske dažbine jer će se već naći neko pravno tumačenje koje će objasniti da u tome zapravo, nema povrede propisa i da je to u državnom interesu.
2. Svako ko nije dovoljno „prijatelj“ režima ili je (daleko bilo) njegov „neprijatelj“, neka se spremi ne samo da plati dažbine u mjeri da se nadoknadi i ono što privilegovani nisu platili, već i da ako treba, spakuje četkicu za zube i nešto donjeg veša radi svog produženog boravka u Spužu.
Ad finitum - ne želeći da budem pesimista što smatra da je građanima Crne Gore od strane njenih „nepristrasnih instutucija sistema“ ostavljen izbor da ili emigriraju ili da se pripremaju za „opštu makljažu“ u kojoj će svoja prava i interese štititi sredstvima primjerenim Divljem Zapadu, moram konstatovati jedno i nepobitno: države nema niti je može biti bez pravde i vladavine prava. Džabe sve zastave, himne, ruke na srcu - država bez prava i pravde je samo „geografski okvir u kome je sve dozvoljeno“. Najžalosnije je to što su je takvom napravile upravo njene „institucije sistema“...
Bonus video:
