Prvi meseci 2015. biće dugo pamćeni na Kosovu. Manje zbog nasilnih protesta protiv vlade, koji su se (privremeno) smirili smjenom srpskog ministra Aleksandra Jablanovića, a više zbog navale državljana Kosova da po svaku cijenu odu van zemlje.
Svake večeri, autobuske stanice većih gradova su krcate. Cijele porodice kreću prema Beogradu, odakle onda nastavljaju za Suboticu, pa za Mađarsku i EU - ilegalno. U posljednjih šest mjeseci, desetine hiljada Albanaca sa Kosova je krenulo ovim putem. Prema zvaničnim podacima vlasti u Budimpešti, od septembra 2014. do februara 2015, u Mađarskoj je azil zatražilo oko 30.000 državljana Kosova - 10.000 samo tokom januara. Ovaj broj uključuje samo one koji su uhvaćeni kako ilegalno prelaze granicu iz Srbije u Mađarsku - na hiljade drugih uspiju neprimećeno da se probiju do Austrije i Njemačke, koje su glavni cilj ovog novog talasa ilegalnih emigranata sa Kosova.
U Prištini nema zvaničnih podataka, ali se procjenjuje da ih je u posljednjih šest mjeseci oko 100.000 krenulo prema Evropi za onim što se uopšteno zove bolji život. Među njima je 5.137 djece školskog uzrasta - taj je broj zvanično saopštilo Ministarstvo prosvjete, oslanjajući se na informacije iz osnovnih škola iz cijelog Kosova, koje su prijavile broj đaka koji su prekinuli pohađanje nastave od septembra jer su krenuli sa porodicama van zemlje.
No, osim pitanja o broju ljudi koji ilegalno odlaze sa Kosova na Zapad, još značajnija su pitanja ko su ljudi koji žele otići sa i iz kojih razloga?
Većina onih koji odlaze kao glavni razlog navode lošu ekonomsku situaciju, nezaposlenost, male plate, skup život. Za mnoge je, pak, život na Kosovu postao nemoguć i zbog političkih prilika, nedostatka perspektive, socijalnih tegoba, praćenih generalnim osjećajem razočarenja.
Kao i do sada, među onima koji žele pobjeći na zapad, dominiraju Kosovari - mlađi ljudi, 25-35 godina starosti, kao i nezaposleni ili oni koji imaju male plate - 200-400 eura mjesečno. No, za razliku od ranijih godina, sada je sve više porodica koje grupno emigriraju.
U Prištini se vodi velika rasprava oko toga šta je glavni uzrok ovolikog broja ljudi koji žele da pobjgnu iz svoje domovine. Polemike se najčešće svode na grube procjene i politička viđenja situacije, koja su dijametralno suprotna - zavisno od toga da li dolaze sa pozicije vlasti ili od opozicije.
Naravno, ovaj problem nije nov; Albanci sa Kosova već decenijama odlaze na Zapad. Prvo, u potrazi za poslom i zaradom. Onda, početkom devedesetih, zbog progona Miloševićevog režima, prvo postepeno, pritisnuti lošom ekonomskom situacijom i političkim tenzijama, a potom i na silu. Vrhunac je bio tokom proljeća 1999, kada su za vrijeme NATO bombardovanja srpke snage bezbjednosti sa Kosova protjerale oko milion Albanaca. Kao rezultat decenija emigacije, danas se procjenjuje da u cijeloj Zapadnoj Evropi ima oko 700.000-800.000 Kosovara.
Dosta ih se vratilo, odmah poslije rata 1999. Ali, inicijalna euforija oslobođenja je kratko trajala, pošto su se administracija Ujedinjenih nacija i kosovska lokalna vlast pokazale nevoljnima i nesposobnima da izgrade kakvu-takvu ekonomiju i osiguraju stabilnost društva. Kosovom je zavladala korupcija koja je potkopala demokratiju i razvoj, a ceh su, kao i uvijek, plaćali građani. Nezadovoljstvo je raslo, a sa njime i želja ljudi da odu van, kako bi sebi osigurali bolju perspektivu. Od završetka rata do proglašenja nezavisnosti hiljade Kosovara su godišnje ilegalno odlazile u zapadne zemlje.
Ovakav trend nije zaustavljen ni posle proglašenja nezavisnosti. Pokazalo se da je domaća vlast još nesposobnija da riješi ekonomske i socijalne probleme nagomilane još od vremena socijalističke Jugoslavije. U međuvremenu, u okviru procesa evropskih integracija, iz zemalja EU su vraćani oni koji su odlazili, pošto im je azil odbijan, ali su mnogi ponovo išli nazad, namjereni da po svaku cijenu odu na Zapad.
Međutim, sve ovo nije dovoljno da se objasni zašto je broj ilegalnih migranata sada odjednom porastao. Koja je to nova okolnost koja ohrabruje kosovske Albance da krenu ilegalnim putem prema Zapadu?
Prema izjavama mnogih koji su pokušali ileglano preći u EU, par razloga je ipak očigledno.
Prvo, ekonomske prilike su očajne za većinu ljudi na Kosovu. Iako se situacija nije naglo pogoršala u posljednjih nekoliko mjeseci, ona jeste permanentno bila loša, pa je dugogodišnji neuspjeh kosovske vlade da imalo promijeni negativne ekonomske i socijalne trendove uzrokovao ne samo produbljivanje nezadovoljstva, već i široko rasprostranjeno ubjeđenje da nam državu vode ljudi kojima čovjek nikako ne može vjerovati.
Druga okolnost je politička kriza kroz koju je Kosovo prošlo, od parlamentarnih izbora održanih u junu prošle godine do decembra, kada se političke partije šest mjeseci nisu uspjele dogovoriti ko će sastaviti vladu, pa je cijela država živjela u političkoj i ekonomskoj blokadi. Ta kriza ne samo da je dokazala da su politički predstavnici naroda ustvari grupa makijavelista voljnih da zarad vlasti urade sve, već je pokazala i koliko daleko su spremni otići protiv interesa naroda i države samo da bi opstali ili se popeli na vlast. To jest, dokazali su, van svake sumnje, da su zbog vlasti spremni žrtvovati ne samo svoje principe, već i državu i dobrobit građana.
Treća okolnost, jeste kriminalna mreža srpsko-albanskih krijumčara, koja bez problema funksioniše između Kosova i Srbije. Dok je cijena ilegalnog prelaska sa Kosova u EU pala na par stotina eura po pojedincu, državni organi Kosova i Srbije nisu uspjeli ili nisu htjeli da prekinu ovaj krminalni lanac koji funksioniše od Prištine do Beograda, Subotice, pa i Mađarske, gdje većina ilegalnih imigranata idu u potrazi za boljim životom.
Naravno, za većinu taj život neće biti bolji, pošto će, za veoma kratko vrijeme, par nedjelja u vrh glave, ogromna većina biti vraćana nazad na Kosovo. No, koliko je je ovaj bijeg uzaludan je teško objasniti ljudima koji sebe vide u beznadežnom položaju i koji nikome više ne vjeruju.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
