Nakon svršetka višemjesečne postizborne sapunice za lakovjerne, sa unaprijed poznatim ishodom za sve iole upućene u crnogorsku političku scenu, nameće se jedan zaključak i osnovna karakteristika političkog sistema naše države - u Crnoj Gori demokratija ne postoji, niti je ikad bilo.
Očigledno je da je političku scenu „zarobilo“ nekoliko političkih grupacija kartelskog tipa lišenih bilo kakve ideološke osnove, a ujedinjenih jedino zajedničkim ličnim interesima. Te i takve političke partije, tehnokratski hijerarhijski ustrojeni mehanizmi, vrednuju samo i jedino poslušnost, eliminišući prostor za bilo kakve političke inovacije, a istovremeno privlačeći horde mladih mediokriteta bez kičme i mišljenja perspektivom sigurnog zaposlenja i napretka u karijeri koji je u mnogim sferama života praktično onemogućen bez članske knjižice jedne od njih.
Izborno zakonodavstvo i drastično otežavanje političkog organizovanja odozdo izmjenom predizbornih procedura ide na ruku upravo postojećim političkim kartelima, ostavljajući otvoreno jedino pitanje preraspodjele bogatog kolača između njih.
Tako da se u našoj državi, koju volimo nazivati demokratskom, sva moć demosa svodi na to da svakih četiri ili pet godina izabere, ne osobe koje će ih predstavljati, već partije/koalicije koje ne obavezuju ni predstavljeni kandidati, ni predizborna obećanja, ni koalicioni sporazumi, niti elementarna politička odgovornost prema sopstvenim biračima i građanima uopšte.
Tako dolazimo do situacije da naš glas na izborima vrijedi samo i jedino kao početni ulog za pregovore iza kulisa kojima će se odrediti koliko će poslušnika iz koje partije dobiti određena funkcionerska mjesta i koristiti sve pripadajuće beneficije.
Ovakav sistem vrijednosti postepeno proizvodi jednu novu klasu političke oligarhije, oličene ponajviše u najvišim partijskim funkcionerima, poslušnicima koji su se dočepali političke i ekonomske moći, i lagodno žive u nekoj svojoj mikrokozmi na račun lakovjernosti biračkog tijela koje im iz izbora u izbore daje nove šanse, iznova vjerujući tradicionalno praznim obećanjima.
U suštini, državne institucije su zarobljene od strane partijskih kadrova, fakultetsku diplomu bez partijske knjižice možemo okačiti mačku o rep, a mladima ostaje da pođu putem partijskih piona, ili da trpe posljedice imanja kičme i sopstvenog mišljenja, što je u današnjoj Crnoj Gori očito neoprostiv grijeh.
Izlaz iz ove nezavidne situacije je na papiru jednostavan - hitne reforme izbornog zakonodavstva, decentralizacija procesa političkog odlučivanja, profesionalizacija i depolitizacija državnog aparata, veće korišćenje referenduma i građanskih inicijativa na lokalnom i državnom nivou, ali u stvarnosti teško ostvariv, jer je sva ekonomska i politička moć skoncentrisana u rukama malog procenta ljudi koji, da parafraziram Njegoša, stotinu će promijeniti boja, da učine što im džepu drago.
Do tada, nemojmo se makar zavaravati da je sistem u kojem živimo demokratski, već bar nazovimo stvari pravim imenom - Crna Gora je u ovom trenutku svog političkog razvoja parlamentarna partitokratija. A opciju za promjenu tog stanja, bar za sada, zasigurno nećete naći na glasačkom listiću.
Bonus video:
