kontra(per)cepcija

Rad ljubavi

Feminizam i majčinstvo zadržali su dosta od odnosa “zavađenih sestara” koje se rijetko i nerado pominju jedna drugoj. Zato i jeste dvostruko opasno, a možda i nemoguće, propitivati ulogu majke u crnogorskom kontekstu, i sa feminističkih pozicija promišljati subverzivni potencijal majčinstva kao mogućeg mjesta stvaranja nove društvenost
95 pregleda 1 komentar(a)
majka, Foto: Pinterest
majka, Foto: Pinterest
Ažurirano: 29.05.2013. 10:01h

Kada pokušavam da u sjećanje prizovem prve natruhe nelagodnosti, odbojnosti i nepovjerenja prema patrijarhalnom načinu na koji sam podignuta, tu se najčešće zaustavljam pred figurom majke, onako kako ju je u junačke grudi uklesala ambivalentna želja sinova, očeva, ljubavnika, braće… onako kako su je prtile krive kičme kćeri koje su po njoj stasavale. U sjeni tog teškog idola, sporadično i sporo, klijala su bledunjava i lomna tijela stidljivih pitanja – na čijim plećima počiva masivni pijedestal volšebne majke?

Ako bi se kad i prozborilo o potčinjenosti žena u crnogorskom društvu, odmah bi se, valjda kao argument, potezao obogotvoreni lik majke, jedan od posljednjih prepoznatljivih likova naše atrofirane društvenosti i posljednjih preživjelih fantazama u opustošenom sistemu vrijednosti. Majka je prepoznata kao ultimativna rodna uloga, idealni poziv svake žene, ključni uslov njene “ostvarenosti”. Jednovremeno glorifikovana i marginalizovana, ona je moćna i blaga, njegujuća i stroga, “izvor i utoka”, ona koja daje život i koja je spremna, zarad toga (datoga), odreći se vlastitog. To se nerijetko ispostavlja i kao mjera postajanja majkom, u temelje patrijarhata uzidanom.

Ovaj opresivni ideal materinstva bio je očekivani predmet feminističke kritike, pa ne čudi stoga što su neke feministkinje prepoznale biološku činjenicu rađanja kao ključni izvor ženske opresije (Nancy Chodorow). Iako je ova pozicija bila kritikovana već sedamdesetih godina prošlog vijeka zbog svog esencijalizma, ali i stoga što je ulogu majke posmatrala kao pretjerano pasivnu, feminizam i majčinstvo zadržali su dosta od odnosa “zavađenih sestara” koje se rijetko i nerado pominju jedna drugoj. Zato i jeste dvostruko opasno, a možda i nemoguće, propitivati ulogu majke u crnogorskom kontekstu, i sa feminističkih pozicija promišljati subverzivni potencijal majčinstva kao mogućeg mjesta stvaranja nove društvenosti – društvenih odnosa izvan eksploatacije na kojoj počiva kapitalizam. Ovom izuzetno važnom temom bavi se knjiga “Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma” i ona predstavlja, riječima urednice Ane Vilenice, preispitivanje institucionalizovanih praksi materinstva u savremenom društvu, njihovih efekata u svakodnevnom životu, kao i vidovima otpora i (radikalne) političke subjektivizacije u odnosu na njih.

Za razliku od tradicionalističkog diskursa koji i dalje suverno oblikuje našu stvarnost, a koji operiše naturalizovanom predstavom materinstva, ono je u savremenim društvenim naukama, u dobroj mjeri zahvaljujući naporima ženskog pokreta, shvaćeno kao konstrukt koji je istorijski i kulturološki određen. Materinstvo tako predstavlja prostor u koji se upisuju i u kom i preko kojeg se ostvaruju određeni društveni interesi, u dosadašnjoj istoriji – redom patrijarhalni. Feministička teorija pravi razliku između materinstva i majčinstva. Materinstvo kao društveno represivna institucija usmjerena na održavanje patrijarhalnog sistema razlikuje se od majčinstva kao mogućeg iskustva proizvodnje drugačijih i pravednijih uslova za život, društvenih odnosa koji nisu zasnovani na eksploataciji (A.V.).

Odnos patrijarhata i kapitalizma nije slučajan i nasumičan, već kapitalizam direktno zavisi od patrijarhata i njegove podjele na javnu i privatnu sferu. Ove su oblasti odvojene i jasno orođene – sfera javnog, sfera produktivnog, plaćenog i priznatog rada pripada muškarcu, dok sfera privatnog – reproduktivnog, neplaćenog i nepriznatog rada (koji uključuje i biološku reprodukciju, ali i reprodukciju svakodnevnog života) pripada ženi. Pretpostavlja se, ili čak podrazumijeva, da žene ove društveno nevalorizovane poslove rade ‘slobodne volje’ i ‘iz ljubavi’, odnosno, kako lapidarno poentira Silvia Federici: “Oni to zovu ljubav. Mi to zovemo neplaćeni rad”. Kapitalizam je, kako naglašava Cynthia L’Hirondelle, izgrađen na plećima neplaćenog rada radnika širom svijeta. Većina neplaćenih radnika su žene, a najveći dio neplaćenog rada odvija se kod kuće. Ne može se stoga razumjeti eksploatacija nadničarskog, nastavlja ona, dok se ne razumije eksploatacija neplaćenog rada – jednog od navažnijih ideoloških temelja kapitalizma.

Tržišna logika kolonizuje sve sfere svakodnevnog života, preoblikujući na taj način i koncept materinstva. Neoliberalizam sprovodi retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju materinstva, te pod krinkom politika koje se promovišu kao dobre za žene (‘women friendly policies’ – poput fleksibilnog i/ili djelimičnog radnog vremena, rada od kuće, dolaska na posao po pozivu, itd…), zapravo umanjuje njihovu ekonomsku moć i nezavisnost i vraća ih (zaobilaznim putem) u domen privatnog.

To proizvodi specifične učinke u tranzicionim, postsocijalističkim društvima u kojima i dalje mjestimično tinja sjećanje na egalitarističke prakse prethodnog sistema i njegove emancipatorske politike i dostignuća. Bez namjere da romantizujem blagopočivši poredak, podsjetiću da su emancipacija žena i njihovo osvajanje prava slijedili iz emancipacije proleterijata, jedne dakle ‘starije’ i nadređene instance. To je i bio osnovni razlog da su, kako Katja Kobolt navodi, popravke proleterske revolucije 20. stoljeća bile samo do određene mjere strukturalne prirode, te da su patrijarhalni odnosi, kako na porodičnom, tako i na širem društveno-ekonomskom nivou, ostali uglavnom nerevidirani. Pa ako smo socijalna prava i beneficije u socijalizmu platile izostankom stvarne političke moći, danas povećano političko učešće plaćamo cijenom smanjenja socijalnih prava.

U tom smislu, Predlog zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti bio je očekivan nastavak jasnog kursa vladajuće koalicije, koja se isključivo deklarativno samopozicionira kao lijevi centar. On predstavlja nedvosmislenu potvrdu erodiranja socijalnih programa, ali i brutalne retradicionalizacije društva koje teret krize, u oprobanom neoliberalnom ključu, prebacuje na najugroženije i najranjivije kategorije. Ovu retrogradnu tendenciju osnažuju i sindikalne inicijative koje za cilj imaju “da se pove

a natalitet, koji je posljednjih godina u padu u Crnoj Gori”, a koje namrtvo neinformisano za tu inicijativu “očekuju podršku feminističkih organizacija”, što iznova dokazuje obeshrabrujuće visok stepen neosjetljivosti i nesenzibilisanosti na problem repatrijarhalizacije naše društvene zbilje.

Alternative neoliberalnom režimu materinstva traže političku subjektivaciju majčinstva i provociranje političke imaginacije nasuprot sedirajućoj kapitalističkoj pretpostavci o nepostojanju alternativa. One prije svega podrazumijevaju odbijanje da se postane ono što se od nas zahtijeva i uključuju različite prakse poput kolektivizacije brige, nadnica za reproduktivni rad, humani štrajk i druge oblike ‘podruštvljavanja’ materinstva. Ali, možda najvažnije, one podstiču razvijanje subverzivnog potencijala majčinstva kao izbora i transformativnog iskustva “radosne katastrofe postajanja majkom” kako je pronicljivo i duhovito naziva Adriana Zaharijević, koji ne bi bio falširan plitkom romantizacijom odnosa majke/roditelja i djeteta, ostaje kao izazov i zadatak da feminističko majčinstvo učinimo mogućim, življivim i, možda na prvi pogled – paradoksalno, neograničenim samo na žene.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")