Kada je 2006. nevoljno započela istraga povodom ratnog zločina izvršenog 1999. na prostoru Rožaja, u mjestu Kaluđerski Laz, tadašnja vrhovna državna tužiteljka je uživo u TV emisiji "Živa istina", meni, čovjeku koji je gotovo čitav svoj radni vijek posvetio humanitarnim pitanjima i nevinim stradanjima svih naroda koji žive u Crnoj Gori, uputila veoma indikativnu i reklo bi se ružnu poruku: "...eto, neka čuje neki advokat iz Rožaja, juče smo podnijeli zahtjev za istragu protiv dvanaest osumnjičenih...". Bio je to direktni pokušaj obezvređivanja mojih napora, jer sam praktično radio ono što je do tada trebalo da radi tužilaštvo i crnogorsko pravosuđe, a što očigledno ono nije htjelo da radi. Bio je to signal da će se spriječiti ili pak usporiti i onako mali demokratski iskorak na putu ka suočavanju sa nedavnom nam prošlošću.
Tim činom najavljeno je da oni koji se usude da pokušaju doprinijeti pomirenju i razotkrivanju istine o ubijenoj albanskoj, srpskoj i bošnjačkoj sirotinji u CG, mogu računati na sve prepreke i nadati se blatantnoj opstrukciji. Tada sam ignorisao tu, sada javnosti poznatu aroganciju iz pragmatičnih razloga, u nadi da su skromni potezi u pozitivnom pravcu bili značajniji nego moj ugled. Naprotiv, čak sam javnim izjavama pokušavao da podržim crnogorsko sudstvo, kako bi nastavilo da se kreće ka pozitivnom. Ali moj optimizam se, na žalost, nije potvrdio. I ne samo to, došlo je vrijeme da se zapitamo šta su pravi motivi. Ovo je bitno zbog čitavog našeg društva, jer je pozicija pravosuđa jedan od stubova moderne države. Šta ako su ti razlozi lične prirode? Iz kog bi inače razloga preko pravosuđa, jedna nezavisna Crna Gora, i dalje pokušavala da opere nasljeđe već osuđene politike iz vremena koje je iza nas. Šta se i od koga to u ovoj zemlji još brani i krije?
Ono što je tada nevoljno procesuirano, danas uz puni entuzijazam doživljava svojevrsnu pravnu blokadu. Neoprostivo je to što se kroz sudske odluke događa u slučaju zločina Bukovica, Morinj, deportacija, Štrpci, Kaluđerski Laz, Murino. Uz optuživanja i suđenja samo nižem rangu odgovornih, kao po pravilu zbog površno i bezvoljno vođenih istraga, suđenja traju neuobičajeno dugo i na kraju presude kao po pravilu bivaju ukinute. Ako je zločina bilo, a bilo ih je jer žrtve to potvrđuju, svakog razumnog sluđuju epilozi sudskih postupaka koji presudama donijetim u ime države, zbog pogrešnih pravnih kvalifikacija ili pogrešnih optuženja, tvrde suprotno. Isto tako, veoma zabrinjavaju odluke Višeg suda u Podgorici, vezane za slučajeve naknada šteta oštećenim porodicama, koje su praktično serijski intonirane u smjeru obezvređivanja onoga što se opravdano tužbama traži.
Na taj način, sudije nižih instanci, koji daju sve od sebe da pošteno i po zakonu sude, po osnovu bizarnih obrazloženja, bez pravnog utemeljenja, dovode se u svojevrsnu nevjericu. Čekanje preko 12 mjeseci na, drugi put, drugostepenu sudsku odluku u slučaju rožajske porodice Dacić, zbog stradanja člana porodice od kasetne avionske bombe ispuštene iz borbenih aviona Vojske Jugoslavije, govori dovoljno o čestitosti nekih djelilaca pravde. Umjesto pravde dobijamo dugogodišnju kafkijansku lakrdiju, koja ima za cilj da se žrtve pokolebaju, da odustanu od potrage za ljudskim dignitetom koji im je zločinom i ponižavanjem oduzet.
Najveća uvreda za ljudsko dostojanstvo došla je ovih dana kada su počeli da pristižu pozivi (slučaj Ahmeti Hadžije) da ljudi vrate onaj sitni novac koji je tek rijetkima, kao žrtvama ratnih zločina, do sada dodijeljen. Ljudi su u nedostatku univerzalne pravde zbog veoma teških životnih okolnosti morali da prihvate da se kvantifikuje njihov bol i trauma koje nisu željeli više ni da se sjećaju. A sada crnogorsko pravosuđe pokušava da ih dodatno ponizi, tražeći od njih, u pijačnom maniru, da vrate ono što su pravnim putem dobili - (Vrhovni sud je ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu, a nakon što je izvršenje već sprovedeno, zaštitnik imovinsko-pravnih interesa CG traži da se ono što je naplaćeno kao duševni bol vrati državi). Ako se još jednom podsjetimo na konkretne slučajeve, onda ovakav tretman države izgleda još sramnije.
Dakle, stanje je sljedeće: Crna Gora pokušava negirati krivicu zločinaca koji su izvršili masakar nad civilima u našim Rožajama, kada je, između ostalog, jednom djetetu pucano u glavu. Crna Gora pokušava negirati da postoji krivica u arogantnom i nezainteresovanom odbijanju da se upozore mještani naše Murine na neminovno bombardovanje i moguće stradanje nedužnih civila. Naša pljevaljska Bukovica se pokušava pretvoriti u fantomski zločin, a za mučilište u Morinju su za glavne krivce proglašeni kuvari a ne komandanti, za deportaciju policajci i inspektori a ne vladini zvaničnici iz toga vremena koji su iz lojalnosti prema smrtonosnom projektu Radovana Karadžića u Bosni izdali sramnu zločinačku naredbu. Da ne pominjemo kako se tretiraju crnogorski „Šindleri“ koji su progovorili o zločinu, a kojima se najednom pripisuje čitava odgovornost. Kod podgoričkog Osnovnog suda, u toku je veći broj sudskih postupaka po tužbama oštećenih iz slučaja ratnog zločina Kaluđerski Laz i slučaja stradanja murinskih žrtava. U tim slučajevima sud je nametnuo stav da se prema samo njemu znanom pravnom rezonovanju, u CG posebno mora tužiti država a posebno (kao da je država u državi) Uprava policije. Suvišno je pominjati kakve je štetne posljedice sve to proizvelo, posebno za porodice koje sebe doživljavaju žrtvama zločina, kao i za trajanje sudskih postupaka.
Konačno, nakon mnogo izgubljenog vremena, neko je ipak uočio stupidnost takvog rezonovanja. No praktično "dekretom", dobijenim u vidu pravnog stava Vrhovnog suda, naređeno je da sve postupke koji se vezuju za ratne zločine valja prekinuti, dok se ne vidi da li će osumnjičeni biti osuđeni kao izvršioci ili pak biti oslobođeni jer su to uradili neki drugi ljudi. Na taj način, crnogorsko pravosuđe biva jedino pravosuđe na svijetu, pored stravičnog staljinističkog režima Sjeverne Koreje, koje ignoriše tzv. objektivnu odgovornost države za štetne posljedice koje su oličene u konkretnim žrtvama nedužnih ljudi. Kao da je bitno da li su baš ove osobe kojima se sudi izvršioci, ili neko drugi. Suština svega je krivično djelo, a ne da li je odgovoran ovaj ili onaj fanatik i da li je pravi zločinac uspio da pobjegne. Odgovornost države nema apsolutno nikakve veze sa time i tvrditi suprotno ravno je ludilu. To što se to postavlja kao uslov je još jedan pokazatelj da CG, ponešena kompleksom grandioznosti, još odrađuje nedovršene poslove miloševićevskog etno-fašizma koji i dalje živi u garniturama vlasti i vrhu pravosuđa.
Preostaje samo da se zapitamo da li će ovo košmarno vrijeme, karakteristično po okovanoj pravdi koja porodice žrtava vuče kroz blato dok izvršioce nagrađuje, ikada da prođe. Da li će država smoći snage da učini pravednu stvar, a ne da se krije iza jednosmjernih i besmislenih pravnih sredstava i stavova? Da li će stati na stranu morala ili kukavičkog prikrivanja zločina, samo zato što se pojedinci u njenoj garnituri ideološki i iskustveno slažu sa vinovnicima zločina? Svaki izgubljeni dan je ubod više u srce Crne Gore.
Bonus video:
