U Vijestima je nedavno (ponedjeljak 14. maj 2012, Forum, str. 19. ) izašao tekst Izopštena Argentina. Autor je Luis Felipe Lampreia, bivši brazilski ministar za međunarodne odnose u vladi predsjednika E. Kardosa (1995 – 2001). Kao posmatrač i čitalac iz Crne Gore, dalekog i zabačenog, a do nedavno i izopštenog, dijela Evrope, događaj o kome piše uvaženi g. Luis Felipe Lampreia vidim bitno drugačije. Izvanredna knjiga autorice Naomi Klajn (Naomi Klein) Doktrina šoka (V. B. Z., Zagreb 2008.) sadrži obilje podataka na kojima zasnivam oprečno drugačije mišljenje od onoga koje iznosi g. Lampreia.
Aurora je boginja zore kod Rimljana. Označava zoru, jutarnje rumenilo, svitanje. Naziv polarne svjetlosti u južnom polarnom krugu je aurora australis (u sjevernom: aurora borealis). Odabrala sam da kroz naslov kažem svoj doživljaj svitanja koje je nagoviješteno odlukom predsjednice Argentine Kristine Fernandes de Kiršner o nacionalizaciji dijela španske naftne kompanije Repsol.
G. Lampreia dramatično upozorava: "Svaka kompanija koja bude učestvovala u eksploataciji sredstava koja su opljačkana od Repsola mogla bi biti izložena ozbiljnim problemima sa zakonom".
Ne sumnjam da je autor teksta Izopštena Argentina upoznat sa knjigom Doktrina šoka.
Tim prije je upoznat sa istorijskim, ekonomskim i društvenim eksperimentom koji su zagovornici Čikaške škole vršili u Latinskoj Americi, kako navodi Naomi Klajn: "U Urugvaju je, 1973. vojska izvela državni udar da bi sljedeće godine odlučila krenuti 'čikaškim putem'... Sljedeća država koja je pristupila eksperimentu bila je Argentina, 1976, nakon što je hunta preotela vlast Izabeli Peron. To znači da su Argentinom, Čileom i Brazilom – dotadašnjim primjerima developmentalizma – sad vladale uz podršku SAD, vojne vlasti i da su ih pretvorile u živuće laboratorije Čikaške škole". (str. 92)
Naomi Klajn kaže da su u vrijeme vojnih diktatura u Brazilu, Čileu i Argentini "strane korporacije učinile više od pukog izražavanja zahvalnosti huntama za njihova postignuća – neke od njih aktivno su sudjelovale u kampanjama terora". "Fordova lokalna podružnica ipak je najotvorenije s aparatom terora surađivala u Argentini... Fordova tvornica u predgrađu Buenos Airesa pretvorila se u vojni logor". (str. 111)
Odluka o prodaji Repsolu 51% naftne kompanije YPF nije donesena u vrijeme hunte. Ali jeste u vrijeme dok su se bitno osjećale i socijalne i ekonomske i psihološke posljedice osmogodišnjeg terora diktature. Ako se na individualnom planu, jednog ljudskog bića, sve više razmatra posttraumatski sindrom, kako je na planu cijelog društva? Koliko treba da se pamti, ili zaboravlja, patnja koju su narodi tih triju velikih država Latinske Amerike trpjeli u vrijeme vojnih diktatura? U krajnoj liniji teror je provođen zbog slobodnog tržišta. Danas, globalizacija koja nastoji da, manje upadljivim, ali ne manje nasilnim metodama, oduzme pravo narodima da se pitaju o svom prostoru, svojim resursima, svojoj kulturi, očigledno se oslanja na međunarodno pravo. Naravno, kada je to neophodno, međunarodno pravo se prilagodi. Razaranje Iraka, bombardovanje Srbije i Crne Gore, bombardovanje Libije nije smetalo međunarodnom pravu, ni obrnuto, naravno. Zašto je međunarodno pravo Damoklov mač nad Argentinom zbog nacionalizacije 51% vlasništva Repsola?
"Izrevoltirana španska vlada najavila je žestoku osvetu i sigurno će imati političku podršku EU", saopštava nekadašnji diplomata L.F. Lampreia. Jasno je, ugovori i međunarodni i obični, među pojedincima, treba da se poštuju. To je osnova povjerenja. Ali, ako je ugovor napravljen sa namjerom da se stekne korist na račun tuđe štete ili se zbog trenutne prednosti (ekonomske, političke, vojne) neka strana ne pridržava ugovora, šta dobijamo? Naziv nacionaliste, populiste i demagoga, ako se radi u korist nacionalne ekonomije.
"Nafta izaziva veliku fascinaciju javnosti. Za zemlje koje je imaju u izobilju to je jedan od najčvršćih, glavnih stubova nacionalizma", saopštava g. Lampreia. Čudno shvatanje nacionalizma. Da li to važi i za Norvešku, koja nije prepustila nikome svoju naftu? U zemlji koja je pedesetih godina bila među najsiromašnijim u Evropi, razvilo se najuzornije humano društvo socijalne pravde, koje nije samozadovoljno i zatvoreno, već solidarno i prema drugima. Zašto sumnjati da Argentina ide tim putem?
Dakle, kada neka nova vlast, nadam se uskoro, u Crnoj Gori donese odluku da poništi štetne ugovore koje je DPS–SDP koalicija napravila pri brojnim privatizacijama, treba da očekujemo "žestoku osvetu", recimo, Italije koja će zastupati interese svoje kompanije, Rusije, koja će zastupati interese svoje kompanije, Mađarske, koja će zastupati interese svoje kompanije... Čak i kad je dokazano da su neki od ugovora sačinjeni na štetu Crne Gore, a u korist strane kompanije i "domaćih saradnika". I kada postoji crno na bijelo da se do povoljne privatizacije došlo korupcijom.
Da sam građanka Argentine, nijesam sigurna da bih na izborima glasala za predsjednicu Kiršner. Ali, da sam građanka koja nije dala glas predsjednici Kiršner, sigurno bih je podržala u odluci o nacionalizaciji Repsola.
Bonus video:
