Dok se i posljednji ostaci nekadašnjeg zaokruženog i efikasnog sistema odbrane Crne Gore urušavaju nakon njegovih petogodišnjih „reformskih aktivnosti“, ministar odbrane Boro Vučinić dao se u novu aktivnost – odbranu investitora koji u našoj zemlji zarađuju pare, od novinara koji izvještavaju o krupnim ili manjim skandalima koji karakterišu njihov dolazak u Crnu Goru i odnos prema njenim građanima.
Uz nesebičnu asistenciju vrha „proktološkog vladoida“ nekada znanog pod imenom „Pobjeda“, Vučinić je lansirao novu tezu za dalju razradu u „patriotskim medijima“- pisanje novinara o Piteru Manku koji je u stranim medijima (ne jednom sada u „Toronto Lifeu“, već na više mjesta) izvrijeđao građane Tivta i Crne Gore i prenošenje izjave izvršnog direktora njegove firme u Crnoj Gori Olivera Korleta koji je jasno i doslovce rekao da strani investitori našoj Vladi crtaju zakone koji se odnose na kožu crnogorskih građana - to je, zaboga, atak na državu i njene evroatlantske aspiracije. Ova nova „kamikaza taktika“ odbrane neodbranjivog je u skladu sa instrukcijom koju je nedavno članovima kabineta premijera Igora Lukšića, poslao njegov i Vučinićev partijski šef – Milo Đukanović - da je zaštita investitora jedan od dva vrhunska prioriteta Crne Gore u ovom trenutku.
Dakle, ovom prilikom smo na „meritornom mjestu“ kako je državna novina sama sebe nazvala, mogli čuti Vučinićevo tumačenje skandala sa „aferom Mankistan“, nevjerovatne činjenice da stotine pripadnika Vojske Crne Gore tuži Ministarstvo odbrane zbog novčanih primanja na koja imaju pravo i koje im je Vučinićev resor nezakonito uskratio (pogledati pravosnažne presude Višeg suda), te najavu ponovnog formiranja vojnog KOS-a, valjda za obračun i kontrolu novinara koji se bave osvjetljavanjem skandala u radu MO. Sve zajedno, to je na kraju ispao, što bi Bokelji rekli, jedan paštroć bez šuga i šesta, u kojem se samo zna da su nezavisni mediji neprijatelj broj jedan našeg „nezadrživog srljanja u napredak“, da parafraziram junaka jednog Šotrinog filma. Teorija o vanjskom neprijatelju i unutrašnjim kvislinzima koju Vučinić lansira je baš u duhu najbolje tradicije decenijskih aktivnosti KOS-a kojim će nas ministar odbrane uskoro opet obradovati...
Ako bi se zadržali u toj terminologiji i mentalitetu, kako bi se mogli nazvati zvaničnici Vlade koji potpisuju ugovor o kupoprodaji koji, kao što je to slučaj sa ugovorom o prodaji Arsenala Piteru Manku, Vladu obavezuje da će „uvesti i implementirati gdje je neophodno pravni okvir prihvatljiv za kupca kako bi se uveo željeni poreski režim, koncesije i pravila, zatim carinska i imigraciona pravila i procedure“? Kako nazvati činovnike Vlade koji predlažu, a njihova većina u parlamentu donosi Zakon o jahtama koji pored ostaloga, skida stopu PDV-a za gotovo sve usluge i robu za jahte sa 17 na 7 odsto, a ultrabogate vlasnike jahti vrijednih nekoliko desetina miliona eura dovodi u povlašćeni položaj da u Crnoj Gori krcaju gorivo oslobođeno poreza, carina i akciza? Logikom čuvenog anti-junaka legendarnog stipa Alan Ford- Superhika „ukradi siromašnome i daj bogatome“, naša Vlada crnogorskoj sirotinji ostavlja da plaća najskuplje gorivo u regionu, a trule bogatune časti cijenom litre nafte duplo manjom nego što je naši građani plaćaju. Kako nazvati Vladine zvaničnike koji su Manku 2007. prodali Arsenal koji je u tom momentu formalno-pravno, nije bio imovina države Crne Gore, kako nazvati one koji su Mankovom nekretninskom projektu u Tivtu omogućili da bude izuzet od crnogorskih zakona o restituciji?
Vučinić pominje termine „kriminalci i nesposobni“ – moram priznati da inkliniram da se u tome sa njime složim.
Ministar odbrane koji je od 2006. do danas višestruko smanjio brojnost, vatrenu moć, osposobljenost i kapacitete oružanih snaga u Crnoj Gori, za te svoje dosege ne treba nikakvu analizu „onih koji su kvalifikovani da ocijene reforme“. To može svaka polupismena baba koja zna da broji do 1.000 i koja može uporediti stanje vojske u Crnoj Gori krajem 2005. sa onim danas, nakon šest godina Vučinićevog „reformisanja“, višekratnog ukidanja pa ponovnog formiranja nekih jedinica i službi, tvrdnje da nam nešto „ne treba“ pa naknadne pameti „da nam ipak treba“, činjenice da smo i danas invalidna država koja nema načina da kontroliše i brani svoje more i nebo što je 2005. godine SCG mogla. To valjda govori u prilog one druge kvalifikacije koju je za našu vlast upotrijebio i sam ministar Vučinić u čemu se ja opet sa njim slažem.
Bonus video:
