Konvencija o ljudskim pravima izričito zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije, marginalizacije i sličnih –acija, lica koja se po bilo kom osnovu razlikuju od ... većine? Prosjeka? Od čega?
Homoseksualizam nije bolest! Crnci nisu robovi! Siromaštvo nije grijeh! Žene nisu kućne pomoćnice!.... Ali kućne pomoćnice jesu isključivo žene.
Dok god se budemo trudili da promijenimo svijest o nečemu što je vjekovima korigovalo naš genski kod, i uspješno ga uobličilo (da ne kažemo izdeformisalo) u ovo što danas nazivamo čovječanstvom, a sve na bazi promjene stava, ostaćemo ono što zapravo i jesmo – sisari. Čini se da je ova kategorizacija na osnovu načina na koji unosimo hranljive materije mnogo tačnija nego ona na osnovu koje obrađujemo informacije iz spoljašnje sredine. Homosapiens. Kako da ne! Ko kaže da se i guske među sobom ne oslovljavaju isto? Po kom ono zdravorazumskom, da ne pominjemo naučnom, osnovu smo mi sebi dodijelili titulu superiornih bića...
Šta je to što nas istinski razlikuje od životinja? Govor? Razum? Sposobnost mišljenja i na osnovu istog zauzimanja stava, ili mozda mogućnost njegovog još bržeg mijenjaja? Stav je emotivan, kognitivan i konativan odnos koji se zauzima prema određenoj pojavi, predmetu, temi... Ove tri komponete nerijetko su zastupljene u različitom intenzitetu. U našem homoSAPIENS-kom slučaju, emotivna komponentna je presudna. Nju je najteže korigovati, čak i onda kada smo na kognitivnom planu, pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, javno i društveno prihvatljivo promijenili svoj stav! Čak i onda kada iskreno želimo da uradimo nesto po pitanju svog odnosa prema čemu, zdrav razum i snaga volje uvijek gube bitku pred emocijama.
I tako, mi ZNAMO da “gey is OK”, ali “parada is NOT”... Mi razumijemo da ljude sa invaliditetom treba zapošljavati, ali ne u našoj firmi.... i NE zato što ne želimo, već prosto zato što su naši “dedlajnovi” odista surovi i što ne bismo željeli da ih dovedemo u poziciju u kojoj će se osjećati ugroženim time što svoj posao nisu bili u mogućnosti da završe u predviđenom roku, prosto zato što ga obavljaju na drugačiji način. Vrijeme je novac, a mi vremena nemamo (mada nemamo ni novca, ali sve u svoje vrijeme... hm, opet vrijeme)... Promjene iziskuju mnogo tog vremena, truda i mnogo emocija na kojima treba raditi...A mi ga nemamo. Zar nije jednostavnije zažmuriti na oba oka, dobro načuljiti uši i otvarati usta na način na koji se to od nas očekuje. Ali zapamtite, moramo biti oprezni. Ono što je prihvatljivo danas, već sjutra možda neće biti, a preksjutra vas mogu zbog istog i zakonski goniti. Zato dobro naoštrite sluh i slušajte. I nemojte se truditi da shvatite, već smo ustanovili da i onda kada razumijemo mi idemo srcem a ne glavom, te smo tako sebi ustedjeli prilično od onog vremena koje nemamo.
Aktuelno, Evropska unija je zadnjica, ovaj, zajednica u koju pokušavamo ući, a koja nam je, do određenog roka, naložila nekih sedam tačaka, koje treba da ispunimo. A mi , “zdravi-pravi i normalni” ne stižemo, ili usled manjka finansijskih sredstava ni ne možemo, a možda i usljed deficita intelektualne elite ni ne znamo kako.
Kako nas onda sve to čini drugačijim od – siromaha, lica sa invaliditetom ili pak životinja?
Bonus video:
