BALKAN

Šta smo izgubili kada smo dobili maske?

Jesmo li se umorili? Zbunili? Preplašli? Šta smo naučili? Možda najvažnije pitanje je: imamo li snage da stanemo i zapitamo se kako smo zaista?

4283 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Uskoro će se navršiti godina otkad smo zvanično stavili maske, ozvaničili funkcionisanje u rukavicama i uz sve to se distancirali od onih do kojih nam je najviše stalo.

Skoro godina života u „eksperimentalnim“ uslovima gdje je cilj sačuvati zdravlje i život uz izloženost spektru nehumanih podsticaja.

Izgubili smo dio identiteta, prestali da se družimo, da radimo, da se krećemo i time postali društveno odgovorni (?!).

Jesmo li se umorili? Zbunili? Preplašli? Šta smo naučili? Možda najvažnije pitanje je: imamo li snage da stanemo i zapitamo se kako smo zaista?

Ova nesvakidašnjost suočavanja sa virusom kovid-19, ima svoje teorijsko objašnjenje. Zovemo je psihologija katastrofa.

Disaster psychology govori o stresu, krizi i traumi, odnosno iskustvima koje je svaka osoba individulano proživjela u prethodnih godinu dana.

Hajde da probamo, kroz prikaz opisa psiholoških pojava, prepoznati kroz šta smo to prošli i ujedno odamo sebi veliko priznanje.

Dakle, psihologija i psihijatrija krizu definišu kao „kratku pometnju koja se događa s vremena na vrijeme osobama koje se bore sa svojim životnim problemima, koji prevazilaze njihove kapacitete“.

Kriza izazvana kovid-19 višestruko zahvata različite sfere funkcionisanja društva i pojednica. Ovo je novo i nepoznato iskustvo na globalnom nivou u savremenom svijetu koje kao takvo izaziva neizvjesnost, osjećaj straha i bepomoćnosti. Na individualnom psihološkom nivou se manifestuje kao prolazni osjećaj anksioznosti, zbunjenosti, pada raspoloženja, do aktiviranja ili reaktiviranja težih psiholoških poteškoća.

U skladu sa prethodnim iskustvima ljudi se na svoj način suočavaju sa krizom, birajući svojstvene coping mehanizme. Razlikujemo one čija je svrha kontrola suočavanje sa problemom, te onih čiji je cilj upravljanje emocionalnim reakcijama.

Strategije suočavanja podrazumijevaju definisanje problema, traženje alternativnih rješenja, vaganje mogućnosti naspram očekivanog ishoda, odabir rješenja i stupanje u akciju. Ovi oblici prevladavanja imaju dva, međusobno zavisna cilja: rješavanje problema koji je nastao u susretu osobe i okoline, ali oni ujedno indirektno služe i poboljšanju psihičkog stanja pojedinca.

Druga velika grupa su strategije suočavanja usmjerene na emocije. Njihov cilj je regulacija afekata, održavanje nade i optimizma i odbijanje prihvatanja onog najgoreg. Istraživači su pokazali da u situacijama koje mogu da se kontrolišu, ljudi češće koriste strategije suočavanja usmjerene na problem, dok su u nekontrolabilnim okolnostima mehanizmi više adaptivni, usmjereni izbjegavanju i negiranju postojanja problema.

Jedan od značajnijih negativnih efekata po mentalno zdravlje građana BiH je recidiv ratne traume, te nestabilan političko ekonomski kontekst. To ostavlja latentne tragove, koji u kriznim periodima ličnosti mogu biti aktivirani, a pandemija je upravo to i pokazala. Tokom protekle godine svi smo se suočavali sa nekom vrstom gubitka, te prirodnom psihološkom reakcijom na gubitak koja se odvija putem žalovanja.

Dakle, tugovanje/žalovanje normalan je proces aktivne adaptacije na gubitak, za razliku od depresije. Odvija se u nekoliko faza. Šok i nevjerica, reakcija, faza obrade, te preorijentacije i prihvatanja gubitka i nastavljanje života.

Ovu globalnu krizu nismo tražili. Ona je stroga učiteljica koja ne oprašta greške. Na nama je da se kreativno adaptiramo i što kvalitetnije (pre)živimo. Kreativnost se definiše i kao čovjekova sposobnost da pronađe originalna rješenja na zadane probleme.

Problem imamo, a originalnosti ne manjka.

Sretno nam!

Autorka je zaposlena na reformskom Projektu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini

(okruzenje.net)

Preporučujemo za Vas