Obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma u Crnoj Gori ostao je u sjeni propalih pregovora za izlazak iz institucionalne krize i izjave predstavnika DF-a o navodnom ugrožavanju Srba. I na medijima nije bilo odgovarajućih edukativnih sadržaja, niti informativnog podsjećanja na ovaj datum. Opet su samo predstavnici civilnog sektora istakli značaj podsjećanja na ovo zločinačko razdoblje naše civilizacije, dok su, po ko zna koji put, nadležne institucije ostale na svom površnom protokolarizmu ili bezglasju. U ovoj javnoj indiferentnosti najviše razočarava okolnost da i u obrazovnim institucijama i akademskim krugovima nije bilo ni riječi o formiranju ili zauzimanju kritičkog stava prema pojavama koje podstiču mržnju, netrpeljivost, nasilje i strah.
Vjerovatno i Crna Gora, poput većine evropskih zemalja, nema (ili ne želi) odgovarajuću reakciju na rastuću identitetsku netrpeljivost, znatnu podršku populističkim strankama koje šire ksenofobiju i pozivaju na segregaciju, diskriminaciju svih oblika, gubitak demokratskih sloboda zbog institucionalnog haosa, kao i sukob između „vjerskih sloboda“ i slobode izražavanja.
Iako su našem političkom establišmentu puna usta Evropske unije, sva njihova pregnuća nijesu poboljšala jednakost građana pred zakonom i pred institucijama države. Posrnula je Crna Gora kada je u pitanju zagarantovano pravo građana da učestvuju u donošenju zakona, odnosno u nastojanju da njihova riječ treba biti ključna u tom procesu. I pravo javnosti da zna krši se na razne načine. Participativna demokratija zbog neizmjenjenog izbornog zakonodavstva i famoznog neusvajanja novog Zakona o slobodnom pristupu informacijama ostaje i dalje tema koja čeka bolja vremena i novoizabrane predstavnike naroda. Od ovoga imamo i više, odnosno lošije, jer se pored ugrožene pravne sigurnosti, u Crnoj Gori već poodavno dešava da određeni građani svoju religiju i nacionalnu pripadnost mogu koristiti kao izgovor za kršenje pravnih normi zemlje u kojoj žive.
Iako je u evropskim državama prigrljena različitost i pravilo da pojedinac može biti „višeznačni“ Evropljanin, poput Njemca turskog porijekla ili Francuskinje rođene u Sjevernoj Africi, odnosno okolnosti da je aktuelni britanski premijer azijskog porijekla, u Crnoj Gori, đe majka rađa najmanje dvije nacije, imamo možda najizraženiju socijalnu distanciranost među građanima. Zašto? Zato što u multinacionalnim zajednicama, poput naše, nije moguće očekivati funkcionalnost ako prava i dužnosti građana nijesu jasno izražene i ako svoje okruženje ne prihvatamo u njegovim različitostima.
Uz ove principe, najznačajniji je onaj kojeg nalazimo u preambuli Napoleonovog sporazuma sa francuskim Jevrejima, tzv. talmudski princip Dina demalchuta dina (hebr.) - Zakon zemlje je zakon. U zemljama u kojima imate strah od različitosti, ili se dešavaju procesi kolektivne samoidentifikacije na tzv. negativnim komparacijama, efikasnost pravnog sistema uslovljava, ne samo osjećaj ravnopravnosti i sigurnosti kod građana, već doprinosi zajedništvu i brisanju identitetskih barijera.
U ovom razdoblju, koje je za Crnu Goru veoma izazovno, treba podsjetiti da su se evropska društva oduvijek razvijala na pravnom, institucionalnom i etičkom premošćivanju različitosti. Baš zbog ovakvih evropskih iskustava, adolescentna demokratija Crne Gore mora biti svjesna da su različitosti bile izvor mnogih velikih dostignuća našeg kontinenta, ali su bile i razlog dešavanja najvećih tragedija kada su se društva prema njima odnosile na pogrešan način. Naprosto uzevši, građanima Crne Gore već poodavno je „ostavljeno“ da mogu doći do svojih različitih identiteta, ali noseći stubovi otvorenog društva mogu biti srušeni ako građani nemaju jednaku demokratsku priliku i lako ostvarivu pravnu efikasnost.
Često se zanemaruje činjenica da diskriminaciji prethodi proces kontinuirane identifikacije i podsticanja različitosti. U Crnoj Gori se ovaj proces uglavnom sprovodio kroz desekularizaciju i narasli kleronacionalizam, dok bi se eventualnim uvođenjem vjeronauke u škole ostvario njegov vrhunac. O tome koliko bi ovaj postupak bio poguban za crnogorski interkulturalizam i koliko je prosvjetni sistem značajan za integrisanje društva, najbolje možemo zaključiti iz iskustva književnice Zejdi Smit o njenom odrastanju u Londonu sa đevojčicama koje nose šamije, jevrejskim dječacima sa kipama i indijskom đecom sa tačkama na čelu: „Gurnuti u iste osnovne škole, naše međusobne razlike nisu nas ni očaravale, niti nas naročito plašile.“
U sve navedeno, ide i okolnost da bezobrazno potiremo sjećanja na tragični raspad SFRJ. Iako se radi o primjereno dokumentovanim i vrijednosno određenim događajima, očigledno je da neki među nama otvoreno zagovaraju njihovu svojevrsnu reprizu. Ovakva socijalna repeticija i ne treba da čudi ni kod nas, u Crnoj Gori, ni u regionu. Nijesmo sproveli lustraciju i nemamo regionalno prihvaćen datum kojim bi podsjećali buduće generacije na razloge krvavog raspada nekada voljene i veoma napredne Jugoslavije. I naravno, često čujemo i ono zvekasto zapitkivanje - Zašto se kao društvo još bavimo identitetskim temama, a ne rješavamo egzistencijalna pitanja?
Rajko Grlić, reditelj koji je svojim ostvarenjima obilježio jugoslovensku kinematografiju i koji je zbog ratnih 90-ih živio u egzilu, prije par mjeseci je izjavio: „Nakon što su u Mostaru srušili Stari most, a prije nekoliko dana do zadnjeg kamena uništili Partizansko spomen groblje, u tom HDZ gradu koji već tridesetak godina gaji samo i isključivo mržnju, srušena je i kuća velikog humaniste Predraga Matvejevića. Čović koji vlada Mostarom, najbolji je prijatelj Dodiku koji vlada Banja Lukom. Mislim da je time sve rečeno o generatorima mržnje, ne samo one u prošlosti i sadašnjosti već i budućnosti.“
Nakon riječi našeg velikog snimatelja ostaje nam da i parafrazom riječi Vilijama Batlera Jejtsa podsjetimo građane dobre volje da im je neophodna odlučnost, jer šovinističke bitange imaju strastvenu žestinu.
Bonus video:
