Mogućnostima novog okruženja, ekspanzijom informacija, digitalnim ambijentom, razvojem interneta i širenjem paradigme otvorenoga koda razvio se niz informacijsko-komunikacijskih tehnologija iz kojih se grade mnoštva društvenih fenomena i obrazaca.
Jedan od najiscrpnijih primjera takvih obrazaca današnjice možemo definirati kao sebe dokumentiranjem, koje nudi prozor u kulture i zajednice, vrijednosti i ideologije jedne neoliberalne narcističke afirmacije identiteta. Osim što je fotografija kao objekt koji prenosi ljudska osjećanja u formu odnosa fotografa i uslikanog (između slike i filtera, između mnoštva slika subjekta, korisnika i softwera), selfie je različita poruka namijenjena individuama, zajednicama i publici. Primalac na poruku reaguje putem lajka, komentara, kombinacijom obojega ili na koncu samim sebićem. Taj oblik komunikacije u digitalnom svijetu superjavnosti omogućava dijagnozu političkog diskursa, reprezentacije i načina dijeljenja samog ponašanja.
Jedan od načina posmatranja selfija jeste da su odraz bezumlja današnjice koje se realizuje putem bezbroj imitacija vlastite samoslike. Na taj način gledano oni bi bili jedan od primjera najlakšeg izbjegavanja bola i odgovornosti da se bude originalan i samosvjestan, od strane nove kulture, jer prividno niko nije prinuđen da npr. slika selfie ili na koncu da bude dio velike superjavnosti. Ovaj fenomen sve više postaje trend mentalnog stanja opsjednutosti svojim izgledom.
Kada govorimo o selfijima postoje ozbiljnije dijagnoze duševnih stanja, a to se najčešće odnosi na narcizam. Selfiji dokazuju i povećavaju rizik od emotivnog i mentalnog disbalansa zdravlja kod mlađih ljudi. Taj rizik se prepoznaje putem jedne lične komunikacije koja za metodu podrazumijeva lično poboljšanje, promaknuće, sebe prikazivanje i sebe štićenje na način da se ruše granice javnog i privatnog na društvenim mrežama. Mogući narcizam na navedenim mrežama se najbolje ogleda na Facebooku, Twitteru i u posljednje vrijeme Instagramu kao najlakšim načinima da se zadovolji želja da se bude opažen, da se dokaže bitnost, što na koncu ukazuje na narcisoidnost. Ona se također ogleda u tome koliko je bitno podijeliti svoja iskustva na mreži pri uvjerenju da pratitelji zaista imaju interesa u nečijim poslovima. Radeći i djelujući na ovaj način, osim nesvjesnog upadanja u narcisoidnost, konzumenti tehnologije i sve više prisutni, opsjednuti tvorci selfija pojačavaju određenu prijetnju svojoj ličnosti, sve više vjerujući personi na mreži nego zapravo ličnosti koja zapravo jeste. Putem socijalnih mreža, ova nestvarna slika sebe postaje idealna i željena forma sebe, na način da svako zapravo ima kompletnu kontrolu nad profilnim sadržajem sebe.
Narcizam kojem svjedočimo je zapravo puno više od zaljubljenosti u svoju sliku. Mitski Narcis ne zna šta znači voljeti sebe, jer se strastveno zaljubljuje samo kada se vidi u nestalnom i nepouzdanom odrazu vode. Pri želji da se približi refleksiji koja nestaje i iščezava čim se primakne, on gubi sebe i svoju originalnu ljudsku formu, vraćajući se svom prirodnom habitusu. Fenomeni današnjice koji ukazuju na narcisoidnost primarno i isključivo ne govore o uživanju pri gledanju sebe u ogledalu ili fotografiji (selfie) već govore o pokazivanju sebe drugima, zadovoljenju (putem) uživanja drugih dok posmatraju njegove/njene slike - „ja sam (ili trebam biti) kakvog me ti želiš da budem“. Ova pojava je bliža voajerizmu ili čak parafiliji, nego narcizmu i svim njegovim implikacijama kada govorimo o duševnim poremećajima.
Selfi kao slika i komunikativno dostignunće vizuelne kulture nalazi oblik za odnos i razumijevanje jedne internacionalne generacije, putem njihovog dijeljenja i čitanja. Filozofija individualizma kao generacije sebe i samo sebe-prikaza u formi tržišnog paketa sposobnosti i mogućnosti jeste sve više prisutna spona globalne interakcije i dijaloga. Unutar tog prostora prividne slobode realizuju se kulture velikih različitosti i upravo njihova miješanja za rezultat imaju promjene moralnih principa unutar tih kultura. Mnogi facebook korisnici, twiterovci, ili na koncu oni koji smatraju da se realizuju putem društvenih mreža zapadaju u iskustvo modernog i ranjivog Narcisa. Spajanje ljudi putem digitalnog vremena i prostora daje lomljiv, nejak, još uvijek nerazvijen osjećaj sebstva, koje zapada u opasnu fikciju samopouzdanja.
Ja današnjice živi samo sada, bez ikakvoga vremenskog kontekstualiziranja i historijskog smještanja, što za posljedicu ima mase zgrčenih leđa, očnih bolesti (skoro pa i duševnih), lošeg engleskog jezika, manjak želje za djelovanjem i radom, višak egoizma potrošnje, stvarajući novu generaciju koja ništi i baca u zaborav sve što joj ne pripada - generaciju skrolajućih palčeva.
Bonus video:
