Fundina kao evropska adresa

Istorija ponekad ponovo progovori na mjestima na kojima je već ispisala svoje najvažnije poruke. Fundina je jedno od takvih mjesta.

Samo dvije decenije prije velike bitke na Fundini 1876. godine Kuči su prošli kroz Poharu i veliko stradanje 1855/1856 - krvavi sukob sa crnogorskom vlašću koji je iza sebe ostavio mrtve, spaljene kuće i rane koje su morale izgledati dublje od svake mogućnosti ponovnog zajedništva. A onda, svega dvadesetak godina kasnije, stajali su na Fundini rame uz rame sa Crnogorcima - u odbrani slobode, zajedničke države i narodnog jedinstva.

Teško je zamisliti snažniju istorijsku pouku za današnju Crnu Goru.

Fundina ne govori da među nama nije bilo nepravde, sukoba i krvi. Naprotiv. Njena veličina proizlazi upravo iz toga što ih je bilo. Oni koji su imali najviše razloga za gorčinu znali su, kada je došao trenutak, stati jedni uz druge.

To je jedna od najvažnijih političkih lekcija naše slavne istorije: jučerašnji sukob ne mora postati sjutrašnja sudbina. Zajednički život ne zahtijeva zaborav. Zahtijeva odluku da stare rane više ne upravljaju budućnošću.

Na tom istom mjestu, vijek i po kasnije, Andrija Mandić izgovorio je rečenicu koja, upravo zbog istorije tla na kojem je izrečena, dobija dodatnu težinu: “O Crnoj Gori odlučivaće se u Crnoj Gori.”

Malo je rečenica koje istovremeno zvuče jednostavno i dalekosežno. Ova je upravo takva - samorazumljiva, jer tako o svojim državama govore svi ozbiljni narodi svijeta; znakovita, jer dolazi iz političkog tabora koji je godinama optuživan da svoju pravu adresu traži izvan granica države u kojoj živi.

Ali ovaj tekst nije o jednom govoru. On je o mnogo važnijem i starijem pitanju: može li Crna Gora, poslije svojih sukoba, ponovo pronaći sebe u onome što joj je zajedničko?

Danas to pitanje ima tri politička lica: da li politika Srba u Crnoj Gori konačno raskida sa spoljnim tutorstvom; da li Srbi i Crnogorci mogu obnoviti državotvornu saradnju; i da li Crna Gora ima dovoljno političke zrelosti da na tim temeljima dovrši izgradnju evropske države svih svojih građana.

Ono što je na Fundini rečeno može se sažeti u dvije misli. Prva: odluke o Crnoj Gori donose se u Crnoj Gori - ne u Beogradu, ne u Moskvi, niti u bilo kojoj prijestonici koja sebe smatra pozvanom da presuđuje o tuđim kućama. Druga, još važnija: niko, ma gdje se nalazio, nema pravo da Srbima u Crnoj Gori određuje mjeru nacionalne ispravnosti.

Govor na Fundini zato prestaje da bude prigodna besjeda. Postaje poruka političke emancipacije - da se odluke o Srbima u Crnoj Gori neće donositi izvan Crne Gore i da njihova politička legitimnost neće zavisiti od odobrenja bilo kojeg centra moći van njenih granica.

Ali jedan govor još nije politika. Zaokret se ne mjeri riječima, nego djelima koja slijede. Ako Fundina ostane samo retorika, istorija će je brzo zaboraviti. Ako, međutim, označi početak trajne emancipacije srpske politike u Crnoj Gori od potrebe da joj političku ispravnost ovjerava neko izvan nje, njen značaj mogao bi biti istorijski.

Koncept “srpskog sveta” postaje politički problem onog trenutka kada od Srba izvan Srbije pravi političku periferiju jednog centra moći i podanike njegove volje. Tada Srbin u Crnoj Gori više nije slobodan politički subjekt svoje države, nego izvršilac politike oblikovane izvan nje. Lojalnost mu se mjeri spolja, a nacionalna ispravnost tuđim odobrenjem. To nije zajedništvo. To je tutorstvo, subordinacija i zahtjev za slijepim podaništvom.

Fundina je opet toj logici rekla ne. Srpski identitet u Crnoj Gori ne čuva se subordinacijom, nego političkim dostojanstvom; ne potvrđuje se poslušnošću spoljnim centrima moći, nego odgovornošću prema sopstvenoj državi. Najbolja zaštita Srba nije tutor izvan njenih granica, već snažna, stabilna i pravedna Crna Gora u kojoj nijesu ni politička ispostava ni potlačena manjina, nego ravnopravni građani.

Ovo nije poruka protiv Srbije - veze dvije države treba čuvati, ali bratstvo nije tutorstvo, a bliskost nije subordinacija. Razlika između bratstva i tutorstva jeste razlika između zagrljaja i stiska za vrat. Zrele nacije je prepoznaju - i ne pristaju da jedno nazivaju drugim.

Srbin u Crnoj Gori ne treba dozvolu Beograda da bude Srbin, a Crnogorac ne mora biti protiv Srbije da bi bio Crnogorac. Identitetu ne trebaju ni tutor ni neprijatelj.

Ideja političke saradnje Srba i Crnogoraca nije nova. Još 1996. Liberalni savez i Narodna stranka formirali su Narodnu slogu, zasnovanu na istini opasnoj za svaku totalitarnu vlast koja živi od podjela: kada Srbi i Crnogorci prestanu da jedni u drugima vide prijetnju, počinju da pitaju ko vlada, kako vlada i u čijem interesu.

Narodna sloga je tada formalno poražena - uz tešku sjenku optužbi za krađu glasova i svakojake izborne malverzacije u korist DPS-a. Ali njena ideja nadživjela je izborni rezultat, jer nije bila samo izborni savez: bila je pokušaj da se politici podjela DPS-a oduzme njeno najvažnije oružje - podjela među braćom.

Ta ideja i danas stoji: Crna Gora se ne gradi na porazu jednih i trijumfu drugih, već na dogovoru onih koji je smatraju svojom državom. Bez takvog dogovora, država lako postaje plijen oligarhije, kriminala i korupcije.

Poslije Pohare Kuča došla je Fundina. Poslije decenija podjela došla je Narodna sloga. Danas, poslije još tri decenije novih političkih rovova, sa Fundine se ponovo čuje ista poruka: Crna Gora ne može biti država jednih protiv drugih, niti politička ispostava bilo koga izvan nje. O njoj moraju odlučivati ljudi koji u njoj žive - ravnopravni građani zajedničke države.

Crna Gora se predugo trošila u istorijskim podjelama, umjesto da iz istorije izvlači pouke. Klubaši i pravaši, bjelaši i zelenaši, partizani i četnici, unionisti i suverenisti - generacije su se smjenjivale, a rovovi ostajali. DPS te podjele nije stvorio, ali ih je tri decenije sistematski održavao, produbljivao i pretvarao u jedno od ključnih oruđa svoje vlasti. Jer podijeljenim društvom najlakše se upravlja: dok građani jedni u drugima vide protivnike i neprijatelje, manje pitaju ko prisvaja državu, ko raspolaže njenim bogatstvom, po kojim pravilima i u čiju korist - i kome, na kraju, njihova međusobna svađa donosi moć, novac i političku nedodirljivost.

Smjena vlasti 2020. godine bila je veliki demokratski iskorak. Ali promjena političke kulture, institucija i obrazaca vladanja mnogo je teži i dublji istorijski proces. Ako novi pobjednici samo preuzmu metode prethodnika, država dobija nova lica, ali zadržava stare mehanizme moći. Tada smjena vlasti ostaje promjena upravljača, a ne promjena sistema.

Najozbiljniji prigovor ideji istorijskog dogovora glasi: podjele između Srba i Crnogoraca nijesu izmišljene niti vještački proizvedene. One su stvarne, duboke i ukorijenjene u različitim pogledima na istoriju, crkvu, državu i identitet. Ne mogu se izbrisati dekretom, političkim sporazumom niti jednim govorom.

Ali Fundina daje odgovor. Ako su ljudi koji su iza sebe imali mrtve, spaljene domove i iskustvo Pohare mogli stati na isti branik kada je sloboda bila ugrožena, današnje generacije nemaju pravo da vječno ostanu zarobljene u rovovima svojih predaka. Istorija može objasniti podjele. Ne može im dati trajno opravdanje za nove sukobe.

Alternativa dogovoru nije nestanak razlika, već njihovo beskonačno političko recikliranje.

Istorijski dogovor ne znači da se Srbi i Crnogorci moraju složiti oko istorije. Znači da nijedan istorijski događaj više ne smije određivati ko ima veće, a ko manje pravo na Crnu Goru - ko je u njoj ravnopravan građanin, a ko politički podstanar. Poštovati istoriju ne znači prepustiti joj da upravlja sadašnjošću.

Takav dogovor ne smije postati etnički monopol dva najbrojnija naroda. Crna Gora jednako pripada Bošnjacima, Albancima, Hrvatima, Muslimanima, Srbima i Crnogorcima. Njegova vrijednost mjeri se time da li svakog građanina čini sigurnijim, slobodnijim i ravnopravnijim. Ako bilo kome umanjuje ravnopravnost ili političku sigurnost, onda to više nije dogovor, već novi oblik dominacije.

Crnoj Gori ne treba etnofederalizacija, već demokratska reintegracija društva i evropska integracija države. Nacionalna, jezička, kulturna i vjerska prava štite se snažnim institucijama, obrazovanjem, kulturom i lokalnom samoupravom - ne teritorijalizacijom identiteta niti iscrtavanjem novih etničkih granica.

Snaga države ne počiva na dominaciji jednog identiteta, već na njenoj sposobnosti da nijedan identitet ne smatra prijetnjom.

Zato “srpski svet”, kao politički projekat, nema šta da traži u evropskoj Crnoj Gori - ne zato što je srpski, već zato što počiva na političkom potčinjavanju i tutorstvu. Njegovo odbacivanje nije čin protiv Srba niti protiv Srbije, već protiv svake ideje da se o Crnoj Gori odlučuje izvan Crne Gore. Time se gradi temelj slobodne i zajedničke Crne Gore u kojoj je svaki narod kod svoje kuće, svaki građanin ravnopravan, a nijednom identitetu nije potreban spoljni gospodar.

Dvadesetak godina poslije Pohare Kuča, na Fundini su zajedno stajali ljudi koji su imali sve razloge da pamte mrtve, nepravdu i spaljene domove. Odbranili su slobodu koju nijedan od njih nije mogao odbraniti sam. Pohara zato nije nestala iz istorije. Naprotiv: ostala je mjera onoga što je na Fundini bilo prevaziđeno. Fundina nije velika samo zbog pobjede. Velika je zato što je došla poslije Pohare - i zato što je pobjeda izvojevana zajedništvom.

Dogovor i saradnja ne znače poricanje prošlosti. Znače odluku da joj više ne dopuštamo pravo veta na budućnost. Evropska Crna Gora mora se graditi i prije formalnog članstva u Evropskoj uniji. U protivnom ćemo u Brisel odnijeti iste političke rovove koje nijesmo bili sposobni da zatrpamo kod kuće.

Crnoj Gori ne treba saglasnost o prošlosti. Treba joj dogovor o budućnosti.

“O Crnoj Gori mora se odlučivati u Crnoj Gori.” Ta rečenica postaće snažna državna ideja tek kada prestane biti prigodna parola i postane zajednički princip političkog djelovanja. Snaga države ne počiva na porazu jednog njenog dijela, već na tome da svi u njenom uspjehu prepoznaju sopstvenu sigurnost, dostojanstvo i budućnost. Crna Gora biće istinski svoja tek onda kada niko u njoj ne bude morao biti poražen da bi ona pobijedila.

Evropa počinje kod kuće. Fundina nas već vijek i po podsjeća da zajednička kuća može opstati samo onda kada zajednička sloboda postane važnija od naslijeđenih podjela.