Odavno je kritikovati obrazovanje postalo opšte mjesto u razgovorima roditelja, djece, rodbine u političkim kampanjama itd. Tačno je da svi imamo pozamašno iskustvo u obrazovanju, sa završenom srednjom školom to je oko trinaest godina provedeno u tom sistemu, sa osnovnim studijama to je već šesnaest. Dakle, pozamašno iskustvo, koje zaista daje pravo da se taj sistem analizira i kritikuje. Ali, nažalost, ne daje nužno dobru osnovu i da se razumiju svi procesi koji utiču i oblikuju obrazovanje. Često se čuju pitanja kako napraviti obrazovanje koje odgovara ovom ili onom tržištu. Ili koja je uloga obrazovanja u društvu. Surova istina je da obrazovanje zaista predstavlja sistem koji se oblikuje prema potrebama drugih “važnijih” sistema, a finansira se njihovim ostacima. Sjetite se ko su naši ministri obrazovanja u posljednje vrijeme i shvatićete koliko je ta oblast “važna” u CG. No, to jeste sistem koji uključuje puno ljudi i ima ogroman sindikalni (ili klijentelistički) potencijal zbog čega je prava zlatna koka partijskog zapošljavanja, očuvanja socijalnog mira ali i socijalizacije/indoktrinacije.
U tim brojnim kritikama obrazovanja se odavno čuju komentari tipa “naša djeca imaju teorijsko ali ne i praktična znanja”, naravno kada je “nastavno osoblje loše obučeno i polupismeno”, “sve se promijenilo samo su škole ostale iste, zastarjele”, a onda se čuju i ona malo dublja zapažanja “ne razvija se kritičko mišljenje kod djece”, “prosvjeta je unižena i prosvjetni radnici i radnice imaju preniske plate” itd. Znamo i da na PISA testiranju CG stoji najgore u regionu (za razliku do ostalih oblasti u kojima smo lideri u regionu :) ali se nije puno promijenilo u samom sistemu sem pukog navježbavanja PISA zadataka, dok to testiranje već uveliko gubi na značaju u naučnoj zajednici. Istraživanja pokazuju i da smo pravi lideri u regionu i šire po broju privatnih časova, znači, da to što i nauče djeca većinom ne nauče u školama. Korelacija socio-ekonomskog statusa đaka i njihove akademske uspješnosti je pozitivna i veoma visoka, znači da su djeca iz porodica višeg socio-ekonomskog statusa najčešće i najbolji đaci jer očito oni mogu da priušte privatne časove ili imaju roditelje koji mogu da uče sa njima od kuće. Drugarica koja predaje u jednoj podgoričkoj školi mi kaže da ju je đak šestog razreda pitao “nastavnice, kako se ono piše slovo L?” Primjeri vršnjačkog ali i nasilja prema nastavnom osoblju su nam već dobro poznati. Priča o VIP odjeljenjima takođe.
Seoska škola pored Berana u kojoj sam završila prva četiri razreda nije okrečena vjerovatno godinama, u toaletima sa čučavcima teku potoci, a kako se nastava uvijek odvija prije podne nema potrebe da rade sijalice u hodnicima ili učionicama (ljudi mi kažu da je slično stanje i u mnogim većim gradskim školama). U ovoj mojoj bivšoj školi svakog dana je sve manje đaka, migracije sa sela i sjevera su jedan razlog, drugi je, naravno, i pad nataliteta, ali treći je neočekivan i leži u želji roditelja da pokažu distinkciju u odnosu na sredinu u kojoj žive i upišu djecu u gradske škole, koje navodno pružaju bolje obrazovanje u učionicama sa, ponekad i preko, trideset đaka. Dijelom su u pravu jer se dešava posebna (vjerovatno po partijskoj osnovi) selekcija kadra u seoskim školama, ali naivno je očekivati da je stanje značajno drugačije u gradskim. No, ne mora se biti u struci da bi bilo jasno kako je u manjim (pa čak i kombinovanim) odjeljenjima sigurno lakše organizovati kvalitetnu nastavu. A da ne pominjem značaj seoskih škola kao centara cjelokupnog kulturnog života ruralnih zajednica. Naravno i u seoskim, ali i svim drugim školama, postoje učiteljice, nastavnice (u ovoj profesiji je naprosto značajno manji broj muškaraca što takođe govori o statusu koji obrazovanje ima u našem neo-patrijarhalnom društvu) koje od svojih plata kupuju školski materijal, opremaju učionice, vode djecu na izlete, provode dane i noći tražeći dobre izvore za nastavu na internetu jer im Ministarstvo ne obezbjeđuje ni dio obuka koje su im potrebne!
Sa druge strane i globalno gledano obrazovanje je u krizi zbog tehnoloških i ideoloških promjena pa je pravi trenutak da se uspostave novi načini školovanja. Prejednostavno je o učenju govoriti kao o teoretskom vs. praktičnom, to je cijeli kontinuum na kom se ukrštaju i kognitivne (dimenzije znanja i umijenja) ali i one nekognitivne dimenzije koje ukazuju na vrijednosti, ličnosne karakteristike i sl. To je kontinuum koji se kreće od pukog pamćenja činjenica, preko razumijevanja, primjene pa do kreiranja novih sadržaja koje je daleko zahtjevnije od primjene i tzv. “praktičnih znanja”. Najvažnija znanja ne mogu se uhvatiti na papir-olovka testovima, stotine PISA ne pomažu tu. Obrazovanje je procesno, ne može se operacionalizovati samo ishodima. Ono ne smije da se prilagođava tržištu, niti je tržište. Tržišnom orijentacijom se može postići eventualno status quo, što u obrazovnom kontekstu predstavlja zapravo nazadovanje. Problematična je i orijentacija na preduzetničke ili liderske kompetencije kojih su prepuna neoliberalno orijentisana dokumenta. Jer te kompetencije ne smiju biti ciljevi obrazovanja već u najboljem slučaju usputne stanice. Sjajna teoretičarka obrazovanja, Šeron Tod, kaže da bi obrazovanje trebalo da postavlja a ne odgovara na pitanja, i na to se može nadovezati i ono što sociolog obrazovanja Majkl Epl kaže, a to je da ne bi trebalo pitati koju ulogu obrazovanje ima u društvu jer je obrazovanje - samo društvo.
Djeca su cjelovita bića koja se ne pripremaju za život prolazeći kroz patnje školovanja već ga žive sve to vrijeme. Zato je kada govorimo o obrazovanju upravo mjesto da se zapitamo o sopstvenoj ulozi. Čija djeca su ta koja ne znaju da napišu slovo “L” ili koja psuju i udaraju vršnjake? Pa naša. Čije su te “polupismene” nastavnice? Pa naše! To su iste one pred kojima smo spremni da zaplačemo ili povučemo sve žive veze kako bi udijelile visoke ocjene za naša čeda. Zato djecu za ruke i pravac roditeljski sastanak ili kancelarija partijski instaliranog direktora (e ovdje je već mnogo manje direktorica) pa izlistajte probleme (ne ocjene za popravljanje), insistirajte da se škola okreči, nastava osavremeni, loše nastavno osoblje zamijeni boljim jer na birou ih čeka toliko puno, a ovaj najplemenitiji poziv ne može da radi svako. Ne možete da se zamjerate komšiluku, kumovima, prijateljicama? Aha. Pa ok, ništa onda. Nastavite samo da se zamjerate svojoj djeci.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
