STAV

Otpor nasilju dok kiša pada

Teško razumije ćuteća većina majki, građana/ki, da je o njima riječ, da majke ispred Skupštine bore njihovu bitku budućnosti.Koje argumente, osim straha, imaju za nedolazak? Ko će im nadomjestiti gubitak prava? Kako podnose obespravljenost?
88 pregleda 2 komentar(a)
majke protest, Foto: Vijesti online
majke protest, Foto: Vijesti online
Ažurirano: 06.02.2019. 14:06h

Još jedna noć majki koje pružaju  otpor  institucionalnom nasilju koje se čini nad njima i brane ustav Crne Gore pod ćudljivim nebom Podgorice. Bore se da im se ne oduzme stečeno pravo, da pravo nadvlada manipulaciju političara. Smjenjuju se žene iz gradova Crne Gore. U hodu uče solidarnost, u hodu uče i o ćutljivoj većini onih kojih se to, kao i njih, direktno tiče - ali se ne pridružuju. Ljuti ih ta ćutljiva većina, dodatno stvara osjećanje bespomoćnosti i besmila otpora bezdušnoj i nasilnoj vlasti. Teško razumije ćuteća većina majki, građana/ki, da je o njima riječ, da majke ispred Skupštine bore njihovu bitku budućnosti.

Koje argumente, osim straha, imaju za nedolazak? Ko će im nadomjestiti gubitak prava? Kako podnose obespravljenost? Kao dvostruki red metalne ograde oko zgrada u kojima je smještena izvršna i zakonodavna vlast, kao policija koja se uredno smjenjuje, tako i ta ćuteća većina pravi obruč oko žena na ulci štiteći iluziju da institucije funkcionišu. Korespondiraju sa vlašću koja vrši nepotrebno nasilje nad ženama i čini njihovu patnju teže podnošljivom.

Uprkos tome, majke izdržavaju. Bliskost ženskog iskustva trpnje i slična iskustva ih ujedinjuju, podržavaju i ohrabruju. Žele da čuju sve glasove. Govore uprkos nelagode javnog nastupa. Glasovi svjedoče o njihovim životima. U njihovim domovima, osim djece i vlastite borbe za preživljavanje i održavanje porodice, nemaju se čime pohvaliti. Sve drugo je ograničeno i ukazuje na teškoće. Još uvijek vjeruju da u zgradama naspram njih rade ljudi koji ih mogu čuti... Nada opstaje uprkos povredljivih i osionih poruka predsjednika Vlade. Odgovaraju, bez nasilja, upozoravaju. Brinu. Pitaju se i pitaju - da li postoji humanost i razumijevanje drugih institucija, država, međunarodne zajednice? Ima li neko da nam pomogne? Zašto se ne oglašavaju? Neke prizivaju boga i svece. Na ivici ponora. Kiša još ne pada, a sve mjere preventive su preduzete.

Sa dubinom noći dolazi hladnoća, bolni zglobovi i blijeda lica. Neke žene se ustežu čak i da uzmu ćebad i da se pokriju. Trpe, uvijek su trpjele. Kiša je ometajući faktor, ali podnošljiviji od onog o kome majke svjedoče: o zaustavljanju autobusa i traženju spiskova od strane saobraćajne policije, o uskraćivanju autobusa u poslednjem trenutku, o ubjeđivanjima da ništa ne mogu da urade i da neće ostvariti svoje pravo, o etiketiranju, o omalovažavanju...

Odgovor je pjesma o ljepoti, ljubavi i zajedništvu. Tješe se i raznježuju pjesmom. Igraju kolo da se osnaže. Uviđaju da su u izolaciji i da mediji kojima je država nadoknadila gubitke ne izvještavaju adekvatno jer brinu svoju brigu. Vidljivo je da ih ne interesuju životne priče majki, koje su svaka pojedinačno roman o institucionalnom nasilju nad njima i slika okruženja u kome živimo. Sa nadama i zabludama svjedoče o svim vidovima lišavanja. Znaju ko je odgovoran za njihovu situaciju i znaju što bi trebalo činiti za dobro svih. One se plaše „politike“ vodeći je na ulici. Politika je za njih oličena u crnogorskim političarima koji su ih osiromašili i unizili i pukim slučajem radi vlastitih ciljeva obezbijedili im minimalnu sigurnost. Ne daju tu stečenu sigurnost. Ne daju to stečeno pravo. Ako ga one izgube - svi smo izgubljeni.

Ko ne vidi suštinu ovog ovog protesta , ko se ne izdigne iznad politikantskih manipulacija, veže nas u klupko straha i podjela sa ozbiljnim posljedicama.

Autorka je aktivistkinja Anime