EVROPSKI UGAO

Albanci su zavedeni pa ostavljeni

Članstvo Kosova u EU svakim danom postaje kao putovanje na Mars. Svi vjerujemo da će se to dogoditi jednog dana, ali niko ne može da predvidi kada će to biti, kaže briselski diplomata
105 pregleda 21 komentar(a)
Kosovo, Foto: Beta
Kosovo, Foto: Beta
Ažurirano: 23.10.2017. 22:14h

Poput Srba i Crnogoraca koji nisu shvatili da je padom Berlinskog zida počeo kraj SSSR-a i blokovske podele sveta, tako danas Albanci na Kosovu i u Albaniji ne shvataju da dolaskom Donalda Trampa na vlast u Vašingtonu Pax Americana odbrojava svoje poslednje dane, kao i uticaj SAD na EU. Srbi i Crnogorci su kratkovidost platili ratovima, sankcijama, izolacijom. Albanci sa obe strana Prokletija, a posebno na Kosovu rizikuju da ostanu u limbu na neodređeno vreme, sa potencijalno opasnim posledicama za njih i okruženje.

Da stvar bude još delikatnija pobrinula se Katalonija, koja je eksplicitno najavila da želi da sledi primer Kosova na putu do nezavisnosti. Diletantska vlada u Barseloni je tako napravila medveđu uslugu i sebi i Kosovarima. Španija, koja je već bila veoma teška prepreka za početak evropskih integracija Kosova, sada je postala nepremostiva. “Članstvo Kosova u EU svakim danom postaje kao putovanje na Mars. Svi verujemo da će se to dogoditi jednog dana ali niko ne može da predvidi kada će to biti”, opisao mi je slikovito moj dugogodišnji izvor u institucijama EU.

Zvuči paradoksalno, ali EU osim Briselskog procesa, to jest normalizacije odnosa sa Srbijom, nema više ništa da ponudi Kosovu. Čak i vizna liberalizacija, koja se činila na dohvat ruke, postaje sve problematičnija. Španija blokira bilo kakav korak u procesu evropskih integracija Kosova. To je, do sada, bilo maskirano neispunjavanjem dogovorenog u Briselskom procesu. Međutim, kako Srbija odrađuje deo svog posla i napreduje u procesu evropskih integracija - istina sporo, ali dovoljno da kreira nezadovoljstvo među Albancima, ne samo na Kosovu već i u Albaniji - u albanskom korpusu se utvrđuje narativ da su Srbi miljenici Evrope.

Albanskom javnom mnjenju je teško objasniti kako to da Srbija, koja je bila bombardovana, zaustavljena nekoliko godina zbog nesaradnje sa Haškim tribunalom, opterećena pitanjem Kosova, i Crna Gora za koju oni veruju da nije nimalo spremnija i sređenija država od Albanije, uveliko pregovaraju o članstvu u EU. Ulje na vatru je dolila najava predsednika EK Žana Kloda Junkera da bi Srbija i Crna Gora mogle da uđu u EU do 2025. U februaru će biti izrađena strategija za Beograd i Podgoricu, dok Kosovo ne može da počne ni pregovore o SSP (Sporazum koji je Priština potpisala sa EK je nešto sasvim drugo, odnosno reč je o sporazumu koji EK može da potpiše sa bilo kojom trećom stranom), a Albanija da dobije datum za početak pregovora.

Da bi skinuli odgovornost sa sebe i preusmerili nezadovoljstvo birača, Rama i Tači su osuli paljbu po EU. Kao što se nekada zvanični Beograd obrušavao na tzv. Zapad i žalio se na dvostruke aršine i standarde, tako danas Tirana i Priština okrivljuju EU za ćorsokak u kojem se nalaze. Rečnik koji koriste albanski premijer, predsednik Kosova Tači i premijer Ramuš Haradinaj prema EU je gotovo istovetan onom koji su koristili Slobodan Milošević ili Vojislav Koštunica.

To objašnjava svojevrstan ofsajd u kojem se našla pseudopatriotska inteligencija u Beogradu. Pošto stavovi albanskih lidera ruše mitove baštinika Miloševićeve i Koštuničine politike o tome da je Srbija žrtva zavera i duplih aršina EU i Zapada, oni očiglednu frustraciju albanskih lidera tumače kao još jednu zaveru protiv Srbije i pripremanje neke nove pakosti na štetu srpskih nacionalnih interesa.

Kako je potpisniku ovih redova potvrđeno iz više izvora u Briselu i evropskim ključnim prestonicama, EU ne pada na pamet da uključi SAD u pregovarački proces o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. Istini za volju, ni zvanični Vašington nema nameru da utrčava u prostor EU. Ne samo zato što je prethodna administracija Baraka Obame upisala kao veliku pobedu što je rešavanje odnosa Beograda i Prištine preselila sa Ist Rivera (iz Saveta bezbednosti UN) u Brisel, već zato što Kosovo nije ni na dalekom horizontu Bele kuće i Stejt dipartmenta.

Najave koje dolaze iz Prištine o ponovnom uključivanju SAD u pregovarački proces sa Beogradom su jednako istinite kao kada su beogradski dnevnici, pod kontrolom tadašnjeg premijera Koštunice, svakodnevno smenjivali specijalnog izaslanika UN Martija Ahtisarija. U Prištini još ne žele da prihvate realnost da je za SAD Kosovo postalo isključivo evropski problem i da bi koketiranje ili povlačenje za rukav Trampove administracije samo pogoršalo poziciju Kosova u odnosu sa EU.

Priština i Tirana se osećaju napuštene i izolovane. Napuštene od SAD i zanemarene od EU. Vašington je od starta igrao glavnu ulogu u procesu koji je doveo do jednostrane deklaracije nezavisnosti Kosova: finansirao je formiranje i obuku OVK, bombardovao Srbiju, uticao presudno u prelaznom periodu pod upravom UN-a da se Kosovo približi nezavisnosti, da bi na kraju dao zeleno svetlo Prištini da proglasi otcepljenje uprkos protivljenju ili različitim stavovima država članica EU i SB UN. Sa posledicama nedovršenog i pre svega aljkavog diplomatskog posla Vašingtona suočavaće se još decenijama Kosovo, naš region i EU. SAD ne mogu više u EU da primoraju ni Rumuniju i Slovačku da prizna Kosovo, a kamoli Španiju, ili da ubede Kinu i Rusiju da prihvati bivšu srpsku pokrajinu kao sui generis.

S druge strane, samo zahvaljujući SAD Albanija je postala članica NATO, ali posle toga Vašington nije mogao mnogo da pomogne Tirani u procesu evropskih integracija. Moglo bi se reći da je Amerika u neku ruku zavela, a onda ostavila Albance da se sa njima nosi EU. Zato bi Albanci trebalo da budu više kivni na SAD nego na EU. Obećanja bez pokrića su stizala iz Vašingtona, a ne iz Brisela.

Nepoznavanje funkcionisanja EU i posebno pregovaračkog procesa sa kandidatima za članstvo kreira velike probleme i pogrešne interpretacije i percepcije u javnom mnjenju. Problem je što su po tim pitanjima prilično neznalice i oni koji bi po svojoj funkciji ili zastupljenosti u medijima trebalo da budu dobro informisani. Njihovo poimanje EU, koje je vrlo često slično onome kako ga “mali Perica zamišlja”, precenjuje političku volju, a potcenjuje važnost ispunjavanja uslova, standarda, poštovanje tehničkih vremena i proces odlučivanja u EU. Nažalost, i u drugim prestonicama Zapadnog Balkana, ne samo u Prištini i Tirani, brojni političari i oni koji se u javnosti predstavljaju kao poznavaoci evropskih integracionih procesa boluju od iste boljke.

Rešavanje odnosa Beograda i Prištine je “kočnica” a ne “pedala za gas”, kako se naivno misli, u procesu evropskih integracija Srbije i Kosova. Drugim rečima, Briselski proces je poluga koju EU može da koristi da uspori proces približavanja Srbije ka EU, dok Beograd normalizacijom odnosa sa Prištinom ne može da ubrza svoje integracije, već samo da izbegne njihovo dodatno usporavanje.

Kako se Srbija i Crna Gora budu približavale EU, atmosfera na Kosovu i u Albaniji će biti sve zapaljivija. Sport jeste moćan katalizator, ali zastava na Olimpijskim igrama i fudbalska reprezentacija u kvalifikacijama za velika takmičenja nisu dovoljna. Kosovo bez realne evropske perspektive, Albanija u velikom zaostatku nisu dobre vesti ni za Crnu Goru ni za Srbiju.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")