TV I DRUGE IGRE

Čije je naše more

Predug je spisak nedjela najsrpskije vlasti ‘90-ih. I neće biti kraći zbog toga što je pohara nastavljena pod crnogorskim imenom. Zato što je prezime isto - depees
251 pregleda 0 komentar(a)
Milo Đukanović, Kolašin, Foto: Služba za informisanje Predsjednika Crne Gore
Milo Đukanović, Kolašin, Foto: Služba za informisanje Predsjednika Crne Gore
Ažurirano: 16.11.2018. 11:14h

Kad će više taj januar, ostaćemo za bruku... Crnogorci slave kraj Prvog svjetskog rata iz kojeg su izašli poraženi i bez države, a Srbi tzv. podgoričku skupštinu čijom je odlukom urnisana dinastija u koju se i dalje kunu.

Zove me prijatelj iz Beograda i pita znam li ko je savjetnik Predsjednika za istorijska pitanja. Kaže, tamo sve novine i portali vrte izjavu iz Pariza kako smo u Prvi svjetski rat ušli zbog srpske aneksije...

Nemoguće, odgovaram začuđeno, zna valjda Milo Đukanović i bez savjetnika da je četrnaesta bila prije osamnaeste.

A onda pročitah što je rekao: “... nakon tragične aneksije od Srbije, zbog koje je Kraljevina Crna Gora ušla u rat”... Je li do novinara ili do Predsjednika, ne znam, savjetnici još nijesu razjasnili. Ali, da je glupost velika - jeste.

***

Nadam se da je samo jezička, za razliku od one iz Budve. Kad su se opozicija i pozicija zamalo zakrvile zbog toga koja je vojska oslobodila grad... Jeste srpska, nije nego crnogorska... U stvari, Austrougarska se sama povukla. Ne zato što je izgubila bitku za Budvu, nego cijeli Prvi svjetski rat. Da bi se to znalo, dovoljno je bilo prelistati kakav istorijski leksikon.

Da bi se izbjeglo sprdanje sa Predsjednikom i državom, kakvi su da su i on i ona, trebalo je samo završiti osnovnu školu. Onaj ko je regularno uspio u tom poduhvatu teško da će i pomisliti, a kamoli reći kako je: “Crna Gora iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednica”.

***

Zakašnjeli nacionalni ponos u zrelom dobu ili sindrom kosovskog mita sa početka političke karijere - to zna samo on. Istorija, nažalost, kaže da je Crna Gora iz tog rata izašla - poražena. Crnogorska vojska kapitulirala je poslije herojske, ali ipak izgubljene bitke za Lovćen.

Zaludu sad tješenje kako kapitulantski potpis nije legitiman, bio je Vladin, a ne Kraljev. Vjerujem, ali vojska je položila oružje. Istina je da se borila na pobjedničkoj strani. Ali, i da je ta strana, u znak zahvalnosti, Crnu Goru častila brisanjem sa političke i geografske karte. Iako je bila starija od mnogih koje su na njoj ostale. Tako to biva kad se male zemlje uzdaju u veliku Evropu...

***

Nijesu nam - daleko se kazalo - isti ni motivi ni ciljevi, ali vidim da ni prvi predsjednik Crne Gore Momir Bulatović nije zadovoljan izjavama nekih predstavnika vlasti koje je sam ustoličio. Ne razumiju, kaže, da ulazak srpske vojske u Crnu Goru nije bio čin njenog uništenja, nego ponovne uspostave?!

“Kad bi malo razmislili, crnogorski vlastodršci bili bi svjesni - da nije bilo 1. decembra 1918. ne bi bilo majskog referenduma 2006. godine”...

Izgleda šašavo, ali djeluje. Taman kao ona konstrukcija o ratu za mir - da nijesmo ratovali ne bismo dobili priliku da se mirimo. Što jes’ - jes’, da nam nijesu uzeli državu ne bismo imali što da vraćamo. Zbunjuje me malo onaj detalj o ponovnoj uspostavi Crne Gore dolaskom strane vojske, ali važno je da se nešto slavi...

***

Ako ćemo pošteno, zbunjuje me još masa toga glede proslave Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori. Podrazumijeva li ona i slavlje zbog stote godišnjice zbacivanja s prijestola kralja Nikole Prvog i cijele dinastije Petrović-Njegoš? Tako nekako glasi prva odluka skupa u Podgorici...

Sprovedena je, doslovno i efikasno, kao i ona o zabrani njihovog povratka u Crnu Goru. Kralj, kraljica i dvije princeze mogli su doma samo mrtvi, tek sedam decenija kasnije. A i tako, više zahvaljujući Ćanu Koprivici nego novoj skupštini u Podgorici, iako je službeno odavno bila crnogorska.

***

Baš u tu svrgnutu, protjeranu i poniženu dinastiju kojoj je - suštinski zahvaljujući crnogorskim glavarima željnim vlasti - službeno glave došla tzv. podgorička skupština, već tri decenije kunu se svi srpski glavari u Crnoj Gori. Što u državničku mudrost Petrovića, što u njihove književne domete.

Razumijem, naravno, zbog čega je “Onamo, ‘namo” Nikole Prvoga i zvanično svečana pjesma Nove srpske demokratije, najjače srpske partije u Crnoj Gori. Ne razumijem, međutim, koliko god se trudila, zašto je prošle sedmice izvedena na skupu u Budvi i digla na noge sve učesnike. Ako se slavi tzv. podgorička skupština onda se slave sve njene odluke, uključujući detronizaciju autora i njegovo protjerivanje sa cijelom familijom.

***

U normalnim uslovima, to igranje na kartu 1918. - i sa opozicione i pozicione strane - moglo bi da bude zabavno. Da početkom devedesetih nijesmo svjedočili njenoj, istina ne baš cjelovitoj - reprizi. I da moralno-politička i ekonomska situacija ovdje odavno nije vanredna.

Iskreno vjerujem da voskresenje velikih narodnih skupština u Crnoj Gori više nije moguće. Ali, sve su prilike da lako može doći do vaskrsa jedinstvenog depeesa iz devedesetih. Ne bukvalno i u jednom komadu, ali sigurno jednako opasnog. Računam, ipak, da razumni ljudi takvo zlo ni krvniku ne bi poželjeli, a kamoli rođenom potomstvu.

***

Živjeli smo - istina ne baš zajedno, nego jedni pored drugih - već jednom u toj depeesovskoj Crnoj Gori, najsrpskijoj od svih u njenoj istoriji. Ne čini mi se da je bilo kom narodu, pa ni Srbima, ikakvoga dobra donijela. Ako se to dobro ne svodi na desetak ministarskih mjesta, pet-šest puta više direktorskih u državnim preduzećima i nekoliko stotina činovničkih uhljebljenja.

Učinak te vlasti bio je katastrofalan. Pet godina rata od čijih se posljedica Srbi - da izostavim druge ovom prilikom - neće osloboditi ni za narednih pedeset. Zbog zločina koje su vlasti u Podgorici i Beogradu počinile, tvrdeći kako to navodno rade u srpsko ime.

***

Forsirajući tada srpsko more, potopili su pedesetak brodova koji su donosili više dolara nego sva turistička privreda. Potonule su u tom moru “Jugooceanija” i “Prekooekanska”, zajedno sa stotinama vrhunskih pomoraca koje razvijeni svijet nije pitao za cijenu.

Na kopnu, počela je velika pljačka Kombinata aluminijuma, Željezare, “Gornjeg Ibra”, Luke Bar... Pa hiperinflacija, kojom nije opelješena samo privreda nego i sva domaćinstva. Sankcije su samo poboljšale uslove za potpunu poharu komunističke imovine. Šverc nafte i duvana ozloglasio je Crnu Goru u cijelom svijetu...

Predug je taj spisak nedjela najsrpskije vlasti za jedan tekst. I neće biti kraći zbog toga što je pohara još žešće nastavljena pod crnogorskim imenom. Zato što je prezime ostalo isto - depees. I nosiće ga svi koji s njim uđu u zajednicu, bračnu, vanbračnu ili kakvu drugu. Sa svim posljedicama koje uz to idu...

P.S. Jedna od tih posljedica potrajaće još najmanje 85 godina. Luštica bej, Orascom Development Holding, vlasnik Samih Saviris. Ako je u međuvremenu i bilo promjena u katastru, ne glase ni na srpsko ni na crnogorsko ime... Porto Montenegro, prvi vlasnik Piter Mank i Montport Capital, a potom Investments Corporation of Dubai... Portonovi, vlasnik ICD Dubai, izvođač Azmont investments... Sveti Stefan, Adriatic Properties, vlasnik Petros Statis... Stvarno, čije je naše more...

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")