BEOGRAD ZA UPUĆENE

Franca Rozmana

Ima senku i ima svetlost. Slatka je, i lišće u njoj šušti kao listovi knjige. Počinje jednim prekim, postojanim kestenom, a nestaje u duši
1310 pregleda 0 komentar(a)
Ulica Franca Rozmana, Foto: Ksenija Vlatković
Ulica Franca Rozmana, Foto: Ksenija Vlatković

Na žardinjeri u Skerlićevoj ulici sedi Ivo Andrić. Pije pivo iz flaše, u levoj ruci drži okraćalu cigaretu. Ima oko sedamdeset pet godina. Košulja svetloplava, sa zasukanim rukavima, pantalone svetlosive. Dole: čarape sive s crnim rombovima i crne cipele, novije. Ozbiljan je i ima taj izraz zaokupljenog starca. Nakratko me je samo pogledao, pa se opet zagledao pred sebe, ali ne kao da ga zanima to što vidi, niti kao da razmišlja o tome što je oko njega; više kao da se priprema za nešto, kao da kasnije u toku večeri, možda čak sutra, ima važan razgovor.

Silazim Nebojšinom, prešao sam stotinak metara, stižem do Rankeove i tek onda mi sine: Ivo Andrić je umro 1975. Meni je tada bilo nepunih sedam godina. Dobro, pomislim, postoje ti sedmogodišnji ciklusi, zar ne, možda je normalno što se sad opet pojavio. Onda, opet: kakve veze moji sedmogodišnji ciklusi imaju s oživljavanjem Ive Andrića? Uviđam tad da su mi misli konfuzne, zabavne čak, ali nemam ni volje ni želje za onim unutrašnjim osmejkom; ozbiljan sam kao on, kao Ivo Andrić koji je ostao da sedi podno Narodne biblioteke Srbije.

Nebojšinom silazim oprezno i sad već razmišljam o pivu. Ali u tom predvečerju, pogled mi skreće desno naviše, i ja na trošnoj betonskoj terasi ugledam - golog Kineza. Možda je i Vijetnamac, otkud znam, Laošanin. Ali mislim da je Kinez.

Čovek je go. Da, da, ne igra gô. Nego je go, nema ništa na sebi. Primećujem, rastreseno, da je velika zabluda kako istočnjaci imaju male udove.

On nehajno prostire neki tepihčić, stazicu, prebacuje je preko zarđale metalne ograde.

Spuštam se dalje Nebojšinom do račvanja s Braničevskom, gde zdesna ulazi Rudnička. Već su mi oči pune raskrsnice s koje na istok, odnosno jugoistok, poleću dve važne beogradske jegulje: Južni bulevar i Ustanička.

Prolazim kroz podzemni prolaz koji žene organski ne podnose ne samo zbog povremenog smrada i dobrih muzičara već i zbog, nekako, uvek raspoloživih udvarača. Ima tu jedan, kao, vic, a u stvari priča iz stvarnog života. Jedna žena, koja stanuje u tom kraju, ispraća uveče sestru od ujaka koja živi u Železniku pa ide da uhvati bus 55, i kaže joj: „Idi okolo, nemoj kroz taj prolaz, kasno je već.” A sestra joj odgovara: „Ma, šta me briga? Tamo nema medveda, a ja umem da se jebem.”

Prolazim, dakle, kroz taj prolaz, mene tamo ni u ponoć niko ne dira, ni medvedi ni napasnici u ljudskom obliku; nikoga sad, uostalom, i nema. Izbijam na površinu kod radnje gde se prodaju proizvodi od kože i krećem Ustaničkom. Ne znam tačno šta je tu sad, ali raspored radnjica u tim dvospratnicama za mene će uvek ostati isti: prodavnica meda, knjižara, neka dizanjerska radnja, pa pekara.

I tu je onda - ona.

Ima senku i ima svetlost. Slatka je i lišće u njoj šušti kao listovi knjige. Počinje kao ćorsokak, baš kao i naredna ulica, Gospodara Vučića. Kao ćorsokak počinje, a nestaje u duši. Ulica je ženskog roda. Ja sam, tako reći, klasičan đak. Urezana mi je u svest maksima: „Mulier animam non habet” (Žena nema dušu). Ali i ulica je ženskog roda, i ulica je, dakle, žensko - a ima dušu.

Stigavši, u sumrak već, do Ulice Franca Rozmana, prisećam se situacije kad sam i ja ličio na Andrića koji je, verovatno, ostao da sedi gore, u Skerlićevoj. Bio je tad isto suton, negde u leto devedeset devete, posle bombardovanja. Vraćao sam se kući, pomalo nacvrcan. Tamo gde je sad (valjda još?) pekara na početku Ustaničke, tad je bila neka, kao, bakalnica. Nikad u nju dotle nisam ulazio. Pribravši se malo i naguravši žvaku u usta, ušao sam i zatražio od mladog prodavca pivo, ako ima neko hlađeno. Rekao je da ima. Pivo je bilo u flaši, sa zelenom etiketom. Upitao sam ga da li bi mogao da mi otvori flašu, pa da izađem, da popijem napolju. Vratiću ambalažu, rekao sam.

Taj momak, na čijem je licu, sad kad se setim, teže zamisliti osmeh nego na licu Ive Andrića, odmah mi je, bez reči, otvorio pivo, i ja sam mu mahnuo s vrata. Zašao sam u Ulicu Franca Rozmana (danas, inače, Sime Igumanova), i seo na ivičnjak. Drvored je toplo ćutao, kao da mu je drago što sunce na zapadu zalazi i oslobađa ga vreline. Onaj kesten, onaj prvi u redu, korio je drveće iza sebe: šta vi kukate, kad je mene pržilo ceo dan?

Seo sam tamo, na ivičnjak, i popio pivo.

Onda sam se vratio u prodavnicu, spustio praznu flašu u gajbu, pogledao ravnodušnog prodavca i rekao mu: „Evo, vraćam... Hvala ti što si imao poverenja u mene.”

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")