Muči, jade, da se kome ne zamjeriš - Vijesti.me
STAV NOVINARA

Muči, jade, da se kome ne zamjeriš

Oni koji bolje od mene pamte što je i kako bilo, kažu mi “Muči, jade”. Je li u pitanju post-komunistička paranoja ili je Crna Gora stvarno toliko nazadna i beznadna?

Fortapasc
Fortapasc (Foto: movieplayer.it)

Kada je  tada najmlađi evropski premijer počinjao svoju karijeru, ja sam kretala u osnovnu, a preko Debelog brijega sijevale su bombe. Tajčino “Hajde da ludujemo” zamijenili su narodnjaci, Djed Mraz je prestao da donosi bicikla i rolšule, a školski mangupi su se počeli vrijeđati nazivajući jedni druge ustašama. (“Mafijaš”, “mafijašica” bio je kompliment, sinonim za snalažljivost).

P'jane patriote krcale su konavoske televizore na kamione, Trgom Nikole Đurkovića odjekivalo je “devize, devize”, a po supermarketima na Toploj bijelile su se prazne police. Izbjeglice su brašno, ulje i mesni narezak od pomoći dijelile sa pregladnjelim mještanima. Elviru se iza leđa došaptavalo da je Musliman, blam je bilo šetati u “diadora” patikama, jer su stizale preko Crvenog krsta, rodica je srijedom preko radio amatera pričala sa mamom koja je ostala da čuva stan u okupiranom Sarajevu.

Po zeleničkoj stanici šetale su kurve, djeca su pričala da Đovanija majka zaključava u stan da bi išla sa 'Talijanima i da se se tamo cure prodaju za špenzu (5 maraka je bilo premija). Talasi su na kopno izbacivali šteke crvenog “marlbora”…

“Muči, jade, da se kome ne zamjeriš,” kažu oni koji bolje od mene pamte što je i kako bilo. Je li u pitanju post-komunistička paranoja - ona zbog koje prosječni građanin ne kritikuje vlast preko telefona, a u kafiću se osvrne dvaput prije nego prozbori ispod glasa? Ili je Crna Gora stvarno toliko nazadna i beznadna da glava može završiti u torbi i zbog pisanja o aktima koji su javno dostupni već deceniju? Zar motkama, šakama i bombama u evropskoj Crnoj Gori ne plaćaju samo oni zaludnjaci (novinari) koji sami otkriju kompromitujuće činjenice?

Članci objavljeni prošle sedmice, zbog kojih mi dobronamjernici savjetuju da  śedim s mirom, jadi me ne znali, u potpunosti su zasnovani na pukom prevodu informacija iz dokumenta koji je javno dostupan već devet (u februaru će biti punih deset) godina. Posljednjih pet godina crnogorsku javnost je od tog dokumenta dijelio desni klik mišem. (Drugog juna 2009. godine on-line ga je postavio, u integralnoj formi, američki Centar za javni integritet /Center for Public Integrity/, u okviru teksta The Montenegro Connection o kojem se nadugo i naširoko razglabalo u Crnoj Gori i regionu).

Zašto u tako starom i tako ključnom dokumentu još ima neobjavljenih informacija za prežvakati? Mislim da se odgovor krije u narodnoj mudrosti sa portala: “Ja ćutim, ti ćutiš, on ćuti, mi ćutimo, vi ćutite, oni kradu”.

"Ovo nije zemlja za novinare novinare, ovo je zemlja za novinare službenike", rekao je urednik mladom novinaru u italijanskom filmu Fortapasc. Slično bi se moglo reći za političare i sudije. Možda je zato i etičko načelo koje sudijama, političarima, novinarima nalaže da prvo polažu račune građanima, pa onda gospodaru završilo pod etiketom 'pro forme' (omiljeni latinski izraz Crnogoraca).

Ko misli da može i mora drugačije, taj je zaludnjak i ne zna gdje mu je glava - u torbi, ili u kutiji. Glasačkoj.