STAV

Njegoševa nagrada

Jergović u “Rodu” razbija potrebu balkanskih naroda da se dijelimo na pobjednike i pobijeđene, one koje treba odbaciti ili uništiti
80 pregleda 2 komentar(a)
Njegoševa nagrada (Novina)
Njegoševa nagrada (Novina)
Ažurirano: 27.12.2015. 09:35h

Njegoševa nagrada, prestižno priznanje za južnoslovenske književnosti koju dodjeljuje Crna Gora, iz više razloga izaziva posebnu pažnju. Ime pjesnika Njegoša za sve u Crnoj Gori ima veliku vrijednost, očekuje se da svaki laureat bar približno bude pisac njegovog ranga, što je apsolutno nemoguće. Nekako u svijesti svih nas izgleda kao da lično Njegoš ima vezu neposredno sa dobitnikom, što pojačava i surevnjivost i nepovjerenje prema dometima nagrađenog djela. Gotovo da se očekuje i fizička sličnost sa Njegošem koji kaže da ga je Bog nad milionima drugih izabrao i ukrasio i duhom i tijelom. Sa određenom predrasudom pročitala sam roman ovogodišnjeg dobitnika Miljenka Jergovića Rod. Autor je poznati kolumnista, novinar, satiričar. Ali, Njegoševa nagrada... No, ugledna imena žirija od čijih radova najviše poznajem Zdenka Lešića, garantuju objektivan izbor. Iako znam da su je dobili mnogi koji su trebali, kao što su Meša Selimović, Pekić, Mirko Kovač, i neki koji možda nisu trebali...

No, čitanjem opsežnog romana na 800 strana, već sam volumen nekako me je obavezao. Pomislih, o čemu piše na ovoliko strana. Postanku vasione, šta li? Hrvatski mediji su podijeljeni, hvale roman, ali imaju i kritički stav. Sigurno je Jergović uzburkao i hrvatsku intelektualnu javnost. Prirodno mi se nametnuše Njegoševi stihovi: "Smiješna su svojstva naše zemlje, punana je ludijeh premjenah".

Saga o precima i sebi

Ipak, u avanturu čitanja ma koliko da sam ušla sa dozom sumnje, ipak sam u konačnom izmijenila estetski stav. O čemu, dakle, piše Jergović, poznat po zajedljivim i lucidnim komentarima, po potrebi da se istorijskim i etabliranim vrijednostima dakle odredi ničeovski korisnost i štetnost istorije za život.

Jergović piše o sebi, tačnije o porodici svojoj, o precima sa očeve i majčine strane, generacijama srodnika koji su okončali svoje živote. Piše o balkanskoj duhovnoj situaciji u nekoj vrsti produbljene filozofije vremena. Jergovićeva naracija prati sudbinu različitih generacija od početaka XX stoljeća do njegovog svršetka dramatičnim raspletom na njegovom kraju.

Nikakav mit o etničkoj čistoti ne može prebrisati činjenicu o mješavini nacionalnih identiteta u kojoj je onaj različiti od nas, alter ego naše sopstvene antropološke suštine

Pisac je izabrao pravu temu, onu koju najbolje poznaje, najintimnije doživljava. Po majčinoj liniji potomak je Karla Stublera, vojvođanskog Njemca koji je kao službenik Željeznice u periodu Austro-Ugarske došao u Bosnu. Iako je otata Karlo Stubler dominantan lik oko koga se pletu najraznovrsnije mreže u romanu, Jergović je prirodno obuhvatio i životopise svojih predaka po ocu, u kojima je etničkih Slovenaca i Hrvata, da bi pokazao da su svi naši identiteti složeni od različitih slojeva. Njegovi likovi proživljavaju različite životne drame do detalja opisane. Sa piščevim ključnim stavom da je život običnog čovjeka vredniji od svih apstraktnih ideja koje su nasiljem obilježile više ili manje XX vijek. Balkanski galimatijas različitih događaja, od perioda Austro-Ugarske do Titove Jugoslavije i njenog raspada, ustaše, četnici, partizani, fašizam i nacizam, komunizam i socijalizam, Njemci, Italijani, Sarajevo i Dubrovnik u posljednjem ratu. Zatim, Bosna kao čvorište Balkana. Različite ideologije utopije prošle su balkanskim prostorima ostavljajući vidne tragove na pojedince i njihove sudbine. Otata Karlo Stubler i njegov sin jedinac, ujak piščev već samom etničkom pripadnošću na pogrešnoj su strani istorije. Predodređeni za tragičan udes. Jergović piše o tim ličnim porazima bez patetike i sentimentalnosti. On potencira ljubav prema bližnjem shvatanjem da časovi umiranja imaju svoje nepomirljive zahtjeve, težinu i vrijednost za cjelokupni ljudski život.

Grizodušje

Jergović piše Rod sa ciljem da pokaže da su nam rodne veze i bliskost zajedničko iskustvo. To pokazuje naročito na majčinom rodoslovu, porodice Stubler: "vrijeme kada je otata Karlo bio dječak i to da nam himne i državne granice izmiču, da smo danas jedno a sjutra drugo" govori u prilog tome da nam preostaje kajanje, "grizodušje" jer je kako kaže pisac "naš rođeni živio i umro kao neprijatelj". Već ovaj stav privukao mi je posebnu pažnju. Ko je naš rođeni, ko je bližnji, ključno hrišćansko pitanje koje je postavio Gospod Samarjanki u priči o krčagu vode. No, zašto umire kao izdajnik? Čemu grizodušje o kome piše Jergović i da li je njegova literarna projekcija neka vrsta književnog opravdanja života koji je imao puni moralni smisao. I ko je tome mjera?

Jergović poznaje zakone postmodernističke proze, miješa fikcionalni i realni plan, istorijsko vrijeme i realne događaje, maštu i stvarnost. Njegova impozantna galerija likova prolazi kroz različite i paralelne priče koje funkcionišu kao samostalne cjeline, ali koje u kompozicionom i tematskom smislu čine jedinstvo.

Kod Jergovića dominiraju esejistički pasaži karakteristični za moderne tekstove u kojima se izlažu filozofske refleksije, istorijske rasprave, budući da kao pisac izuzetnog obrazovanja ima najšire referencijalne tačke kao okvir za svoju književnu projekciju. Tek kao uzgred pomene Šopenhauera ili Mustafu Golubića, ali on nema namjeru da maše svojim znanjima. On hoće da u duhu vlastitog tumačenja ponudi objektivni pogled na svijet, sačinjen od uvida iz neposredno doživljenog porodičnog iskustva.

Biti čovjek

Konačno, da li čovjeka određuje rodna pripadnost ili pripadnost vrsti čovjek, aristotelovsko je pitanje. Razlog za filozofski spor između realista i nominalista, čemu pripada ontološko prvenstvo, pojedinačnom ili opštem pojmu. Jergović ne umuje teorijski. Njegova pripovijest posvećena je konkretnim ljudima, njihovom životu od rođenja do smrti uključujući najvažniji spektar događaja. Saga o porodici Karla Stublera, kao i Budembrokovi Tomasa Mana ukorijenjena je u mreži familijarnih odnosa jedne nacionalno raznorodne porodice sa intencijom da se uzmu u obzir sve društvene i političke okolnosti koje utiču na njihovu sudbinu. Društveni kontekst, države koje mijenjaju svoje nazive, grbove i zastave, smjenjivanje političkih sistema i zavojevača Jergović će učiniti integralnim dijelom svojih opservacija.

Kao najvažniji simbolički sistem koji koristimo, jezik je dokaz našeg izvornog zajedništva

U tom uspješnom ukrštanju vremena i epoha jasniji nam je XX vijek na Balkanu. Ali i potvrdu stava da na Balkanu ne postoji drugi. Drugi - to smo mi sami. Nikakav mit o čistoti etničkoj ne može prebrisati činjenicu o mješavini nacionalnih identiteta u kojoj je onaj različiti od nas, alter ego naše sopstvene antropološke suštine. Nacionalni i etnički identiteti su neka vrsta konstrukta u kojima se prepoznaje stvarnost kroz slobodne interpretacije. U biti, sve razlike su vještački postavljene barijere, koje ponekad postaju mitske poluge za naše unutrašnje sukobe. Srodnosti jezičke, mentalitetske, običajne i kulturološke upravo svjedoče suprotno. Kao najvažniji simbolički sistem koji koristimo - jezik je dokaz našeg izvornog zajedništva. Dekonstrukcijom mitskih pojmova Jergović će pokazati kako to izgleda, pokušavajući uvijek da pronađe ono kantovski rečeno lijepo i uzvišeno u ljudskom životu.

Sa ciljem da se ništa ne zaboravi, ova velika pripovijest o rodu vrlo jasno dvoji častoljublje i koristoljublje, plemenite i slabe strane čovjekovog karaktera, vrlinu i porok. Da ne bismo, kako sam kaže, postali skulpture poput onih Ivana Meštrovića, nesposobni za ljudske reakcije. Kategorija biti čovjek nadilazi sve ideološke podjele, nacionalne pripadnosti, vjeru i jezik. Kao što je Karl Stubler kada su nakon Drugog svjetskog rata zato što je Njemac pokušali da ga strijeljaju oslobođen. Mještani su svjedočili o njegovom moralnom ponašanju, pa možemo uzeti da je u duhu Heraklitove maksime karakter čovjekova sudbina.

Krivo ogledalo istorije

Najraznovrsnije priče slivaju u jedinstvenu književnu pripovijest. Baš kao što i pojam rod sabira u sebi različite individue, čini ih jedinstvenim i pripadajućim širim sklopovima istovremeno. Rod je zajednički imenitelj za pojedince, ali i heterogenost različitosti koji svaki rod za čovjeka čine izuzetnim. Antropologija roda sastavljena od naših različitih duhovnog i moralnog sastava, specifičnim spojevima čini da smo ja i drugi zapravo najrođeniji, čime se antinomije vremena brišu jednom humanističkom vizijom.

No, nepostojanost i konačnost ljudskog bića ostaje kao gorki talog iskustva. I grizodušje kome je Jergović posvetio veliku pažnju. Taj divan termin grizo-dušje, je savjest u čovjeku. Sokrat je o tome prvi progovorio kao unutrašnjem božanskom glasu - daimonionu. Usljed činjenice da su naši bliski srodnici postali neprijatelj. A zapravo nisu ništa drugo do veliki i nesrećni stradalnici jednog vremena. Osuđeni bez krivice osim rođenjem u jednom pogrešnom vremenu u kome su oglašeni za izdajnike, vele-izdajnike domovine, nacije, riječju neprijatelji naroda. Jergović u paramparčad razbija takvu sliku. To krivo ogledalo istorije.

Tu potrebu balkanskih naroda da se dijelimo na pobjednike i pobijeđene, one koje treba odbaciti ili uništiti. U najfinijem značenju autor je angažovan u sartrovskom smislu.

On koji kaže da smo ga nagradom Njegoševom obavezali, tim najvećim čudotvorcem našega jezika, zapravo je obavezao nas da duboko promislimo o istorijskoj i egzistencijalnoj ravni. Šta je egzistencija. Odgovorna sloboda svakog pojedinca; pojaviti se ne samo kao puko prisustvo. Već biti kao slobodan čovjek. Uvijek dajući prednost onom ljudskom i egzistencijalnom, individualnom i posebnom. U krajnjoj liniji ljudskom nad svim formama, apstrakcijama, teorijama koje na pozornici istorije ugrožavaju to krhko ljudsko biće.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")