EVROPA KOD KUĆE I VANI

Njemačka malo-pomalo dovodi u pitanje svoje usidrenje u Zapadu

Sa EU i NATO je po okončanju II svjetskog Rata etabliran sistem čija je svrha bila da Njemačku obuzda, vežući je za ove dvije alijanse. Čvrsto ukotvljena u Zapadu, zemlja je bila jako prilježna svojoj suzdržanosti. No, sada se sve više i više od nje suštinski udaljava
2456 pregleda 0 komentar(a)
Berlin (ilustracija), Foto: Shutterstock
Berlin (ilustracija), Foto: Shutterstock

Nedavno me je jedan sagovornik iz njemačkog susjedstva pitao da li će Njemačka i u budućnosti biti dio Zapada. Na prvi pogled posve suludo pitanje - Njemačka je, je l' te, svoje “dugo putovanje na Zapad” krunisala kao ponovo ujedinjena Savezna Republika svojom integracijom u evroatlantske strukture. Ali na drugi pogled?

Početkom dvadesetih godina XXI vijeka Njemačka je konfrontirana sa dubokim lovomovima i sve izvjesnijim neizvjesnostima: “Era Merkel” se okončava a sistem internacionalnih saveza i organizacija, koje su sedam decenija bile garant kako bezbjednosti i blagostanja Njemačke tako i konačnog zauzdavanja njemačkih hegemonijalnih ambicija posredstvom “zaokreta kroz (samo)vezivanje”, sve više je izložen pritisku.

Pukotine i naprsline

I koliko god mislili da je američki politikolog Robert Kagan samo jedan uzbunjivač jer u modernoj Njemačkoj vidi “produkt liberalnog svjetskog poretka” pa stoga i opominje da erozija upravo tog poretka ponovo otvara “njemačko pitanje”, poput novovremene Kasandre, Kagan - kako naglašava novinar i filozof Hans Kundnani - ignoriše kulturni preokret u poslijeratnoj Njemačkoj i nipodaštava nepovratnost njemačke usidrenosti na Zapadu. Da će SR Njemačka sa svim konsekvencama okrenuti leđa Zapadu i napustiti krug liberalnih demokratija: to je stvarno u dogledno vrijeme nezamislivo.

Predsjednik Bundestaga, Wolgang Schaeuble, sa pravom je konstatovao da “ni epohalni pad Berlinskog zida prije trideset godina nije uzdrmao temelje ove zemlje”. No, ko ipak pažljivije zagleda ispod nivoa ovakvih državničkih zaklinjanja, taj će opaziti pukotine i naprsline u fundamentima njemačkog vezivanja za Zapad.

Po rezultatima reprezentativne ankete koju je naša Fondacija Koerber uradila, skoro trećina Njemaca se zalaže za neutralnu spoljnu politiku: znači onu koja nije vezana za Zapad. Takođe još 30% Njemaca je za to da se napravi njemačka ekvidistanca između Vašingtona i Moskve. Na obodima političkog spektra, podrška ukotvljenju Njemačke u Zapad ima još manju podršku. Razloga za ovo ima puno. Oni sežu od aktuelne hladnoće u transatlantskim odnosima, te time izazvanim kopnjenjem zapadne moći (stanje, za koje je Minhenska bezbjednosna konferenicija ove godine iznašla termin “Westlessness”), preko savremenih manifestacija istorijski duboko zasežuće antizapadne tradicije u Njemačkoj, pa do sentimentalnih izliva sveprisutne čežnje prema Rusiji. Poslije više od 70 godina od istorijske odluke kancelara Konrada Adenauera da Njemačku za sva vremena učini integralnim dijelom Zapada, Njemci se i dalje ravaju sami sa sobom oko sopstvene uloge u svijetu.

Uz to: bezbjednosno-politički i privredno gledano se promijenio i značaj sila od kraja Hladnog rata na ovamo. Jeste da je Njemačka do daljeg zavisna od vojne zaštite od strane SAD, makar dok Evropljani ne razviju odgovarajuće sopstvene sposobnosti (ako i ikad: do tada će proteći minimum nekoliko decenija), ali za razliku od klime iz vremena Hladnog rata Njemačka više nije država “na samom frontu”, koja se od komunističke prijetnje može odbraniti isključivo uz pomoć američke sile-zaštitnice. U tom smislu je usidrenje u Zapadu, po okončanju blokovske konfrontacije, za Njemačku izgubilo na strateškoj relevantnosti. Ček bez pokrića

Stoga ne čudi što 2019. godine samo 45% Njemaca smatra da onih 35.000 u Saveznoj Republici stacioniranih SAD vojnika za bezbjednost Njemačke imaju minimalan ili nikakav značaj. Tome odgovara i činjenica da Berlin u NATO-u, najzapadnijem od svih saveza, uredno zaobilazi da realizuje dogovoreno povećanje vojnog budžeta na 2% BDP. Jeste da je predsjedniku Francuske Makronu nedavno uspjelo da izazove, za njemačke prilike poprilično pasioniran, talas solidarnosti skoro svih političkih partija Njemačke, kad je konstatovao navodnu celebralnu smrt Alijanse, ali upkos tome unutrašnjopolitički otpor i primicanju visine vojnog budžeta granici od 2% ostaje nepromijenjen, tako da je najava njemačkog ministra odbrane da će do 2031. godine Berlin tu obavezu sa samita NATO-a u Velsu ostvariti, samo jedno: izdavanje čeka bez pokrića.

Paralelno sa bezbjednosno-političkim promjenama u post-hladnoratovskoj eri, za njemačku privredu su trgovinski partneri iz ne-zapadnog svijeta bivali sve značajniji, prije svega Kina. Uprkos svim u međuvremenu izrečenim kritikama i sa najviših mjesta u upravama njemačkih vodećih koncerna na temu nekorektnosti kineske poslovne prakse: Kina ostaje najbitnije rastuće tržiste za proizvode “made in Germany”.

Oko 900.000 radnih mjesta u Njemačkoj zavisi od izvoza u Kinu. Uska privredna umreženost sa Pekingom, koga je Evropska komisija prvi put 2019. proglasila za strateškog partnera, ali i sistemskog konkurenta, prisiljava Berlin da svako malo iznova iznalazi novi balans između političkih i privrednih interesa: najbolji primjer je aktuelna debata o dopuštanju kineskom ponuđaču "Huawei" da gradi 5-G mrežu u Njemačkoj.

U sličnom polju napetosti - iako posve drugačijeg reda veličina - kreću se i privredni odnosi sa Rusijom: njemačka vlada je zalegla na uvoz gasa iz Rusije, koji čini čak četvrtinu njemačkog energetskog miksa. Gradnja gasovoda Nord-Stream 2 je za puno posmatrača, osobito iz SAD kao i zemalja sjeverne i centralne Evrope, paradni primjer njemačkog “specijalnog pristupa” Moskvi.

Šta se iz svega ovoga da zaključiti? Zasigurno ne da Njemačka treba da se kao pijan plota drži sentimentalno izanđalog ideala Zapada, kojeg ionako odavno više nema a možda ga nikad ni bilo nije, a još manje fantaziranja o tome kako je Njemačka “Leader of the free World”, što je savezna kancelarka Angela Merkel već bespogovorno i savršeno jasno odbacila, bogu hvala! A ni sistematskog “decouplinga” od veilikih evroazijskih sila i tržišta - prije svega Kine i Rusije. Jer taj “decoupling” je za globalno umreženu, izvozno orijentisanu i energentima siromašnu Njemačku put kojim se ne može ići. Upravo stoga za Berlin treba biti putokazom ono što je Volker Perthes, direktor Fondacije Nauka i politika, preporučio državama slobodnog svijeta: “Suprotstaviti se rastućem uticaju Kine u svijetu i pokušaju Pekinga da svoj autoritarni sistem internacionalizuje, ali pri tome ne podrivati privrednu i tehničku saradnju, interdependenciju ili temelje multilateralnog poretka.”

Do sada najbolja Njemačka

Ne može se dovoljno puta ponoviti: tek usidrenje u Zapad je omogućilo nastanak “najbolje Njemačke, koju smo ikad imali”, kako to reče bivši predsjednik Njemačke otac Joachim Gauck. I dobro bismo učinili kad bi smo se svom snagom založili da Njemačka na Zapadu i ostane. Suprostaviti se raspadanju Zapada bi, iz perspektive Berlina, trebalo da započne na samom kućnom pragu, tj. u EU. Zapovijest trenutka glasi: veze između Njemačke i Francuske opet aktivirati. Jer, bez funkcionišućeg njemačko-francuskog motora svi ovi silni planovi za stvaranje “suverene Evrope” - da i to izgovorimo: kao partnera, a ne konkurenta SAD - ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

I posle brexita Njemačka mora njegovati i izgrađivati svoje bliske veze sa Velikom Britanijom, koja kao karika između Amerike i Evrope tradicionalno ima specijalnu ulogu u održavanju jedinstva Zapada. Finalno, Berlin mora napokon da prihvati da u transatlantskim odnosima nikad više neće biti onako, kako je, navodno, nekad bilo, bio Donald Trump u Bijeloj kući ili ne, te da će morati da radi na agendi budućnosti, koja će biti utemeljena na zajedničkim interesima i fer podjeli tereta. A to u zaključku znači da će Berlin svoje obećanje da će se više angažovati u međunarodnim vodama napokon morati da realizuje i da se prije svega tamo angažuje gdje bezbjednost Njemačke i njenih saveznika akutno biva ugrožena: u Libiji, na Bliskom Istoku, u Omanskom Zalivu. Njemačkoj je Zapad potreban. Ali i Zapadu treba Njemačka.

Neue Zuercher Zeitung (NZZ)

Prevod: Mirko VULETIĆ

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")