GLUMICA JELENA SIMIĆ ZA "VIJESTI" O PREDSTAVI "KOZOCID"

Jesmo li evoluirali u one koji sliježu ramenima?

Simić je istakla i da se nada da će nova predstava Gradskog pozorišta “Kozocid” čuvene Vide Ognjenović biti uzor svima da shvate da slijeganje ramenima nije jedina opcija u životu
1849 pregleda 0 komentar(a)
Jelena Simić, Foto: Dado Ljaljević
Jelena Simić, Foto: Dado Ljaljević

Da li smo kao društvo u stanju da za opšte dobro zajednice uradimo ono što su ljudi radili prije 70 godina? Jesmo li evoluirali u one koji sliježu ramenima i pasivno prihvataju sve što se okolo dešava?

Mlada glumica Jelena Simić smatra da je uvijek u pitanju lični izbor.

Simić je istakla i da se nada da će nova predstava Gradskog pozorišta “Kozocid” čuvene Vide Ognjenović biti uzor svima da shvate da slijeganje ramenima nije jedina opcija u životu.

Da kvalitet ovog, na momente komičnog komada, nije sporan pokazuje i činjenica da je uvršten u ovogodišnju selekciju 64. izdanja Sterijinog pozorja u Novom Sadu gdje Gradsko pozorište nije nastupalo skoro pune dvije decenije.

Simić je jedna od glumica ove kuće koja se ne ustručava da javno iznese mišljenje o izboru novog borda Gradskog pozorišta.

Ona za “Vijesti” govori o problematici sa kojom su se glumci susreli, otkriva da su se u predstavi “Kozocid” i sami prepoznali, da lično poštuju i uvažavaju novog umjetničkog direktora Dušana Kovačevića, ali preispituju njegove reference i proces u kojem je izabran.

“Nameće se pitanje zašto onda uopšte postoji konkurs, ako se osnivač vodi samo članom zakona koji propisuje da ta nadležna institucija imenuje Savjet i direktore? To ne negiramo, već ističemo da takvim odlukama prethodi zakonom propisana procedura, koja u ovom slučaju nije u potpunosti poštovana”, poručuje Simić.

Jelena SimićJelena Simić

Nedavno je premijerno izvedena predstava renomirane književnice i rediteljke Vide Ognjenović “Kozocid” u kojoj igraš. Kako bi opisala ovu predstavu, odnosno na koji način korespondira sa današnjim vremenom i dešavanjima u društvu?

Scena iz predstave Scena iz predstave

U ovoj priči, napisanoj po istinitom događaju sa ovih prostora iz pedesetih godina prošlog vijeka, prostodušni, neuki ljudi iz jednog zabačenog sela suprotstavljaju se nečemu što osjećaju kao neprirodno, nelogično i nepravedno. Oni ne popuštaju pod snažnim pritiskom i bore se za očuvanje onoga što ih drži u životu. Ono što sam se ja zapitala, a mislim da će se zapitati i svako ko se nađe u publici je: na kom smo mi razvojnom nivou kao društvo danas? Da li smo u stanju da za opšte dobro zajednice uradimo ono što su polupismeni i nepismeni ljudi radili prije 70 godina? Jesmo li evoluirali u one koji sliježu ramenima i na sve oko sebe govore “ali to ti je tako” pasivno prihvatajući sve što se nameće? Lično vjerujem da je to stvar izbora, pa se u skladu sa tim nadam da će naša predstava biti motiv i uzor ljudima da shvate da slijeganje ramenima nije jedina opcija u životu.

Ansambl čini 26 glumaca. Koliko je bilo zahtjevno raditi na ovom procesu i kako je on tekao, posebno imajući u vidu unutrašnje turbulencije u Gradskom pozorištu?

Bilo je veoma zahtjevno, ali zahvaljujući rediteljkinim sposobnostima i profesionalizmu, kao i disciplini I posvećenosti glumaca, priprema predstave protekla je bez ikakvih problema. Svaka predstava sa ovako velikom podjelom zahtijeva veliko strpljenje, disciplinu i jaku koncentraciju cijelog tima. Kad to postoji onda se ne ometa radost igre i rezultat bude zadovoljavajući. Veći problem, kao i obično, bio je nedostatak adekvatnog prostora za rad, što je izazov sa kojim se naše pozorište stalno suočava i bori, ali je u projektima poput ovog, sa tako brojnim timom, taj problem još očigledniji.

Na konferenciji za medije povodom premijere glumci su nosili majice sa natpisom “Kozji pokret otpora. Nijesam ovca”. Da li je u pitanju simbolika vezana za predstavu ili je to ipak bio mini performans?

Predstava nas je inspirisala i prirodno se povezala sa problemom sa kojim smo se, sticajem okolnosti, suočili i van scene. Kao što se “Kozji pokret otpora” u predstavi bori protiv nerazumnih, nametnutih i za zajednicu loših odluka, tako se i mi kao ansambl suprotstavljamo istom, samo u našem vremenu. Namjera je da se jasno ukaže na lošu praksu, nepravednu i nerazumnu. Smatrali smo da nam je dužnost da povodom toga zauzmemo jasan stav i to i radimo. Majice koje smo nosili na konferenciji za medije jesu dio toga. Brojne kolege su pohvalile i podržale taj naš postupak, pa su nam se pridružili i dobili po majicu, kao uspomenu na jednu zajedničku scensku i stvarnu borbu, i kao simbol jedne univerzalne ideje, koja se ne mora odnositi samo na ovo. Mislim da je to donekle osvijestilo snagu koju teatar može i treba da ima, samo ako se ta mogućnost ne zanemari, naročito od strane nas, stvaralaca u oblasti kulture, ali i publike. Kad sam već pomenula snagu pozorišta, želim da citiram osmogodišnju djevojčicu Džoji, koja je nedavno, povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu (20. mart), rekla: “Pozorište je Ti. Šta god da radiš je pozorište. Sve oko tebe je pozorište. Ti si pozorište. Cijelo tvoje tijelo radi zajedno, kao pozorište. Da napravi jednu veliku predstavu. A ta predstava jeste tvoj život.

Ako je priča baš moćna, može da nas promijeni. Pozorište je posebno i dobro i lijepo. A moramo da imamo sva osjećanja - ako nas predstava rastuži, znači da može i da nam da nadu - da poslije može da se dogodi nešto dobro. A uglavnom se i dogodi”.

Eto, ako smo ikad bili u nedoumici šta je pozorište i čemu treba da služi, djete je pametno i vrlo jednostavno objasnilo, kako samo dijete umije i može.

Riječ je o prvoj premijeri otkako je nova uprava stupila na položaj, iako je prethodna dogovorila saradnju. Rekla bih da je još aktuelno pitanje izbora novog direktora, reakcija glumaca i slično. Da li bi iz ugla glumice Gradskog pozorišta, direktnog djelatnika tog teatra, mogla čitaocima da približiš tu situaciju, šta je bilo ključno pa ste se vi, glumci, pobunili?

“Kozocid” je jedan od projekata koji je dio plana i programa Gradskog pozorišta za 2019. godinu, a koji je usvojen krajem decembra. Dogovorena saradnja je, na zadovoljstvo svih, realizovana, bez obzira na promjenu uprave (prethodnoj je istekao mandat). Pobunili smo se kada smo otkrili neregularnosti i preskakanje zakonom propisanih procedura kad je u pitanju izbor i imenovanje novog Savjeta, što uključuje i odluke koje je pomenuti Savjet donio. To nas je navelo da nadležne pitamo zašto postoje Zakon o kulturi i Zakon o pozorišnoj djelatnosti, ako se zanemaruje ono što oni propisuju? Takav pristup prilikom donošenja odluka ključnih za budućnost pozorišta mora se dovesti u pitanje. Ako su zakoni pisani da zaštite struku i omoguće kvalitet i napredak oblasti koju regulišu, šta drugo može biti iznad njih? Smatranje političke podobnosti (ili kako god birali to da nazovemo) najvažnijom referencom, u našoj sredini nije nikakav novitet, sa tim se svakodnevno susrećemo svi, u svim oblastima, ali to ne mijenja činjenicu da takva praksa obesmišljava obrazovanje, godine posvećenog rada, sticanje i unapređivanje sposobnosti iz neke oblasti. Ako sve pomenuto postaje manje važno od “najvažnije reference”, znači li da onda jednostavno treba odustati od obrazovanja, usavršavanja, sticanja iskustva teorijskog i praktičnog i fokusirati se samo na “njihanje kako vjetar duva”, sa vjerom da će nas oduvati pravo na neku rukovodeću poziciju? Koja je tačna procedura, u čijoj je sve nadležnosti i kako i čime se zaslužuje povjerenje da se narednih nekoliko godina određenom timu ljudi pruži prilika da donose važne odluke u jednoj javnoj ustanovi kulture, odluke koje će direktno uticati na one zarad kojih naša oblast i postoji - publiku?

Ostaje cilj i nada da će se, uz poštovanje zakonskih propisa, strpljenje, konkretne pedloge i kvalitetnu komunikaciju, razlozi koji su doveli do tenzija u potpunosti otkloniti.

Kada ste poslali vaše stavove i kojim institucijama, povodom čega i da li ste dobili odgovore?

Zahtjev da se sastav Savjeta preispita i imenovanje umjetničkog direktora odloži poslali smo Skupstini grada 18. februara, a 22. smo nadležnim institucijama (Upravi Gradskog pozorišta, Sekretarijatu za kulturu, gradonačelniku, Skupštini Glavnog grada i Ministarstvu kulture, kao i ministru lično) poslali isto ono što su mediji objavili kao prvu javnu reakciju. Tek nakon izlaska u medije smo od Sekretarijata za kulturu dobili odgovor koji se temelji na mišljenju i tvrdnji, a poziva se samo na član zakona koji propisuje da Savjet i direktore (na predlog Savjeta) imenuje Osnivač, bez komentarisanja procedure koja bi tome trebala da prethodi, povodom čega smo se i obratili. Od ostalih pomenutih institucija do danas nismo dobili odgovore - ni da li će se zahtjev makar razmotriti, da se možda uviđa važnost ovakvog obraćanja…

Da li ste vi glumci nezadovoljni izabranim direktorom ili načinom na koji je izabran?

Mi ukazujemo na propuste u procesu koji su prethodili svemu, izboru novog Savjeta, a samim tim i izboru umjetničkog direktora. Upravo ti propusti doveli su do ovakvog rezultata. Vjerujem da svi mi, i potpisane i nepotpisane kolege, poštujemo i uvažavamo svog kolegu koji je imenovan za našeg umjetničkog direktora, ali ukazujemo na nedostatak referenci kada je u pitanju pozorišno stvaralaštvo za djecu i mlade, a to čini dvije trećine djelatnosti Gradskog pozorišta. Zbog toga smo naglasili da akcenat nije na ličnom. Umjesto pomenutog kolege i sadašnjih članova Savjeta mogli su biti i neki drugi ljudi.

Pitanje je zašto uopšte postoji konkurs, ako se osnivač vodi samo članom zakona koji propisuje da ta nadležna institucija imenuje Savjet i direktore? To ne negiramo, već ističemo da takvim odlukama prethodi zakonom propisana procedura, koja postoji da bi se uvažila struka, a koja u ovom slučaju nije u potpunosti ispoštovana.

Šta planirate za dalje i šta očekujete od pozorišta i drugih institucija kojima ste se obratili?

Planiramo da uradimo sve što je u našoj moći da se izborimo za dobar i odgovoran tretman kulturnog stvaralaštva, u narednom periodu time treba da se pozabavimo do detalja, nadam se zajedno sa kolegama iz drugih institucija i organizacija iz oblasti pozorišnog stvaralaštva, to nam je svima u interesu. Što se našeg pozorišta tiče, trenutno je u toku proces izrade novog Statuta kako bi se uskladili sa novim Statutom Glavnog grada. U pomenuti proces smo, na naš predlog, direktno uključeni, zahvaljujući formiranju radne grupe koju čine predstavnici zaposlenih iz sva tri sektora. Između kulturnih radnika i institucija kulture, ne treba da postoji borba već saradnja. Tome se nadamo i to očekujemo.

Šta publika može da očekuje dalje, sa glumačke tačke gledišta?

Naredno igranje “Kozocida” planirano je početkom aprila, kao i igranja ostalih novijih predstava sa našeg repertoara (“Modro blago”, “Ivo Vizin kapetan od snova”, “Mali pirat”...). Lijepa i važna vijest je da je predstava “Kozocid” uvrštena u selekciju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, što je veliki uspjeh za naše pozorište.

Mladi umjetnici su usmjereni na međusobnu saradnju

Kakav je položaj mladih umjetnika, glumaca, tebe i tvojih kolega u Crnoj Gori? Koliko je ovo pogodno tlo za građenje karijere?

Sve ima svojih prednosti i mana. Ovo je malo tržište, mada to nije baš najadekvatniji izraz za našu struku. U tom smislu, lakše je uvezati se sa kolegama i pokrenuti rad na nezavisnim projektima, mada i tu nedostaje podrška, teško se dolazi do sredstava i prostora gdje će se nezavisne predstave pripremati i igrati. Kada je snimanje u pitanju, to je još složeniji proces. Ono što je dobro je da su mladi umjetnici još od akademije usmjereni na međusobnu saradnju (reditelji, glumci, dramaturzi i producenti) pa se to često lako nastavlja i nakon školovanja i donosi dobre rezultate.

Do radnog mjesta u institucijama se ne dolazi lako, konkursi se ne raspisuju često, a mladih umjetnika je iz godine u godinu sve više. Rad u instituciji omogućava finansijsku sigurnost, ali i ograničava na neki način. Nezavisni projekti jesu teže izvodljivi, ali prirodno podrazumijevaju više slobode.

Da li je u Crnoj Gori (dovoljno) razvijena svijest društva i publike kada je pozorište u pitanju?

Prvo bi svijest o značaju i zadatku pozorišta među nama iz struke morala biti veća. Vjerujem da će se samim tim i svijest publike unaprijediti. Ne možemo od njih očekivati više od onoga što sami nudimo i dajemo za primjer.

Lakše je bez zgrade nego bez ljudi

Koliko je komplikovano, kako tebi, tako i čitavom ansamblu, biti dio teatra koje godinama čeka na svoje prostorije?

I to ima svojih prednosti i mana, koliko nam konstantno otežava rad, toliko nas je kao tim učvrstilo i povezalo, pa smo u stanju da se problemima često nasmijemo i da ih na taj način lakše prevaziđemo. Sviđa mi se pomisao na to da ako dobro i kvalitetno radimo u ovako otežanim okolnostima, kako ćemo tek onda raditi kad budemo imali adekvatne uslove. (smijeh)

Neko bi rekao da imate prostor u KIC-u, no, na koji način bi Vam značilo da znate da taj prostor u kom radite pripada baš pozorištu čiji repertoar gradite i nosite?

Glumcima bi zgrada omogućila češće probe, koje je lakše organizovati, kao i redovnija igranja predstava, što je jako važno. Ovako smo često u situaciji da čak i nove predstave dožive po par mjeseci pauze između dva igranja.

A na ovo pitanje bi vam vjerujem detaljno mogle odgovoriti i naše kolege iz organizacionog i tehničkog sektora. Njihov rad je jako opterećen činjenicom da su nam scenografija, kostimi, šminka u jednom dijelu grada, kancelarije u drugom, a scena u trećem… To zahtijeva dodatno vrijeme, napor i troškove da se sve organizuje kako treba i okupi u prostorijama KIC-a prije predstave, a onda i vrati nakon igranja. Važno je napomenuti i da bez njihovog velikog zalaganja Gradsko pozorište ne bi funkcionisalo ovako kako funkcioniše. Tu su neke kolege sa najdužim stažom, kao i nekoliko mladih i veoma sposobnih ljudi. Lakše je bez zgrade nego bez njih, u to sam uvjerena.