ZAŠTO JE POTREBAN NOVI „PRAVOPIS CRNOGORSKOG JEZIKA? (4.)

Promašaji su takvi da se ovaj „Pravopis” ne može popraviti

Treba pisati novi „Pravopis crnogorskog jezika“, ne samo sa novim konkretnim pravopisnim rješenjima nego sa potpuno drugačijom temeljnom koncepcijom

6057 pregleda 65 reakcija 15 komentar(a)
Foto: Montenegrina
Foto: Montenegrina

Ako je neko pomislio da je kraj ortografskim promašajima autora “Pravopisa crnogorskog jezika”, prevario se. Nije; ima toga još dosta. Pogledajmo tačku 142.: ”Ekavizmi tipa upotrebiti, preduprediti, razrediti, unaprediti, upotrebljen, predupređen, unapređen i sl., koji su krajem XX vijeka Crnoj Gori nametani kao dio standardnojezičke norme, predstavljaju lokalizme u crnogorskome jeziku i, kao takvi, ne mogu biti pravopisno dozvoljeni. Jedino su ispravni ijekavski likovi tih riječi, npr.: upotrijebiti, upotrijebljen, preduprijediti, preduprijeđen, unaprijediti, unaprijeđen, razrijediti, razrijeđen itd.”.

Prvo pitanje: otkud autor “Pravopisa” zna da ovi ekavizmi nisu postojali - štoviše bili i frekventni - u jeziku na teritoriji Crne Gore i mnogo prije kraja XX stoljeća? Da li je on sâm ili, pak, neko drugi vršio istraživanja u tom pravcu, pa da sa ovakvom pouzdanošću može iznijeti tvrdnju da su oblici sa e ušli u jezik kojim se govori na teritoriji Crne Gore koncem XX stoljeća kao rezultat nametanja od strane nekog?

Drugo pitanje: na koju specijalizovanu studiju se poziva kad izriče tvrdnju da ekavski oblici gore navedenih leksemâ predstavljaju lokalizme u jeziku na teritoriji Crne Gore? Treće pitanje: čemu tako (nepotrebno) oštra formulacija da su ekavski oblici koncem XX stoljeća nametani (naglašavanje je moje, M.A.) kao dio standardnojezičke norme? Makar na ovo pitanje možemo dati prilično pouzdan odgovor: autor “Pravopisa crnogorskog jezika” očito želi potencirati jezičnu agresiju na Crnu Goru iz pravca, odakle bi drugo, Beograda. Bilo to tačno ili ne, propolitičkim (bolje reći propolitikantskim) konstatacijama definitivno nije mjesto u jednom pravopisu.

Prototipni primjer insuficijentnosti kodifikatorske vještine autora “Pravopisa crnogorskog jezika” je, međutim, tačka 146. U okviru te tačke autor govori o odričnom obliku glagola jesam i zaključuje: ”Pošto je taj oblik (nijesam; dodatak je moj, M.A.) dominantan u crnogorskome jeziku i predstavlja njegovo markantno obilježje, on je jedino pravopisno ispravan. Nasuprot tome, oblici nisam- nisi- nije/nismo- niste- nisu u crnogorskome jeziku imaju dijalektalni karakter i, kao takvi, pravopisno nijesu preporučljivi”.

Opet - i po ko zna koji put u ovom kritičkom osvrtu - postavlja se pitanje: na osnovu koje je to specijalizovane studije autor “Pravopisa crnogorskog jezika” donio apodiktični zaključak da je oblik nijesam dominantan u crnogorskom(e) jeziku, da predstavlja njegovo markantno obilježje, a da oblik nisam ima dijalektalan karakter? Gdje je ta studija sa preciznom statistikom omjera upotrebe jednog i drugog oblika? Premda ta studija ne postoji, autor ovog kritičkog osvrta siguran je da je varijanta nisam u jeziku kojim se govori na teritoriji Crne Gore u najmanju ruku ravnopravna sa varijantom nijesam, ako ne i frekventnija i rasprostranjenija.

Ono u što je autor ovog kritičkog osvrta, tj. ja, takođe prilično siguran je da je autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ oblik nijesam proglasio za jedini normativni oblik niječnog glagola jesam samo na osnovu jednog „kriterija“: zato što mu je taj lik - sa glasovnom sekvencom ije - djelovao „(i)jekavskije“, pa samim tim i „crnogorskije“ od oblika nisam. A da je autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ znao što su istinski kriteriji normiranja jezika- i da je kriterij sistemnosti, ujednačenosti paradigmi, jedan od veoma bitnih normativnih kriterijâ - možda bi razmišljao ovako: ako sam prethodno u okviru istog ovog poglavlja (Crnogorska (i)jekavica) kao jedino ispravne u crnogorskom(e) jeziku normirao oblike radnog glagolskog pridjeva muškog roda letio, vidio itd. - sa refleksom i od nekadašnjeg vokala jat ispred finalnog –o-, onda je i kod niječnog oblika glagola jesam kao normativne bolje propisati likove nisam- nisi- nije/nismo- niste- nisu zato što, npr., u drugom licu jednine nisi ispred nastavka –si imamo vokal i, što predstavlja puni paralelizam oblicima letio, vidio itd., i, na taj način, poštovanje načela sistemnosti.

Uz zadovoljenje pomenutog kriterija, makar jednaku čestotu upotrebe oblikâ nisam i nijesam i blagoglasnost - koja je svakako na strani oblika nisam - za normativnu, nasuprot autoru „Pravopisa crnogorskog jezika“, treba proglasiti upravo varijantu niječnog glagola jesam nisam- nisi- nije/nismo- niste- nisu. No, da bi se ovako razmišljalo, treba imati minimum pravopisno-kodifikatorskog znanja, a i pomalo invencije da se pronađe najbolje normativno rješenje. Čega je autor “Pravopisa crnogorskog jezika” očito u velikoj mjeri lišen.

I kad mislite da ste pročitali sve nesuvislosti u poglavlju „Crnogorska (i)jekavica“, tek tada dođete možda i do one najveće: one koja crno na bijelo simbolizuje sve lingvističko neznanje i svu površnost autora „Pravopisa crnogorskog jezika“. U posljednjoj, 149. tački poglavlja „Crnogorska (i)jekavica“, on, naime, piše ovo: “Kada se s i j distanciraju glasom l, ne dolazi do jotovanja. Zato se piše sljedeći, a ne šljedeći; nasljednik, a ne našljednik; nasljedstvo, a ne našljedstvo; sljedbenik, a ne šljedbenik; posljednji, a ne pošljednji i sl.“ Ovaj citat autora „Pravopisa crnogorskog jezika“- inače dekana jednog fakulteta - kandiduje za povratak direktno u brucoške klupe. Zašto?

Krenimo redom: tačno je da ne dolazi do jotovanja između s i j; ali zato dolazi do jotovanja između l i j u rezultatu kojeg dobijamo lj!! Do glasovne alternacije između s i novonastalog lj- u rezultatu koje s prelazi u š- dolazi, ali to nije jotovanje, nego tzv. jednačenje suglasnika po mjestu artikulacije. A onda slijedi najveći promašaj, bjelodani dokaz totalnog lingvističkog neznanja autora „Pravopisa crnogorskog jezika“: sve i da su postojali glasovni uslovi da dođe do jotovanja s i j- tj. da između njih nije bilo glasovne prepreke u vidu sonanta l- u savremenom jeziku na teritoriji Crne Gore s ispred sonanta j ne bi prešlo u š, nego u s!! Jer: u istoriji štokavštine bilo je nekoliko jotovanjâ: stapanjem s i j u kvalitativno nov glas dobijali smo š, ali samo u tzv. starom ili praslovenskom jotovanju.

U jekavskom jotovanju, zastupljenom i u jeziku kojim se govori na teritoriji Crne Gore - jotovanju koje je u istorijskom smislu puno mlađe i novijeg datuma od praslovenskog jotovanja - stapanjem s i j svakako ne bi nastalo š, nego, kako smo maloprije pomenuli, s, sa nekim hipotetičnim leksemama kao što su *sedeći, *posednji, *sedbenik itd. I eto nama istorijske ironije: čovjek koji je regionalno prepoznat po davanju normativnog statusa glasu/fonemi ś ne prepoznaje glasovni kontekst u kome taj glas/fonema može nastati!! Što bi kazale ove mlađe generacije: “Što reći, a ne zaplakati“.

Pored pomenutih, analizirano poglavlje „Pravopisa crnogorskog jezika“ pati od još dva velika metodološka nedostatka. Prvi je prečesto navođenje izuzetakâ od formulisanog pravila. To je uglavnom posljedica loše i neadekvatno formulisanih pravilâ, u što smo se uvjerili tokom analize tačakâ „Crnogorske (i)jekavice“. No, što god da je uzrok toga, veliki broj izuzetakâ od formulisanog pravila je balast za svaki pravopis budući da se - kako smo naglasili još u početku ove kolumne-kritike - pravopis piše za prosječnog građanina, a ne (samo) za one kojima je lingvistika struka.

Drugi ozbiljan nedostatak je navođenje - u funkciji primjerâ - prefiksalnih glagolâ kod kojih postprefiksalni dio nije ovjerena riječ (makar to nije u savremenom jeziku). Neki nastavnik/-ica u osnovnoj ili srednjoj školi na času može navesti, npr., kao primjer za izgovor prefiksa pre- u tom liku kod glagolâ glagol prenijeti. A onda ga možda neki inteligentniji/-a učenik/-ica upitaju sa kojim je glagolom taj prefiks složen. I nastavnik/-ica tada je u problemu jer *nijeti u savremenom jeziku nije ovjerena leksema. Slično je i sa glagolom prelaziti. Laziti, doduše, jeste ovjerena leksema i u savremenom jeziku („Rečnik srpskog jezika“ bilježi ga na 624. stranici u značenju: 1. gmizati, mileti; 2. puzati, bauljati), ali ovaj glagol - u svojoj neprefiksalnoj upotrebi - ipak je uveliko iščezao iz savremenog jezika i većini govornikâ taj glagol i njegovo značenje su nepoznati. Zato je puno bolje u funkciji ovakvih primjerâ navoditi glagole koji u postprefiksalnom dijelu imaju i u savremenom jeziku jasno ovjerenu leksemu prelomiti, presaditi, prepeći itd.

Poslije naučne kritike, potrebno je, na kraju ovog članka, odgovoriti i na jedno vanlingvističko pitanje, koje već uveliko javno postavljaju autor „Pravopisa crnogorskog jezika“ i njegov najbliži trbuhozborac AR. A to pitanje je zašto ovu kritiku nisam napisao ranije jer, pobogu, „Pravopis crnogorskog jezika“ u upotrebi je već više od deset godina. Ovi „naučnici“ izgleda zaboravljaju da su naučna djela podložna kritici i stoljeće poslije svog nastanka, a da nauka i napreduje tako što neko iznese jednu tezu, pa tu tezu neko drugi kritikuje, čime se dolazi do kvalitetnije i pouzdanije spoznaje.

A zaboravili su i nešto mnogo bitnije: da je čovjek biće koje suštinski definiše sloboda volje, te da je samo pojedinac taj koji odlučuje kad će o nečemu pisati i da li će uopšte pisati. No - s obzirom na političko-ideološko ozračje u kojem žive i djeluju AČ i AR - čudilo bi me da imaju ikakvog pojma o slobodi ljudskoj. Ovako je sve na svom mjestu. O praktičnoj svrsi kritike „Pravopisa crnogorskog jezika“ - u smislu da se taj „Pravopis“ eventualno zamijeni nekim boljim - u vremenu kad je iza njega stojala bivša vladajuća vrhuška, tek je suvišno govoriti.

Summa summarum, ovaj članak bjelodano je pokazao da je pravopisno poglavlje „Crnogorska (i)jekavica“ užasno loše napisano. A istog (ne)kvaliteta su i brojna druga poglavlja „Pravopisa crnogorskog jezika“. Broj i struktura promašajâ takvi su da se ovaj „Pravopis“ nikako ne može popraviti. Drugim riječima: treba pisati novi „Pravopis crnogorskog jezika“. Novi Pravopis, ne samo sa novim konkretnim pravopisnim rješenjima nego sa potpuno drugačijom temeljnom koncepcijom. Ali o tome u nekom drugom članku i drugom prilikom.