“VRIJEME KOJE SE UDALJAVA”, ZAVJEŠTAJNI ROMAN MIRKA KOVAČA (2)

Majstorske opsjene

Ono što je karakteristično jeste naratorska potreba da nas ubijedi u svoju viziju stvarnosti, upravo distancirajući se od te pozicije i pokušavajući da objektivizuje svoje učešće u djelu

1797 pregleda 0 komentar(a)
Mirko Kovač, Foto: Boris Pejović
Mirko Kovač, Foto: Boris Pejović

(Nastavak iz prošlog broja ART-a)

Pripovjedačka situacija je, po naratologiji, glavni i određujući mehanizam i uslov za oblikovanje književnog teksta. Ona, iako je prvenstveno sredstvo, tj. način kojim se služi autor, umnogome determiniše književno djelo kao takvo. Naime u interakciji narator-čitalac pozicija pripovjedača određuje saznajni umjetnički nivo onog što će čitaocu biti predočeno.

Po Franku Štanclu pripovjedačka situacija može biti auktorijalna, pripovjedačka situacija u prvom licu i personalna pripojedačka situacija. Po njegovom shvatanju posrednost pripovijedanja je to što uslovljava razlikovanje ove tri situacije i to na način što u svakoj od njih preovladava jedan od elemenata posrednosti: persona, perspektiva ili modus.

„Svaki od elemenata zasniva se na binarnoj opozicji: persona 1 0 (identičnost-neidentičnost egzistencijalnih područja u kojima se nalaze pripovedač i likovi), perspektiva 1 1 (unutrašnja-spoljašnja) i modus 1 2 (pripovedač (kazivanje)-reflektor (prikazivanje)). U zavisnosti od dominacije jednog od polova u okviru predstavljenih činilaca izdvaja se specifična pripovedna situacija“ (Jovanović, B.Jelena, Narativni postupci u romanima srpske moderne).

Auktorijalna pripovjedačka situacija generiše stanje u kom je pripovjedač u stvari posmatrač koji se distancira od radnje, odnosno ne učestvuje u njoj, već bi se mogao nazvati pasivnim posmatračem, a nerijetko i kao zaiteresovana strana. Ono što je karakteristično jeste to što ovakva pripovjedačka poozicija omogućava iznošenje stavova i mišljenja o likovima i događajima u djelu, dakle komentarisanja, ali sa pozicije posmatrača, a ne aktivnog sudionika.

Pripovjedačka situacija u prvom licu znači posve dugačiji odnos jer ona podrazumijeva uvođenje pripovjedača u stanja i zbivanja, on postaje akter književne zbilje i kao takav funkcioniše, dakle nije pasivni posmatrač. Sve to omogućava autentičnost činjenicom da je kao akter događaja pripovjedač nešto čuo, vidio ili osjetio, ali sa druge strane njegovim definisanjem kao aktivnog lika narativne istine ograničava se polje njegovog djelovanja samom činjenicom da nema ulogu sveznajućeg pripovjedača.

Dakle, slijedeći Štanclovu podjelu pripovjedačke situaje vidimo da Kovač, u gotovo svim svojim djelima koristi više pripovjednih modaliteta u zavisnosti od potrebe naratora i efektive romaneskne situacije. Ovakva pozicija uobičajena je za mnoge pisce, a ne samo Mirka Kovača, jer je standardna forma izbjegavanje linearnog narativnog pristupa, pa čak i kad je ono hronološkog tipa. Ipak, Vrijeme koje se udaljava je determinisano pripovijedanjem u prvom licu koje uspostavlja “vremenski poredak, odnose između monologa, dijaloga i bezličnog iskaza, raspored aktera, položaj i aktivnost pripovedača, vizuelni fokus“ (Ruse, Žan, Narcis romanopisac).

“Tako smiren pozvonio sam na vrata priželjkujući da se Višnja pojavi u kućnoj haljini spod koje će bljesnuti obnaženi djelovi tijela. Ali, hude li sreće, vrata je otvorio čovječuljak, možda blizu svojih pedesetak godina, osunčan i preplanuo, kao da je cijelog ljeta plovio na brodu.” (Vrijeme koje se udaljava) Ili “Teško mi je padalo kad me netko gazi, branio sam se zloćom, pa sam umio ujesti one koji su me na bilo koji način omalovažavali.” (Isto)

Dakle, u središtu ove knjige je pripovjedačev odnos prema ljudima i događajima i vlastiti doživljaj pomenutih situacija i osoba. S obzirom na to da se radi o romanu-memoarima fokus je na interpretaciji minulih događaja kojima književna istina zavisi od perspektive pripovjedača. Imajući u vidu da se djelimično radi o kvazidokumentarističkom i kvazibiografskom štivu (osnova djela su ispovjedne, a ponegdje i dnevničke bilješke sačuvane decenijama u “teci s raznobojnim listovima i tvrdim koricama presvučenim nježno-plavčastim baršunom”) pripovjedač tokom čitavog romana vodi računa o publici, svjestan je njene prisutnosti, a katkad je vodi i izvan djela, istina samo prividno jer tim postupkom metatekstualnosti on daje na dodatnom značenju uvjeravajući nas da se zaista radi o ”istinitim” bilješkama.

“Od tih zaliha nešto sam malo potrošio u Dubrovniku; kupio sam plan Zagreba i jedan suvenir, malu staklenu kuglu u kojoj je bila zatvorena minijaturna katedrala Gospe Velike, kao poklončić majci, o tome je više rečeno u romanu Grad u zrcalu…”(Vrijeme koje se udaljava) Ili “Napisao sam priču o tome tipu, objavljena je je mojoj knjizi Uvod u drugi život“ (Isto).

Ovdje bi se već moglo govoriti o detaljima koji pripovjedačku situaciju čine da liči na auktorijalnu, ali to je rijedak izuzetak. Primjećujemo da nas na ovom mjestu narator izvodi na trenutak iz fikcionalne zbilje i zavodeći nas upućuje na drugu umjetničku stvarnost - onu u Gradu u zrcalu, ali i ukazuje da je svjestan naše prisutnosti, ali i svoje koju pokušava staviti u nadnaratorsku poziciju. Ovaj postupak Mirko Kovač koristi u svom romanu Moja sestra Elida, a to i u svom naučnom radu “Pripovjedački postupak u romanima Mirka Kovača“ objašnjava Nedžad Ibrahimović.

“Pozivanje na implicitno ili esplicitno inkorporirane tekstove ima različike funkcije: a) potvrđivanje alibija za pripovjednu vjerodostojnost (legalizacija priče, kodiranje „istine“); b) građenje sumnje u subjektivne moći i sposobnosti, što je gornjem komplementarno (kodiranje „nemoći“); c) vjerovanje, uzdanje, u moć napisanog, odn. diskurzivnog uobličenja stvarnosti (kodiranje pisma-istine); d) liberalno uvjerenje o postojanosti više istina (kodiranje argusovskog profila stvarnosti); e) potvrđivanje pripovjedačkih kompetencija „pisca“ - A. Biriša, odnosno metanarativnosti (kodiranje demijurškog vlasništva teksta)”,zaključuje Ibrahimović.

Ipak, dominantna, da ne kažemo isključiva pripovjedačka situacija u prvom licu legitimiše pravo naratora da iznosi svoja viđenja i subjektivit percipiranja stvarnosti. Ono što je karakteristično jeste naratorska potreba da nas ubijedi u svoju viziju stvarnosti, upravo distancirajući se od te pozicije i pokušavajući da objektivizuje svoje učešće u djelu. Ovdje to dajemo samo kao digresiju - primjer, a time čemo se detaljnije baviti u narednom poglavlju ovog rada. Zanimljivost ovog djela u smilu pripovjedača je situacija kada se kroz pričanje u prvom licu prelazi prelazi na novog naratora uvodeći tako na trenutak personalnu pripovjedačku situaciju. Tako da samo u jednom poglavlju “Kao član obitelji“ uvode se tri naratora koji funkcionišu potpuno samostalno. Kovač tu pravi majstorsku opsjenu jer u jednom trenutku ne možemo razlikovati ko priča priču.

Kovač to čini kada nam narator kroz svoje pripovijedanje uvodi naratora u lik Leonida Šejke koji priča priču Vladimira Vladimiroviča Nabokova usložnjavajuči je još jednim naratorom.

“Samo je jedan mladić iz te ergele, dvadesetogodišnjak, dok se čekao prijevoz u hotel, prišao Trofimu i porazgovarao sa njim. Bio je lijep i elegantan, zavodljivo je i duhovito pričao ne samo tko je tko u toj vrevi na molu, nego i kakva je kao osoba i po karakteru; svakoga je, kao nenadmašni portretist, na zabavan način opisao (naratorska pozicija - Leonid Šejka, prim.aut)...

...Ona pretila gospođa s psićem, to je teta Vera, još ne shvaća da je ovo prognanička drama, misli da smo na izletu i već kuka za svojim krevetom, jedva čeka povratak domu svom.” (Vrijeme koje se udaljava) - (naratorska pozicija - V.V.Nabkov, prim.au).

Ovaj kompleksni naratološki postupak okončava se zaključkom nakon čitavog pasusa o Leonidu Šejki gdje imamo eksplicitno naznačen povratak na pripovjedačku poziciju u prvom licu.

“Svatko je od nas volio slušati tu Šejkinu priču o svom ocu i njegovu susretu s mladim V. Nabokovom koji će mnogo godina kasnije postati velik i slavno književno ime. Ta priča nikad mi nije dosadila, makar sam je čuo sto puta. Volio sam kako Šejka pripovijeda i kako obnavlja isti događaj plemenitim dealjima, takvo što postižu samo talenti“ (Isto).

Da zaključimo: nesumnjivo je da je narativna perspektiva u ovom romanu dominantno uspostavljena u prvom licu. Kao što je i prirodno za postodernističke romane memoarskog tipa naracija ide kroz lik glavnog junaka - hroničara i on čitaocu prezentuje informacije o fabuli. Zato je, u konačnom, narativna perspektiva i određena tačkom gledišta glavnog junaka.

(Nastavak u narednom broju)

Povezani članci

20. Februar 2021.

„Gubilište je naše boravište"

Preporučujemo za Vas