INTERVJU: EMSURA HAMZIĆ, SPISATELJICA, GOVORI ZA ART

Svako kome su data krila, ima obavezu da ih upotrijebi

Dok su ljudi u većini bili blagi, saosjećajni, požrtvovani, dok su mogli da se postide, da traže oprost, do tada smo i živjeli jedan mnogo ljudskiji, čovjeku primjeren život i po tempu, i sadržini

4335 pregleda 95 reakcija 3 komentar(a)
Na Sajmu knjiga u Beogradu, Foto: Privatna arhiva
Na Sajmu knjiga u Beogradu, Foto: Privatna arhiva

Pored nekoliko zbirki poezije i knjiga iz domena dječije književnosti, Emsura Hamzić se čitalačkoj publici predstavlja i svojim proznim ostvarenjima, među kojima su roman „Jabana“ i tri zapažene prozne zbirke - „Jerihonska ruža“, „Večeri na Nilu“ i „Smaragdni grad“. Njena nova knjiga priča „Skarabej od žada“ nastavlja niz nevjerovatnih događaja junaka i junakinja i potragu za novim otkrićima i senzacijama, za novim paralelnim svjetovima i alternativnim oblicima postojanja, čulnim i natčulnim iskustvima, još jednom afirmišući dominantnu odliku ovakve proze, a to je uronjenost junaka u sebe samog, tj. potraga u najdubljim treptajima ljudske duše. Knjigu „Skarabej od žada“ Emsure Hamzić nedavno je objavila zrenjaninska Agora.

Emsura Hamzić (1958) autorka je više proznih i poetskih knjiga, a piše i drame, eseje, kao i knjige za djecu. Prevođena je na nekoliko stranih jezika, a uvrštena je i u više antologija proze, poezije i književnosti za djecu. Živi u Novom Sadu odakle je i govorila za ART.

U Vašoj novoj knjizi „Skarabej od žada“ objavljeno je dvadesetak priča od kojih su neke i ranije objavljivane?

- Ono što me potaklo da objavim knjigu novih, i već objavljenih priča, svakako je ista ili slična tematika, ona nit koja se sa sigurnošću prepoznaje u njima. A to je, kako su već neki primijetili, nit pomalo istočnjačka, pomalo u stilu Šeherezadinog pripovijedanja, Askinog igranja, dakle, zarad iskupljenja i izbavljenja, od besmisla i ponora života. Nit pomalo nadrealna, fantastična, neobična... Sve ove priče ličile su mi na razdvojene najbliže rođake, povezane krvnom vezom, koji su prosto čeznuli, i dogovarali susret, i on se konačno dogodio, a ja sam posredovala u tom plemenitom naumu.

Širokim spektrom simbola i tema u ovim pričama govorite o nevjerovatnim događajima. Može li se reći da kroz ova prozna ostvarenja tragate za novim otkrićima koje ljudska mašta jedva može da dotakne?

- Nikola Tesla, genijalni naučnik, na pitanje novinara da li je mašta za njega stvarnija od života, odgovara: - Ona (mašta) rađa život. Ja sam se hranio svojim mislima, naučio sam da upravljam osjećajima, snovima i vizijama. Oduvjek sam je njegovao, kao što sam njegovao i svoj zanos. Cjeli svoj dugi vijek proveo sam u zanosu. To je bio izvor moje sreće. On mi je pomogao i da tokom svih ovih godina podnesem rad, koji je bio dovoljan za pet života. Najbolje je raditi noću, jer su zvjezdana svjetlost i misli u bliskoj vezi.

Iskreno, oni koji razmišljaju, promišljaju, čitaju, i trude se da razumiju mnoštvo podataka iz biografija, života i događaja kroz vijekove, lako su mogli da se uvjere u to, da je mnogo pronalazaka ili bitnih događaja, prvobitno stvoreno u mašti. O tome postoje neporecivi tragovi i svjedočanstva, u mnogim književnim i drugim umjetničkim djelima. Navešću samo nekoliko najpoznatijih. Možda je vremenski najudaljeniji od nas primjer Leonarda da Vinčija, i njegovih skica i crteža letećih objekata, uključujući i helikopter. Potom romani H. DŽ. Velsa - Vremeplov, Nevidljivi čovjek, Rat svjetova. Ili Karel Čapek koji je u čuvenom pozorišnom komadu R.U.R. opisao i prvi put upotrijebio riječ robot, koja tada ulazi i u engleski, ali i u druge jezike. Potom, o nesreći koja je zadesila prekookeanski brod Titanik, 15. aprila 1912. godine, i za koji je njegov konstruktor tvrdio da je nepotopiv, postoje čak dva književna djela koja su opisala ovu nesreću. Prvo i poznatije je roman „Olupina Titana ili uzaludnost“, Morgana Robertsona, objavljen 1898. godine, 14 godina prije stvarnog događaja, gdje je osim skoro identičnog imena broda koji je takođe nazvan nepotopivim, tačno opisano i vrijeme, april, dimenzije broda, sudar sa santom leda, manjak čamaca za spasavanje, itd. Drugo djelo je napisao V. T. Stid koji opisuje potonuće poštanskog parobroda na sred Atlantika, ali je najfascinantnija njegova lična sudbina. Naime, pisac je bio jedan od stradalih putnika na Titaniku.

Svako kome su data krila, ima obavezu da ih upotrijebi. Neko će uzletjeti malo, a neko se vinuti nebu pod oblake. Sve je pitanje hrabrosti, umjetničkog poštenja i sigurnosti u sebe. Mnogo nas se plaši podsmijeha, onih kojima sve to djeluje u najmanju ruku čudno i nemoguće. Ja se često šalim sa njima, rečenicom, da se ni vazduh ne vidi, a oni ipak dišu, i toliko zavise od njega, kao i svi drugi.

U ovoj knjizi afirmišete postojanje onostranog, postojanje paralelnog svijeta, pa se može steći dojam da Vi vjerujete u postojanje paralelnog svijeta, odnosno svjetova?

- Pravo rečeno, ko je slušao, pa potom čitao od najmlađih dana bajke, legende, mitove, morao je naslutiti da izvan ovog što svakodnevicom zovemo, postoji nešto uzvišenije, neka zlatna para koja se uzdiže, i koja nas uzdiže, iznad tjelesnog, izvan osobina i potreba koje nas izjednačavaju sa ostalim, prizemnijim bićima. Još davno, davno, ljudi su imali potrebu da stvore dobre vile, prelijepe kraljevine, pravedne vladare, dobrotu koja pobjeđuje... Niko nema pravo, niti može sa sigurnošću tvrditi da ih nekad, negdje i neko, nije zaista i vidio, a mnoštvo je onih i do današnjih dana koji svjedoče nenadane susrete sa onostranim, uplive i upadanja u tuđe, druge, paralelne svjetove. Na ovu temu je i veliki broj filmova, a jedan od veoma popularnih je, svakako Kejt i Leopold, potom francuski filmovi „Posjetioci“, pa „Asteriks i Obeliks“, itd.

Mirko Manojlović, glavni junak priče „Poziv“, istovremeno se nalazi na dva različita mjesta. Šta Vas je motivisalo za ovako neobičan aspekt književnog rada?

- Glavni junak ove priče, nije samo istovremeno na dva mjesta, nego je i u različitim godinama svog života. U jednom segmentu je student, a u drugom već poznati pisac. Kako tvrde i oni koji se mogu bez sumnje nazvati naučnicima, ali i oni koji su intuitivni tragači i nalazači zanimljivih i važnih stvari, kao što su stvaraoci, vrijeme ne teče pravolinijski, kako to mi, obični ljudi doživljavamo, smještajući ga u časovnike i kalendare.

Genijalni Tesla kaže, na pitanje koliko su slični nauka i poezija: - To su dva oka jednog lica. Vilijam Blejk je učio da je cijeli univerzum rođen iz Mašte, da ga ona održava i da će on postojati dokle god na Zemlji bude postojao i jedan čovjek. Sa njom je kao sa Krugom astronoma u koji se mogu sakupiti zvijezde svih galaksija. Ona je stvaralačka energija ravna svjetlosnoj.

Naime, po toj teoriji, sve se odvija u isto vrijeme, kao simultanka. Samo je stvar „dobre organizacije“, to što sebe ne susrećemo češće, bilo iz prošlog ili budućeg vremena. Uostalom, kako protumačiti i vidovite ljude koji su nesumnjivo tačno prorekli, tj. vidjeli buduće događaje. Kao, uostalom i prošle. Pa FBI u svojoj službi odavno ima i vidovnjake, a Skotland Jard još od 19. vijeka, u istrazi o zločinima čuvenog Džeka Trbosjeka, pa sve do danas, koristi pomoć vidovnjaka u komplikovanim istragama.

U mojoj priči Vidilac, glavna junakinja, takođe u nekom magnovenju, vidi loše događaje koji će se zbiti u naredna 24 sata, ali uglavnom ne zna gdje. Onda pokušava da u tim vizijama ulovi neke detalje koji bi je uputili da shvati, da preduhitri i da pomogne...

U priči pod naslovom Misirsko prokletstvo, govori se o Kamusu, koji se već vijekovima pojavljuje svakih 50-tak godina, kao i zagonetni grof Sen-Žermen, takođe besmrtnik, i predstavlja se vladarima Egipta kao mudri starac iz pustinje, dok ga jedan od takođe, ponovorođenih savjetnika ne prepozna iz svog ranijeg života, i ne optuži „za dugovječnost“.

U kontekstu ove knjige moram Vas pitati kakvo je Vaše mišljenje o smislu ljudskog života u najopštijem smislu?

- Kao što već rekoh, svakome su data neka krila. Na svakom čovjeku pojedinačno je, da pronađe šta je to što ga uzdiže. Nekome je to priroda, uzgajanje i zaštita biljaka, nekome vrtlarstvo, drugima pjevanje, trećima briga o životinjama, potom ručni radovi, pa kuvanje, pisanje, slikanje, odgajanje djece i briga o porodici... sve ono, dakle, što uz određeni trud koji ulažete, izaziva i zadovoljstvo i dok ga radite, a naravno i zbog rezultata tog rada. Uz to, biti skroman, dobar, moralan, a to sa sobom donosi i mentalno i tjelesno zdravlje, kao i smirenost uma. Pa šta bi čovjek mogao više da poželi!?

Uspjeti odlijepiti pogled sa vlastitih potreba, sa hljeba i postelje, pogledati na sebe i svoj život, pa onda i sve drugo, „odozgo“, iz drugačije perspektive, staviti se u kontekst, shvatiti da su sva bića povezana, i da ne možemo ni mi biti dobro, niti zdravi, niti zadovoljni, dok je toliko onih oko nas koji nijesu. Ljudska neosjetljivost, surovost, samoživost i egoizam poprimaju epidemijske razmjere, i što je još strašnije, to postaje sasvim prihvaćen model uspješnog čovjeka. Zato nam i jeste ovako. Sve gore i gore, u najopštijem smislu. Globalno, mada ne volim tu riječ.

Dok su ljudi u većini bili blagi, saosjećajni, požrtvovani, dok su mogli da se postide, da traže oprost, do tada smo i živjeli jedan mnogo ljudskiji, čovjeku primjeren život i po tempu, i sadržini. Sada, vrijeme se, zaista ubrzalo, a već odavno se ispunilo ono tarabićko, da je izašla milost iz ljudi, a miris iz cvijeća... Sve u svemu, dobrota, moralne vrline, i... koliko god izazivale ovakve izjave čak i podsmijeh kod nekih, jesu vrhovne vrijednosti koje čovjeku nude vertikalu. Jesu ona zrnca sjemena koje nije načeo žižak, gdje nema tamnih mrlja plijesni, ona vrsta zdravlja, u najširem smislu, koja onda nudi zlatne stepenice kojima će svako da se uzdiže dalje.

Kaže se da ljudski um ne može da zaumi ono što čovjeku nije moguće i da ostvari. Imajući u vidu to, može li se reći da Vaše priče o onostranom mogu biti ostvarive makar u nekim njenim segmentima?

- Većina ovih priča, zapravo govori o tzv. krajnjim situacijama, koje se dogode jednom, ili ni jednom u životu. One su pokušaj da se odgonetne kako čovjek reaguje, koliko je spreman i pripremljen da izađe na kraj sa neobičnim i neočekivanim događajima. Često, akteri ili svjedoci ovakvih zbivanja nerado govore o njima, iz istih razloga iz kojih se umjetnici nerado bave sličnim temama. Iz straha da će biti proglašeni ludacima, šarlatanima, u najboljem slučaju lažljivcima. I tu su oni čuveni razgovori u životu, u literaturi, na filmu, tipa - Za tvoje dobro, nemoj o tome nikom pričati!

Sve dotle dok se ne dogodi još nekome nešto slično, pa se onda ohrabre i oni koje obeshrabrujemo na svakom koraku. A kad bismo ih saslušali, kad bismo im povjerovali i razmislili o svemu, i naš bi život sagledali u drugačijem i sjajnijem svjetlu. Bolje vidjeli, lakše shvatili.

U knjizi eseja i kritike „Od gline i žada“ izražavate se najrazličitijom umjetnošću. Tu su, osim slikarstva i poezije, prisutne i sevdalinke. Sa kojim ciljem?

- U esejima o različitim vidovima umjetničkog izražavanja, pa i o muzici, posebno mjesto i u mom životu, kao i u vremenu u kojem sam živjela djetinjstvo i mladost, kao i prostoru gdje sam odrasla, ali i mjestu porijekla mojih roditelja, jedna vrijedna i temeljna vrsta lirske narodne pjesme, obučene u muzičko ruho, a zvane sevdalinka, odigrala je važnu ulogu. Ona se u tom vremenu, i na većem dijelu nekadašnje nam domovine slušala, i mogla čuti i sa radio i tv. Sarajeva, i Titograda, tj. Podgorice, i Beograda. U toj atmosferi pravih vrijednosti u svemu, ova je bila najdostupnija najširem krugu ljudi, a njihova toplina, iskrenost i istinska literarna vrijednost teksta, te pokrivenost emocijama interpretatora, davala jedno opšte, zdrvo, ili zdravije društvo i atmosferu u cjelini. I sve drugo, kao što je popularna komponovana muzika tzv. narodna i zabavna, dosezalo je zavidan, danas nedostižan nivo i kvalitet, jer uz jablan je moralo da se raste visoko, prema njemu, i nikakav grm ili žbun nije imao priliku ni da se poredi.

U knjizi „U Đul bašti“ dali ste osvrt na jedno minulo doba, doba patrijarhalno sa puno obilježja njegovih moralnih normi i specifičnim kodeksom življenja. Zašto je, po Vama, to doba tako duboko utkano u duše mnogih ljudi ovog podneblja?

- To doba, koje možemo personificirati sevdalinkom, jeste neka vrsta koda, dnk, svih nas sa ovih prostora, u kojem je sadržana suština naših života, etičke i estetičke matrice. Moralnost, spremnost na vlastitu žrtvu, za opšte dobro, gledanje širih, uglavnom porodičnih, ali i društvenih interesa, briga da se sačuva obraz, načelo - bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu, sve to karakteriše to vrijeme.

Ono (doba), kao da predstavlja etalon, onu zlatnu pramjeru čovjeka, sa velikim Č. Čovjeka kojem nije bilo najvažnije ja, ego, pa čak i u odnosu na vlastito dijete, a kamoli na druge ljude. Sebičnost i egoizam, prerasli su polako u surovost, za koju ne možemo reći da je nije bilo i ranije, ali neuporedivo manje, i izazivala je osudu.

Za razliku od današnjeg vremena gdje se pošten i moralan, a uz to još i dobar čovjek najčešće naziva gubitnikom, luzerom, neuspješnim, budalom koja ne koristi pružene prilike (najčešće za krađu i zloupotrebu) itd. Nasuprot tome, oni koji su imali svoja imena kao što su - lopov, prevarant, lažov, nemoralan čovjek, pokrivaju se idealnom sintagmom - kontroverzni biznismen, uspješan čovjek...

Šta nam možete reći o crnogorskim sevdalinkama?

- Dovoljno je pomenuti prostor sjevera Crne Gore, Sandžak, kao rodno mjesto nekih od najljepših sevdalinki, kao što su „Moćevčiću mali Carigrade“, „Po Taslidži pala magla“, „Mlad se Jusuf oženio“, „Kolika je Musluk voda rijeka“, ili pak staru Podgoricu i pjesme „Sejdefu majka buđaše“, „Šet’o sam se gore, dolje“, „Ugrijala mjesečina“, „Blago tebi, cvijet karanfile“ i mnogo drugih, pa shvatiti koliko su bitan segment priče o sevdalinkama, i one koje potiču sa prostora Crne Gore. A osim pjesama, tu su i znameniti interpretatori, i sakupljači i čuvari ove povlaštene, po ljepoti, muzičke vrste. Ako uzmemo za primjer samo Pljevlja, ili Breznicu, ili Taslidžu, kako su se sve zvala, grad odakle potiču i moji roditelji, dovoljno je pomenuti Hamdiju Šahinpašića, koji je sakupio i otpjevao preko 300 pjesama, Miodragu A. Vasiljeviću, u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, u Beogradu, po kojem je on sačinio knjigu, koja je dvojezično objavljena u Moskvi 1967. godine, pod naslovom „Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka, po pjevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja“.

Potom, takođe Pljevljake, bez kojih bi sevdalinka mnogo izgubila, nedostižnu interpretatorku sandžačkih sevdalinki Kadiru Čano, i izvanrednog i dosljednog, nikad podleglog pomodarstvu u muzici, Mirka Rondovića, koji je i komponovao izuzetnu pjesmu na tragu sevdalinke, “Svi pljevaljski tamburaši“, po tekstu, takođe sjajnog Pljevljaka, Ruždije Krupe.

Prva dama gradske pjesme, sevdalinke, i sevdalinskog manira u pjevanju, Radio Titograda, potom Beograda, svakako je nenadmašna Ksenija Cicvarić, rođena Podgoričanka. Pomenuću još nekoliko najistaknutijih predstavnika ovog, nimalo lakog, eminentnog i ekskluzivnog muzičkog žanra u Crnoj Gori - Zdravko Đuranović, Rizo Hamidović i drugi.

Zašto su sevdalinke, kao ni jedne druge pjesme, mogle da istovremeno i ovesele i da rasplaču i izvođače i slušaoce? U čemu je sadržana ta moć sevdalinki?

- Kao kada pronađete izvor žive vode koja vam vraća oslabljeni vid, životnu energiju, posustalu volju i želju za životom, tako ovi nepresušni izvori, riječi i melodije slični basmi, tj. bajalici, imaju skoro mantričku moć da nam vrate davne i divne dane, čak ako ih mi lično nijesmo nikad živjeli. Bude nam nepostojeće, a lijepe i uvjerljive uspomene na doba dostojanstva i uljudnosti, iskrenosti i ponosa. (Ne dam náma - pa nek ide glava!)

One djeluju uvjerljivo i ostavljaju snažan utisak, baš zato što su stišane, nema prevelikih oscilacija u tonovima, u muzici, prejakih riječi u tekstu. Sevdalinka je tiha pjesma duše.

I kao što ćemo više vjerovati, i što će snažniji dojam na nas ostaviti kad neko u ljutnji ili nevolji govori tiho, gotovo šapatom, nego neko ko viče, kune i psuje, tako i ove pjesme, blagom i tihom muzikom, odmjerenom melodijom i probranim riječima, saopštavaju i najsnažnije ljubavne zanose, kao i razočaranja i tuge.

Preporučujemo za Vas