crnogorka u njjujorku objavljuje prvu zbirku poezije na engleskom jeziku

Cvjeta na drugoj strani okeana

Danica Roganović prije četiri godine je napustila Crnu Goru i otišla u Njujork. Bavi se pisanjem poezije, scenarija, glumom i modelingom, pohađa onlajn nastavu, a uskoro izlazi i njena prva zbirka poezije na engleskom jeziku. Za “Vijesti” govori više o svemu tome i otkriva da postoje planovi i ideje za angažman na Balkanu

9106 pregleda 115 reakcija 13 komentar(a)
Roganović, Foto: Privatna arhiva
Roganović, Foto: Privatna arhiva

Želja za promjenom, za novim pričama i iskustvom prije četiri godine odvela je mladu crnogorsku umjetnicu Danicu Roganović u nepoznato, u divlje i slobodno - pravo u Njujork, u Sjedinjenim Američkim Državama. Uz avanturistički, ali i duh umjetnika koji Cetinjanka, porijeklom iz Herceg Novog, nosi u sebi, Roganović je napustila komfor i sigurnost, zadovoljavajući život koji je u Crnoj Gori imala, a sve radi traganja za onim što jeste, što može biti, spoznati i dosegnuti.

Najpopularnija svjetska metropola prepoznatljiva je po mnogo čemu, a ni Roganovićeva ne krije da joj taj grad i sva njegova prostranstva i gužve nude upravo ono što joj je potrebno i što je, možda i nesvjesno, tražila. Nakon što je udahnula punim plućima i osjetila energiju svih četvrti i kutaka Njujorka počela je da stvara, da piše poeziju, zatim i scenarije, da glumi i bavi se modelingom, a tako i da uzvraća na gostoprimstvu i ljubaznosti, te da pruža sebe Americi i publici širom svijeta. Pored stvaralaštva Roganović pohađa i onlajn nastavu, završava školu i uporedo ide na privatne časove glume.

U razgovoru za “Vijesti” ona najavljuje svoj prvijenac, zbirku pjesama na engleskom jeziku, a pripremaju se i nekolika filmska scenarija, dok u međuvremenu vrijedno radi i u svijetu glume i modelinga.

O tome šta publika može očekivati, koliko se pisanje i emocija na engleskom jeziku razlikuju od maternjeg, da li je i koliko teško uspjeti u bavljenju modelingom u Americi, ali i o tome zbog čega je otišla, koje su razlike i kakvi su joj planovi, Danica Roganović otkriva u razgovoru za “Vijesti”.

Porijeklom iz Herceg Novog, rođeni ste na Cetinju, već četiri godine živite u Njujorku... Kako je došlo do odlaska? A zatim, na koji način na Vas utiče i oblikuje Vas spoj tih kultura koje se miješaju, mogućnosti koje se nude i postoje u Crnoj Gori i Americi?

Odlazak je bio izviđačkog karaktera, bez presinga za traganjem za nečim specijalnim osim novih priča i iskustava. Moj život u Crnoj Gori je bio zadovoljavajući, siguran, komforan. Nakon nekog vremena provedenog u Americi, odluka je donesena da ostanem jer mi prija energija, društvo i kultura.

Kultura na ovoj strani okeana na mene utiče tako da je procvjetao neki drugi dio moje ličnosti koji doživljava ozdravljenje. Socijalna kultura, sloboda eksponiranja sebe kao i forme kroz koje to eksponiranje može da se iznese su različitog domena u Crnog Gori i Americi. Crnogorsko-balkanski inat i jaka, borbena baza u karakteru, koja inače prati naše ljude, i kad se kao takvi nađemo u zemlji u kojoj se mogućnosti pomjeraju i idu samo naprijed, pozitivan rezultat ne može da izostane. I takvo oblikovanje je nešto za čim žudim i trenutno ga živim.

Umjetnost je Vaše opredjeljenje. Modeling, gluma, poezija, pa i scenariji - zanimljiv spoj, međusobno se nadopunjuju, zar ne? Da li je potrebno balansirati ili uopšte birati samo jedan od tih (sličnih) poziva u životu? A s obzirom na to da se i “zanimanja” prepliću u Vama, da li je teško svemu se posvetiti ili ljubav, trud i umjetnost sama po sebi (do)nose snagu?

Potrebno je balansirati definitivno, i ako čovjek u nečemu uživa više nego u ostalom, onda se tome daje prioritet pa se tako indirektno izabere ‘jedan’ poziv. Međutim, neki od nas se posvete neki period poeziji, pa ih to vuče dublje da ispitaju ostale forme izražaja pa se tako nadovežu gluma, scenariji i modeling.

Što se posvećivanja istima tiče, mora da postoji dobar raspored. Organizovanost. Jer ta konekcija između imaginarnog i racionalnog mora da postoji. Racio koji je sluga tom imaginarnom, stvaralačkom i koji stupa na snagu kad stvaralački momenat odradi svoje. Spoj ljubavi i discipline.

U pripremi je Vaša prva zbirka poezije na engleskom jeziku. O čemu se tačno radi, kada bi trebalo da bude objavljena, ko je izdavač i da li će biti dostupna i u Crnoj Gori možda?

Još uvijek sam u pregovorima sa dvije izdavačke kuće. Materijal za zbirku je pri kraju, fali još estetika naslovne strane. Zbirka je introspekcijska, sa dosta traganja, pokušaja, objašnjenja i bez predrasuda. Najbrži datum za izdavanje zbirke bi bio kraj ljeta sa šansom da možda to i produžimo ako bude potrebno više vremena za korekcije. Biće dostupna i u Crnoj Gori i biće promocija.

Kakvi su utisci onih koji su čitali Vaše pjesme? Kazali ste jednom prilikom da su Vas okarakterisali kao “mračnog” pisca, zbog čega i šta Vi mislite o tome? Da li, zapravo, uopšte razmišljate unaprijed o utiscima čitalaca?

Utisci su, mogu slobodno reći, sjajni. Nisam se nadala tome. Mislila sam da ljudi mnogo manje prate i čitaju poeziju. Drago mi je sto nisam bila u pravu. Da li sam razmišljala o reakcijama ljudi dok pišem - nisam i mislim da ne treba nikada o tome da se misli. Ako je čovjek prema sebi iskren i ogoljen na tom papiru, to je sve što je bitno.

Niko nije ugodio svima, ni svojim mislima ni djelima (bilo fizičkim ili duhovnim) i to je zdravo dok je tako.

Okarakterisana kao mračan pisac jer tonem u nesvjesno i podsvjesno. A tamo je uvijek mrak u kom treba dobra koncentracija da oči razlikuju sjenke od sopstvenih slojeva. I to su teme koje generalno prevladavaju u mom slučaju. Ponekad se nađe neka poema koja priča o svjetlosti, prirodi, zanosu momenta, ali kao i u stvarnom životu tako i u pisanju, kad smo srećni i ispunjeni ne pada nam na pamet da uzmemo papir ili telefon. Prisutni smo potpuno u tim momentima i sve oko nas nam je dovoljno.

Otkrili ste ranije da trenutno radite na tri scenarija, paralelno, a već se za dva zna da će biti pretočena u kratkometražne filmove. Šta budući gledaoci mogu očekivati od tih priča, a postoje li tendencije možda i za neku zbirku priča/drama?

Mogu očekivati priče u kojima je rutinski život ustvari vrlo neobičan i koje govore o tome koliko smo uspavani kad indirektne akcije krenu da diktiraju naš život a da mi to i ne osjetimo... I kad nesvjesno idemo dalje od sebe, u tome je svaki čovjek vrlo sličan i tu je naše ujedinjeno osjećanje koje nas povezuje. I ti momenti univerzalnog, emotivnog jezika koji nas spaja kao vrstu je nešto što me najviše privlači i što će biti eksploatisano u scenarijima.

Kazali ste i da je kod Vas za sada “sve autobiografsko”. Da li je teško dati sebe onda svom radu, iscrpiti emociju i pretočiti je u riječi, pokrete, mimiku ili je sve to, pak, “olakšanje”? S obzirom na to, šta su teme koje obrađujete i u čemu pronalazite inspiraciju?

Meni to padne kao olakšanje a i prilika da sebi objasnim nešto na nov način.

Lično iskustvo iz prošlosti i memorije istoga se mijenja godinama. Ako raste svijest i objektivniji pogled na svijet onda i naše iskustvo iz prošlosti se mijenja. Vidimo ga drugačije. Sa drugačijom porukom i ciljem zbog kog nam se ono desilo. Zbog toga volim da pišem autobiografske stvari jer mogu da se do tančina demonstriraju, a i validnost je veća kad je neko to već proživio.

Inspiraciju pronalazim svuda i u svakome. Volim da posmatram druge i sebe. Posebno kad nešto naizgled izgleda lako shvatljivo, a krije u sebi višeslojnost. Borba da se čovjek sprosti, objasni sebi, pa onda sve te djelove što je odvojio opet sastavi nazad i krene naprijed kroz život.

Pišući na engleskom jeziku, da li se možda na drugačiji način “borite” sa emocijom i događajima koji stoje iza stihova? Da li je to možda i neki bijeg ili je u pitanju lirski doživljaj i cilj?

Sviđa mi se ovo pitanje!

Doživljaj emocija je skroz drugačiji. Na engleskom jeziku piše Danica koju sam sama izgradila i sastavila. Ona Danica koju sanjah u sebi još kao dijete. Svu imaginaciju nepoznatoga i nečeg dalekog i sve fantazije koje su za mene istina, pretočene su u stihove na engleskom jeziku.

Može li se očekivati i poezija ili neki scenario na Vašem maternjem jeziku, angažman na Balkanu, da li je bilo nekih ponuda/prilika za saradnju i u kojoj sferi?

Scenario na našem jeziku apsolutno da! Poeziju pišem i na našem jeziku, ali u manjem obimu. Postoje planovi i ideje za angažman na Balkanu, čim fizički dođem pokrenuće se i realizacija istih. Najviše filmski dio bi bio realizovan.

Za kraj razgovora, nakon četiri godine u Njujorku, pretpostavljam da možete donekle uporediti život i prilike ovdje i tamo, pa šta kazete?

Mislim da društvo u Crnoj Gori i Americi trenutno prolazi kroz dvije totalno različite faze. Svijest građana je skroz drugačija. Manja sredina ima svoje granice kad je u pitanju napredak. Manja je i sloboda da se čovjek otrgne od tema i situacija koje se medijski nameću, jer se očekuje da svako ima mišljenje i da ga kaže. To je neko nepisano pravilo manjih mjesta i zemalja. Manje zemlje imaju manje potrebe, pa se stvara filter kad su u pitanju poslovne potražnje. Veća zemlja ima širi spektar zanimanja, mnogobrojnost ljudi nameće i brže promjene. Potrošačka moć je raznovrsnija.

Jako je bitno u kom pravcu društvo želi da se razvija i na šta stavlja akcenat u datom momentu. U zavisnosti od toga čovjek bi trebalo da je u mogućnosti da bira čega želi da bude dio.

Nekad se tražio jedan tip žene, a danas se traži raznolikost

Kada su gluma i modeling u pitanju, čime biste se pohvalili i kakvi su planovi na tom polju?

Što se modelinga tiče - kampanje za ‘preppy’ američke brendove i rad sa Andrew Dayom, jednim od najuspješnijih fotografa u Njujorku trenutno.

Gluma i njen rad, koji se u mom slučaju tek zagrijava, izdvojila bih predstavu off Broadway ‘Macbeth’ koja je izvođena prije pandemije.

Kakav je svijet modelinga i glume u Americi, koliko se tome posvećujete i šta kažu agencije, menadžeri, modne kuće? Ima li više prilika s obzirom na tržište ili je zbog konkurencije teže doći do angažmana? Pritom, šta se “traži” danas?

Taj svijet u Americi ima dosta slobode u smislu da nema previše pravila kao Evropa.

Nekad se tražio jedan tip žene, a danas se traži raznolikost, da i vi sami možete da prezentujete što više različitih izgleda i stilova. Marketing se non stop mijenja i u službi je potražnje koja bez prestanka okreće točak.

Trenutno je industrija takva da ne želi da nameće kritike zbog bilo kakvog izgleda nego želi da svima pruži prostor da budu sigurni u ono što jesu i da imaju slobodu da iskažu sebe.

Potrošačka moć je velika ovdje, pa samim tim i želja za novim trendovima veća i ispunjavanje zahtjeva je brže.

Njujork može da nahrani sve moje potrebe

Šta prevladava u Vama, ko ste Vi u svemu tome odakle crpite energiju, inspiraciju, ljubav; da li ste, na primjer, Crnogorka u Njujorku, u svijetu, ili možda najviše Danica? Kako ste se pronašli i opredijelili za Ameriku i Njujork i da li ste tamo spoznali ono što Vam je bilo potrebno?

Ponosna sam i Crnogorka i Amerikanka, jer sam državljanin obje zemlje. Ali prevladava ovaj univerzalni pojam sa unikatnim iskustvima, to jest, prevladava čovjek sa svojim imenom i prezimenom. Pa neka bude da prvo ide Danica, pa onda ostalo što je dato rođenjem i sticanjem kroz život.

Njujork je bila brzinska odluka. Bez previše razmišljanja. Neki nesvjesni dio mene je to tako odlučio i moje je bilo da to ne ispitujem previše nego da pratim.

Sve što mi je potrebno za stvaranje i za životno doba u kom se nalazim, New York trenutno može sve to da nahrani.

Čovjek se stalno mijenja, pa i njegove potrebe, i sigurno da može da postoji mogućnost za promjenom mjesta boravka ako te promjene iznutra to nametnu.

Na engleskom jeziku piše Danica koju sam sama izgradila i sastavila. Ona Danica koju sanjah u sebi još kao dijete. Svu imaginaciju nepoznatoga i nečeg dalekog i sve fantazije koje su za mene istina, pretočene su u stihove na engleskom jeziku

Mislim da društvo u Crnoj Gori i Americi trenutno prolazi kroz dvije totalno različite faze. Svijest građana je skroz drugačija. Manja sredina ima svoje granice kad je u pitanju napredak. Manja je i sloboda da se čovjek otrgne od tema i situacija koje se medijski nameću, jer se očekuje da svako ima mišljenje i da ga kaže