BOŽO KOPRIVICA: ZLATNA LOPTA, OMAR SIVORI

Los olvidados

Ona djevojka vodila me u kino kao masku zbog onog mladića što dobro igra fudbal. Stroga je bila njena baka Mila Makrid

3741 pregleda 5 komentar(a)
Scena iz filma “Los olvidados”, Foto: Imdb
Scena iz filma “Los olvidados”, Foto: Imdb

Omar Sivori nije slučajno počeo da igra u malom klubu Teatro Munisipal San Nikolas. Fudbal za Sivorija jeste bio pozorište u kome je on glavni glumac. U 20. godini bio je najmlađi član čuvene navale River Plejt koju su djeca izgovarala kao kletvu, ili kao molitvu: Vernaca, Labruna, Gomez, Sivori, Lustau. Tako je krenula njegova harizma. Sa River Plejtom Sivori je tri puta za redom bio prvak Argentine. U finalu prvenstva Južne Amerike Argentina je pobijedila Brazil 3:0. Kakav je to bio tango Pjacole i Borhesova milonga. I kakav trio Maskio, Sivori, Anđelilo. I kakav niz, kakav strašan niz pobjeda - Ekvador 3:0, Urugvaj 4:0, Čile 6:2, Brazil 3:0. Sivori je već tada bio čuven po tunelu, po driblingu kroz noge. Jednim potezom ako uradiš centarhalfa, možeš izbaciti cijelu odbranu i ostati sam sa golmanom na čistini. A kad je jedna djevojka, ljepotica Lima Nazario, novinar kolumbijskog radija, pitala Sivorija kako uspjeva tunel kad ga svi očekuju, Sivori je pogledao ravno u oči i rekao da je pročitao davno stih ali se ne sjeća imena pjesnika: Pa onda odoli, pa onda odoleti ne možeš.

Na kraju sezone 1957/58 prelazi u Juventus za ogroman novac, za 500.000 dolara. I odmah postaje glavni, i najpopularniji igrač. Čudo u Torinu. Juventus osvaja prvo mjesto 1958, 1960. i 1961. Te 1961. Sivori ulazi u 27 godinu, a na 27 utakmica postiže 27 golova. Proglašen je 1961. za najboljeg igrača u Evropi. Zlatna lopta, Omar Sivori.

Posvađaće se Sivori nešto u Juventusu, teško je upravi kluba bilo podnijeti njegovu slavu. Sivori odlazi u Napulj, u Napoli. Maradona je u Napulj došao zbog Sivorija, jer neki se krugovi, neki putevi se otvaraju a da ne znamo zašto. Posljednju utakmicu u Italiji Sivori će odigrati 20. decembra 1968. Zašto sam to zapamtio? Deset godina ranije, decembra 1958, dan poslije Svetog Nikole, jedna djevojka iz moje ulice rekla je da će me voditi u kino da gledam jedan film koji se meni neće dopasti, jer nije ni kaubojski, ni mačevalački, viteški. Naslov tog filma je Los olvidados. To sam zapamtio ali nisam znao šta to znači. Još mi je ta djevojka rekla, ona je bila na božićnim ferijama jer je živjela već nekoliko godina u Finskoj i studirala glumu, da će s nama biti jedan mladić koji odlično igra lopte. Nije mi se baš dopao taj film. Zapamtio sam neke dječake koji su na jednoj ledini pratili slijepca... I sjećam se kako je majka izbacila sina iz kuće zato što se kasno noću vratio. Taj dječak se zvao Pedro. Ali najviše se sećam tri mesingana kreveta u jednoj drvenoj baraci. Zapamtio sam te krevete jer smo i mi na mansardi imali dva takva kreveta, ja sam spavao u jednom. Ona djevojka vodila me u kino kao masku zbog onog mladića što dobro igra fudbal. Stroga je bila njena baka Mila Makrid. Njih dvoje su razgovarali, ništa nisam razumio, mislim da sam znao da pričaju na italijanskom. Zapamtio sam da mu je ona govorila, s osmjehom, El Kabezon. Poslije dvije decenije, o onom filmu pričaću s Mirkom Kovačem (njegovi su živjeli u kući Zirojevića u gradu N.). To je njegov omiljeni film, Los olvidados, i njegov omiljeni reditelj Luis Bunjuel.

U listu Futbal, pa tako ranih 60-ih, 1964. videću fotografiju kao friz: igrač sa spuštenim štucnama, sa vranom kosom i velikom glavom, u crno-bijelom dresu protiv gotovo cijelog tima Rome. Prepoznao sam plavog Halera, njemačkog reprezentativca, među ostalim fudbalerima Rome. Fotografija crno-bijela, izvrstan filmski kadar, a ispod crnim masnim slovima: Omar Sivori u driblingu. Prepoznao sam onog mladića koji je sa nama gledao film Los olvidados.

U jednom tekstu, mislim da je to bio intervju, Sivori kaže o driblingu: Štucne spustiti, listove otvoriti, lopta se ne odvaja od mojih stopala jer vezana je smolom mrtvih.

Ni danas ne mogu da vjerujem da je pored mene u bioskopu Napredak u gradu N, sjedio, red 12, sjedišta 8, 9. i 10, veliki Omar Sivori. I da smo gledali film Zaboravljeni i da je to bio 20. decembar, moj rođendan. Sjedio sam na mjestu broj 9.

Baš danas, poslije više od pola stoljeća, vjerujem jer je Mijo Raičević 80-ih napisao pjesmu Memento, osjećajne pjesme, strana 35.

tmina koju osjećam u glasu

usmjerava moju misao

u bašte u kojima

snijeg kopni

i zemlju pretvara

u blijeda ostrva

tamo gdje krhki

oblik očiju

vajan vjetrovima

daje ton i boju

sjenkama bez nade

Danas kad više ništa

nije kao nekad

ja slutim zemlju

i povoljne okolnosti

koje nas očekuju