Pretučen, nepoželjan, skoro pa protjeran, a uvršten u lektiru, prevođen, pozivan svuda osim u rodnom mjestu, svijet ga traži i uzdiže, po njegovim djelima se rade predstave i snimaju filmovi...
Damir Karakaš je jedan od najčitanijih hrvatskih autora kojeg kritika svrstava u klasike hrvatske književnosti, publika među omiljene, a oni koji ga nijesu čitali ili razumjeli karakterišu ga drugačije. Prošao je mnogo, a njegovom iskustvu možda najbolje svjedoče knjige, pa bez obzira na sve on konstantno radi, čita, piše, putuje, širi domene uma i riječi...
Karakaš je stalno u pokretu, često u Crnoj Gori, a nakon promocije knjige u Podgorici, nedavno je gostovao i u Nikšiću, u okviru književne manifestacije “Karneval romana” posvećene čuvenom jugoslovenskom/crnogorskom piscu Miodragu Bulatoviću... Karakaš je više puta isticao značaj djela i ostvaštine Miodraga Bulatovića i ne propušta priliku da istakne koliko cijeni Bulatovića...
O tome, između ostalog, govori i za “Vijesti”, radujući se novoustanovljenoj nagradi, priča i o svom najnovijem romanu “Okretište”, odnosu Like i Ličana prema njemu, prisjećajući se upečatljivog segmenta tokom odrastanja, nadovezuje se govoreći o svom odnosu prema knjizi i knjigama nudeći pritom preporuke za čitanje. Pored svega toga, najavio je i da po romanu “Okretište” Hrvatsko narodno kazalište priprema predstavu u režiji Dina Mustafića, dok se uveliko razvija i proces rada na filmu u koji je uključen i Pavel Pavlikovski, po romanu “Proslava”...
Više puta ste u javnosti isticali da je Miodrag Bulatović upravo jedan od pisaca koji su na Vas ostavili izražen trag, a nedavno ste gostovali i na prvom izdanju manifestacije koja nosi njegovo ime. Kako doživljavate Bulatovića danas?
Pa on je sigurno jedan od najznačajnijih pisaca sa ovih prostora, nepravedno zapostavljen, pisac koji nadahnjuje, često marginalizovan. Možda je tako jer je ušao u prostor politike, koja je vrlo nezgodna. Napraviću digresiju: kad god mi neko spomene politiku ili kada je ja krenem spominjati osjećam se kao da sam ugazio u govno. U južnoj Srbiji seljaci imaju jedan dobar termin koji koriste u razgovoru i otprilike to zvuči i koristi se kao: “Ma nemoj bre da me političiš!”, što bi značilo “nemoj bre da me lažeš”... Tako da politika zna pojesti umjetnika, što se često i događalo piscima koji se zatim nijesu dobro proveli na tom polju, tako da ja ne volim mnogo ulaziti u taj prostor, a o toj politici ne volim ni pričati. No, možete li zamisliti jednu situaciju gdje u Beogradu za stolom sjedi četiri, pet mogućih nobelovaca, dakle: Crnjanski, Andrić, Kiš, Bulatović, Mirko Kovač, Bora Pekić... To je jedna strašna, svjetska reprezentacija... Bulatovićeve knjige, pogotovo prve knjige su fantastične! Tu je knjiga “Đavoli dolaze” koja se trebala prvobitno zvati “Anđeli dolaze”, o čemu sam baš i razgovarao sa Barbarom, njegovom kćerkom, ali je Bulatović napravio sabotažu pa je nazvao knjigu “Đavoli dolaze”, ali svakako je u pitanju jedna fantastična knjiga u kojoj Bulatović referira na još jednog poznatog i važnog pisca, Boru Stankovića i na “Koštanu”, “Nečistu krv”, a pogotovo na “Božje ljude”. Inače, Bora je iz Vranja a ja sam pozvan da i tamo budem gost kroz mjesec dana i boraviću u tom mjestu u južnoj Srbiji, zadnjem mjestu koje se oslobodilo od Turaka gdje je samim tim ostalo mnogo i te arhitekture i drugog nasljeđa... Nakon toga, slijede njegovi romani kao što su “Crveni petao leti prema nebu” i zbirka priča “Vuk i zvono”, a svaki put kada u Hrvatskoj pričam o Bulatoviću ja spomenem djelo “Vuk i zvono” ispričam i taj zanimljiv običaj koji je postojao. Ja sam bio u njegovom selu u Bijelom Polju, u Okladima gdje je, pored ostatka Crne Gore, važio taj interesantan običaj koji slušaoce u Hrvatskoj obično šokira, ali koji jeste prilično zajeban i govori o tome koliko naši seljaci znaju biti nemilosrdni, ali i maštoviti u toj svojoj srdžbi... Kada vuk napadne ovce seljaci ga ne ubiju već mu stave zvonce oko vrata i vrate ga nazad u šumu gdje vuk nastavlja živjeti sa tim zvonom oko vrata, što nije nimalo lako. Mislim da se Bulatović često identifikovao sa tim vukom sa zvonom. Zaista fantastična priča! Tu je i “Heroj na magarcu”. Šta reći... Bulatović je jedan od pisaca koji je nešto poput velikog ruskog reditelja Tarkovskog u filmu - kad ga čitaš imaš osjećaj kao da te bog umjetnosti mazi po glavi. Zbog svega toga mi je drago da će od ove godine biti ustanovljena i književna nagrada koja nosi njegovo ime, jer je on to zaista i zaslužio.
Bulatović je sam rekao da se u zavičaj vratio upravo jezikom zavičaja koji je istovremeno i uzdizao i ismijavao, a pozivajući se na dramaturgiju ističe da je u pitanju afirmativno ismijavanje... Kako biste Vi okarakterisali njegov jezik i stil?
Groteska! Ima čak kritičara koji smatraju da su njegova djela bila najbolja dok se naše društvo nije zapravo pretvorilo u tu njegovu grotesku. Tada nastaje problem, znate, jer kada je sve groteska šta onda raditi dalje? Bio je on odličan i stilista, a ja kroz njegovu literaturu prepoznajem dosta i reference i pisce koje je volio. Ima tu dosta Dostojevskog, Bahtina, Bore Stankovića kojem sam se nedavno vratio i čitao “Božije ljude” u kojima govori o ostavljanju hrane po grobovima ljudi... Bulatović je svakako vrijedan detaljnog istraživanja. Ja sam inače jedini pisac na prostoru Balkana, neka mi se javi još koji ako ga ima, koji stalno spominjem Miodraga Bulatovića, a imam i sve njegove knjige. Smatram da je on poprilično zaboravljen u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, pa čak i u Crnoj Gori... Onda se ljudi pitaju kako to da ja stalno spominjem Miodraga Bulatovića a nikada Antuna Šoljana... Pokušavam objasniti da je meni Bulatovićeva literatura ipak puno bliža, jer ja dolazim iz Like, s planine, pa mogu mnogo bolje osjetiti tu književnost, dok mi je Šoljanova, kao i Marinkovićeva, neću reći previše fina, ali previše gospodska, nudi neki drugi svijet koji meni nije previše blizak. Može se mnogo govoriti o Bulatovićevoj literaturi i njemu samome.
Bulatović je jedan od pisaca koji je nešto poput velikog ruskog reditelja Tarkovskog u filmu - kad ga čitaš imaš osjećaj kao da te bog umjetnosti mazi po glavi.
Vi ste iz Like, male sredine o kojoj ste više puta pisali u svojim djelima. Kada smo ranije razgovarali isticali ste da mjesto rođenja i te kako utiče na čovjeka, umjetnika, stvaraoca. Vi ste imali priliku da odete i živite van Like, Hrvatske i Balkana... Da li Vas je to i koliko promijenilo ili Vas prati “kletva” male sredine?
Lika je kao topos važan formativni okvir mog identiteta i rada i ja od toga niti bježim niti bih mogao pobjeći. Da napravim malu digresiju - moj najdraži pisac je zapravo Tolstoj, njegove sam knjige prve čitao. Bila je to jedna vrlo specifična situacija u kojoj je neki čovjek iz sela njegove knjige ostavljao u klozetu, poljskom ve-ceu, a ja sam ih krao, uzimao ih i nosio sa sobom. Tako sam ja sa 10-12 godina, čuvajući stoku po planini, pročitao gotovo sve te ruske klasike, pa se čak nekada šalim da sam pročitao Anu Karenjinu od samo 35 strana, najkraće izdanje. Spomenuo bih i da za Tolstoja kažu da je jedini normalni genij na svijetu, jer su svi geniji malo pomaknuti. Jednostavno, književnost je za mene uvijek bila neka teritorija slobode, pa tako kada pišem o Lici ja na neki način pišem o sebi. A realno, imam puno problema sa ljudima u Lici, recimo za prethodnih 25 godina bio sam po raznim svjetskim mjestima, pozivan da gostujem svuda, od Lisabona preko Pariza, ali me niko nikada nije pozvao da gostujem u Liku, već jednostavno na neki poseban način doživljavaju tu moju literaturu i smatraju da se sa njima rugam... Niko mi nikada nije želio napraviti neko književno veče, a sada sve i da hoće ja ne bih otišao tamo. No, po romanu “Proslava” se sada snima film u kojem sudjeluje i poljski oskarovac koji živi u Londonu, Pavel Pavlikovski i iako skoro četiri godine nijesam bio u rodnom mjestu gdje sam imao ozbiljnih problema i prijetnji, raznih nezgodnih situacija, a čak ni moji roditelji koji žive u Lici, u planini, nijesu mnogo otvoreni prema meni, što mi je drago jer su oni na taj način i zaštićeni od mogućih problema koje bi mogli imati zbog mene, već su doživljavali svakakve nelagodnosti. Opet ću se vratiti na Tolstoja, jer se tu krije neki odgovor na moje pisanje, a on je rekao “Ako uspiješ opisati svoje selo, uspio si opisati cijeli svijet”...
U čemu je problem i kako doživljavate sve to?
Apsolutno, ja sam rođen u jednom specifičnom prostoru. Nemam ja tu toliko problema zbog literature, već je kod mene većinom težište na jeziku, u smislu da nije važno šta pišemo već na koji način pišemo, tako da se zbog toga u Lici događa jedan apsurd, kao i u Hrvatskoj uopšte, a to je da su knjige važne samo da ih niko ne bi čitao. Ja zbog svojih knjiga ne smijem doći u rodni grad, a niko ih nije ni pročitao! No, većinom se tu radi o nečemu što je sporedno, a to su možda neki moji stavovi, ne znam kakvi, jer se ne definišem ni kao ljevičar niti kao desničar, iako popovi u crkvama nekada znaju govoriti da sam anarhista, komunista i slično. Jednostavno, sve što govorim ja govorim isključivo u svoje ime i ne želim preuzimati odgovornost ni za kakve grupacije. Ako se zalažem za ljudska prava, za ženska prava, to za mene nije nikakvo ljevičarenje već jednostavno civilizacijski dosezi neophodni svim ljudima.
Kasnije ste spoznali brojne kulture. Koliko su one ostavile traga na Vas? Takođe, koliko su različite kulture bogatstvo koje čovjek može ili treba da spozna, dok se mi na Balkanu i dalje dijelimo?
Sjećaš li se kako je to rekao Sioran, a on je najbolje opisao Balkan upravo rekavši da je Balkan ide iz poraza u poraz i da je i to neki napredak. To je jednostavno neka naša sudbina. To se ogleda i u tome kada gledaš naša folklorna društva - sve je to puno nekih kubura, jatagana, pištolja, pušaka, a ljudi traže neki sukob. Vidi se i na primjeru Like: kad nema Srba ljudi se žele tući i sukobiti sa Hrvatima, a kada nema Hrvata onda će se sukobiti sa porodicom, a kada nema porodice tući će se sa životinjama i tako to ide dalje bez kraja. Mnoge stvari kroz istoriju nijesu riješene, jer, kao što je poznato: “Prošlost nam je nepoznata, budućnost nam je uvijek poznata”; tako da ne znam kako će sve to ići, gdje će završiti i kako će se odvijati stvari ovdje. Ne vidim neki poseban napredak ovdje. Živio sam dugo vani, pored zemalja Evrope bio sam i u Kini i Africi i to su iskustva koja zaista obogate čovjeka i oplemene, baš kao i čitanje, a poznato je da ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija.
No, bez obzira na sva putovanja i razne boravke u inostranstvu, Vi za sebe uvijek kažete da ste balkanski pisac. Šta to znači i koliki teret nosi?
Ja sam ponosni Balkanac i nikada se nijesam toga stidio, kao neki Hrvati kojima je to kompleks. Ja nemam nikakvih problema sa time, a i odrastao sam uz balkansku literaturu i kulturu i ne vidim to kao problem, već naprotiv kao prednost. Volim Balkan. Sada sam imao i turneju po prostoru cijele bivše Jugoslavije i mogu reći da više volim doći u Užice nego u Prag, recimo. Uvijek taj prostor doživljavam kao naš zajednički, a sve ljude sa tog prostora kao naše ljude, jer svi mi na neki način jesmo neki naši ljudi. Mislim da je to poptuno normalno, da mi je neki nepoznati Srbin ili Crnogorac draži i bliži nego tamo neki Šveđanin, na primjer.
Čest ste gost u Crnoj Gori, uvijek interesantan i poželjan sagovornik, a i Vaša djela se ovdje i te kako čitaju. Šta mislite, da li nam je Vaše pismo blisko baš zbog tog balkanskog?
Ja sam od ove jeseni uvršten i u lektiru za srednju gimnaziju u Hrvatskoj i dosta sam i čitan i imam veliku publiku, iako nijesam komercijalan autor. Pisci uz koje sam ja stasao kad sam bio mlad kažu da kada se to piscu počne događati to je znak da je počeo propadati (smijeh), a ja se nadam da neću baš toliko propasti.
Pišete teške stvari, ali su čitaoci zahvalni.
Kada sam radio roman “Proslava” radio sam roman o ljudima ne samo iz Like, već i iz Crne Gore, Srbije, znači pokušao sam ući u lavirinte ljudske svijesti i zapravo sam radio likove kakvi su kod Dostojevskog - istovremeno i krvnici i žrtve. Pokušao sam opisati i zapisati koliko neki kontekst i vrijeme djeluju na ljude koji se nalaze na određenom prostoru. To su neki naši problemi koje možemo shvatiti i razumjeti. Isto tako, volim i literaturu u kojoj se, kako je to rekao Kiš, vide stope u snijegu ili blatu. Inače ne volim previše govoriti o svojim knjigama, ali uglavnom moram.
Kad je u pitanju roman “Okretište” pisali ste podstaknuti ličnim iskustvom.
Knjiga “Okretište” temelji se na istinitom događaju u kojem sam ja bio teško ranjen. To meni nije neki veliki problem jer sam ja više puta bivao ranjen, prošao svakakve gluposti i zatvor i još mnogo toga. A Marija Vujović, poznata vajarka iz Zagreba koja je naparvila kip Krleže, rekla je da svaki muškarac mora dvije stvari proći u životu - završiti u zatvoru i napraviti kuću; vojska je dosadna. Znaš ono, vrag ima dva zanimanja, da bude šegrt i da bude vojnik. “Okretište” je roman o barikadama, a kada one postoje ti sa ove strane barikada preko njih više ne vidiš čovjeka, već samo metu. Tako sam tematizovao i pojam osvete u današnjem vremenu. Ja dolazim iz kraja, zapravo iz Like, gdje je kroz istoriju uvijek najjače svijetljela krv. Tako mi govoreći o ratovima, Prvom, Drugom, našem - trećem, nikada ne kažemo da je neko nekoga ubio, već uvijek imenom i prezimenom znamo ko je koga ubio i to prenosimo s koljena na koljeno, a čini mi se da je tako i u Crnoj Gori. Hoću da kažem da je i meni trebalo da nekako prebrodim tu osvetu, tako da sam pisao roman i o tome. Pored toga, moj roman “Okretište” je i roman o nemogućnosti da bilo šta napraviš. Trenutno se radi u HNK, to jest Dino Mustafić na velikoj sceni postavlja predstavu po “Okretištu”. Rekao bih i da je to moj najintimniji roman, možda i najteže napisan roman, jer sam pokušao pišući ga samome sebi odgovoriti na pitanja “Ko, kako, zašto?”. Imao sam ja uvijek problema zbog svoje literature, prijetnji i ranzih gluposti, ali kada god bih došao do nekog traga dolazio bih do samog đavola. Mislim da u suštini treba pročitati roman da ne bih sad otkrio sve. Ono što svakako želim reći je da svako od nas ima svoje okretište.
Da li je okretište to mjesto, trenutak, metafora života koji stane u jednu sekundu?
Ja živim na okretištu tramvaja, kod nas to zovu okretištem, dok su u Srbiji imali problema sa naslovom, jer u Srbiji postoji okretnica, ali okretište funkcioniše na dva načina - kao okretište tramvaja i kao okretište nekih sudbina. Okretište se tako vrti kao jedan život i metafora za sve. O tome je taj roman.
Jeste li knjigom oprostili počiniocu, osvetili mu se, možda samome sebi pomogli da to prebrodite?
Trebalo mi je par godina da sve to na neki način posložim i rezimiram, jer to što se događalo zaista jeste bilo opasno po život, a ne samo moj, već je i cijela moja porodica doživjela neku vrstu traume i traumatičnog iskustva. Kroz roman sam pokušao d pronađem mehanizme povratka povjerenja u ljude. Ali, da li jesam... Mnogo sam razmišljao o tome na koji način se postaviti prema tome i kako funkcionisati, ali znao sam zapravo da je jedini način da ako čovjek želi i može to pobijediti i uopšte govoriti o tome ko je pobjednik a ko nije, da se na neki način uključi u svakodnevni život i uđe u svakodnevicu čime se može doći do neke pobjede. Tako sam zapravo i postavio taj roman. Svakako, ja ubici, nasilniku, nijesam dozvolio da uđe u moj roman, jer bi to meni bilo ispod časti i želio sam na neki način da stvorim hrišćanski, gospodski roman sa rukama u džepovima. Jedan moj prijatelj-pisac mi je rekao da imam roman epohe i savjetovao me da idem na policiju, zaljubim se u inspektorku i onda tražiti krivca, no ja nijesam želio raditi to na taj način jer je to scenario neke loše televizijske serije što mene ne zanima. Ono što je bitno, a dodao bih, jeste da za mene književnost nikada nije bila opisivanje događaja već jezik, tako da sam i ja težište bacio na jezik i zapravo sam preko jezika u funkciji svakodnevice nekako uspio da realizujem taj roman.
Uvijek se mogu čitati Bulatović, Dostojevski, Kafka, Lalić...
Da li biste čitaocima ovog intervjua preporučili nešto za čitanje?
Neke knjige treba više puta čitati tokom života. Ja sad čitam “Vergilijevu smrt” od Broha, a to je nešto što se ne može čitati sa 20 godina već treba pričekati neko vrijeme. Takođe, mislim da se uvijek mogu čitati Bulatović, Dostojevski za kojeg je Sioran rekao da je pisac sa ogromnim nedostacima i sjajem svetosti, dosta čitam rusku literaturu... Isto tako se danas puno više knjiga objavljuje nego ranije, nema nekih kriterijuma, sveje disprezno, nekako su konzumenti ušli u televiziju, ne zna se više ko je na bini a ko nije, tako da živimo u nekom vremenu loše beskonačnosti, ali isto tako u vremenu kada nam nikada nije bila potrebnija mentalna higijena u vidu čitanja dobrih knjiga gledanja dobrih predstava i dobrih filmova. Gledajmo Tarkovskog, gledajmo Fasbindera, Živka Nikolića, Sašu Petrovića, Živojina Pavlovića, čitajmo dobre knjige, ponovno ih čitajmo, Kafku, Lalića, Bulatovića, Sretena Asanovića, Margarrt Diras, Flaneri O’Konor... Ali, uvijek govorim i zaključiću time i sada: Molim vas, nemojte dozvoliti da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.
Potrebniji su nam vrhunski čitači, nego bezvezni pisci
Po Vašim djelima i do sada su rađene predstave, filmovi, a sada nas očekuje i film na kojem radi i čuveni Pavel Pavlikovski.
Tako je, u pitanju je jedan veliki reditelj, projekat je već dobio podršku države, Hrvatskog audio-vizuelnog centra HAVC, a na jesen kreće snimanje... “Proslava” je takođe i među devet evropskih projekata koji su došli u Varšavu, pa sad Pavlikovski radi na scenariju, a u toku su i audicije u srbiji i Hrvatskoj na kojima tražimo najbolje glumce, glumice i sve ostale članove ekipe. Biće mi drago da se taj projekat realizuje i da pogledam film, ali nemam neka velika očekivanja od toga. Ako bih pokušao da napravim razliku između filma i knjige, u jednoj knjizi između Borhesa i Sabata nekako najbolja definicija razlike knjige i filma u kojoj su se oni usaglasili jeste da je knjiga kada neko djelo čitaš, a film kada nekome pričaš o toj knjizi.
Iskreno, mislim da sam do sada mogao snimiti mnogo više filmova, ali do sada su samo dva, ali se igraju i pozorišne predstave po mojim tekstovima. Inače, mnogo više volim čitati nego pisati, a istovremeno mi se čini i da su nam u današnjem vremenu potrebniji vrhunski čitači nego neki bezvezni pisci, jer vrhunski čitač iz neke osrednje novele može napraviti vrhunski roman, a loš može uništiti i najbolje djelo. Danas ljudi veoma malo čitaju, pa čak i pisci, a pogotovo mladi pisci sa kojima povremeno radim i primjećujem da oni toliko pišu da nemaju vremena da čitaju, a bez čitanja nema ni pisanja.
Bonus video:
