Fantastična režija Marsina Heriha i ples emocijâ, tijelâ i energijâ četiri djevojke, fascinirala je sinoć publiku Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT. Predstava "Još četiri" u produkciji poljskog "Teatr a parta", uz kolektivnu koreografiju svih aktera, pored ogoljenih tijela glumica, plesačica, balerina, a prije svega žena, ogoljela je i prisutne, makar pred njima samima.
Fizičko-vizuelni pozorišni komad predstavlja seriju scenskih kompozicija koje su namijenjene specijalno za izvođačice i njihova tijela i prostor u kojem se nalaze, zvuk i svjetlost sa kojom se igraju i koji se sa njima igraju. Svaki pokret, zvuk, mimika i pogled pun je simbolike, a predstava konstantno pomjera granice komfora i očekivanog dovodeći tako pojedince u publici do suza, jeze, radosti, budeći potisnutu snagu i osjećanja.
Njih četiri: Alina Bachara, Katarzyna Gogacz, Karolina Wosz, Marta Zielonka, u baletskim suknjicama i leđima okrenute gledalištu na početku izvedbe, transformišu se dalje osluškujući sopstvene, ali i emocije i energiju publike, okolnosti u kojima žive. Nakon što skinu bijele suknjice od tila, njihova gola tijela oslikavana sjenkama i svjetlošću pričaju potresne priče, vrište želju i borbu koja se neprestano bije za sebe, unutar sebe, za druge suočavajući se sa prizorima koje svijet postavlja na scenu.
Poljski ansambl priredio je intimni spektakl publici FIAT-a koja je tišinom, uzdasima, tjeskobom, ali i čvrstinom i voljom pratila i disala kako su pokreti plesačica to diktirali, a i one su osjetile energiju publike i iskoristile je, unijele u svoj performans i oživjele svojom igrom.
Djevojke na sceni bile su toliko ritmički, emocionalno i psihološki ujednačene, ali i nezavisne i slobodne da su se perfektno međusobno nadopunjavale, bilo kao lego kockice ili puzle, bilo kao magneti suprotnih polova.
Prepoznaju se različiti motivi i teme, od onih intimnih do globalnih, kažu i same glumice nakon igranja i ističu da se njihove priče povezuju sa nizom aktuelnih situacija i doživljaja, ličnih, njihovih, globalnih... Od žene i prihvatanja njenog tijela, što obesmišljava današnje nadmetanje u ljepoti istosti, preko lokalnih pitanja u njihovoj zajednici, poput odluke o ograničavanju prava na abortus pa samim tim i ograničavanja prava na posjedovanje svog tijela i života, dalje kroz istorijsku žensku borbu i (r)evoluciju, pa do globalnih i trenutno aktuelnih kao što su korona virus, rat u Ukrajini, vrijeme za sebe, suočavanje sa sobom, roditeljstvo, gubici i mnoga druga... Razna teška ili zanemarena pitanja i teme ispričale su bez i jedne riječi, jednostavnim jezikom tijela i emocija kojima prikazuju svu kompleksnost i filozofiju ovog svijeta i života, od postanka do danas, pa u budućnost, na koju kao da upozoravaju na kraju predstave.
Sve vrijeme igranja u posmatraču se smjenjuju različiti simboli, a četiri žene senzualno i borbeno prikazuju svu ljepotu svojih savršeno nesavršenih i u tome savršenih tijela, snagu koju posjeduju i koja je u njima iskonska (kao) snaga prirode i života koji se uvijek nastavlja.
Uz zvuke divljine, reklo bi se džungle, njih četiri poput Amazonki na sceni tragaju za sobom dok se život odvija i dok nerijetko drugi odlučuju o njima samima. Ali odbijaju da se povinuju i bore se, bore se da spoznaju i prihvate sebe, da se sjedine sa svojim tijelom i osjete ko su, što su mogućnosti i opcije koje dalje pružaju i pojedincima u publici.
U nekim trenucima izvedbe, kao blic se javljaju mnogobrojne simbolike broja četiri, među prvima ona o četiri osnovna elementa - voda, vazduh, zemlja, vatra; četiri godišnja doba; možda i četiri životne dobi, pitanja ko, šta, gdje, kako; a tako alje dolazi se i do filozofije o tome šta je gore, šta dolje, prije i poslije, tu su i četiri dimenzije svijeta, a dalje prema Stoicima, duša doživljava četiri vrste emocija: želju, radost, strah i tugu... I sve to smo imali sinoć u velikoj sali Kulturno-informativnog centra "Budo Tomović" u Podgorici.
Komad traje nešto manje od jednog časa i za to vrijeme pokrene erupciju omogućavajući brojna tumačenja i poistovjećivanja, od individue do individue. Posebno je važno istaći to da, iako potpuno nage, ni u jednom trenutku plesa, glume, vriska, katarze, nijedna od performerki ne dobija seksualnu konotaciju, objektivizaciju, vulgarnost, površnost ili bilo šta slično, već naprotiv, otvaraju duboka unutrašnja pitanja, dileme, ideje...
A od početne igre u čistim bijelim suknjicama nalik djevojčicama, vriska za osvajanje sopstvenih prava i sloboda, preko svjetlosnih snopova uperenih direktno u njihove stomake aludirajući na rađanje i život, pa dalje od krzna odranih lisica koje gordo nose oko vrata, a onda i simboličnog ostavljanja tih lisica pred svoja stopala poput nekog žrtvenog obreda, snažna crvena svjetlost kao da pokazuje da ljudski rod hodi ka paklu ili uništenju, čemu svjedoči i njihov posljednji pogled upućen publici pun ozlojeđenosti, razočarenja, možda i gađenja, ali i tuge, a onda i ponosa, jer sve to može biti i jedna velika strastvena pobjeda krvlju osvojena. Zavisi od toga šta osjetite.
Bonus video:
