Otišla je Latinka Perović, izuzetna osoba, jedna od onih hrabrih i mudrih persona koje svojim djelovanjem sačuvaju obraz i vremenu i ljudima. Desilo se da su se čitaoci Arta pet proteklih subota družili sa njenim posljednjim objavljenim tekstom, ali na mnogo načina reprezentativnim - analizom Krležinih dnevničkih bilježaka iz šezdesetih. Kakvo razumijevanje suštinskih problema i kako elegantna elaboracija o našim pogrešnim skretanjima... Uz Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića bila je simbol Druge Srbije, najčasnijeg izraza otpora koji se desio u Beogradu pod Miloševićevom diktaturom. Kao istoričarka razborito je insistirala na odgovornosti elita u sunovratima koji su se dešavali na našim prostorima. Iz svakog njenog teksta možete nešto da naučite. Prenosimo tekst iz Jutarnjeg lista, gdje se Tvrtko Jakovina oprostio od ove izuzetne ličnosti.
Latinka Perović umrla je u jednoj privatnoj bolnici na Senjaku u Beogradu 12. prosinca 2022. Dugo se nije dala iz stana u kojem je živjela, mada je kopnila, više nije mogla kuhati, oslanjala se na pomoć susjede koja ju je pripremala za spavanje. Nikada nikome nije željela smetati, opterećivati sinove, prijatelje. Sjedila je u svome naslonjaču i pisala.
Posljednji tekst koji je objavila bila su četiri nastavka o Miroslavu Krleži, njegovim dnevnicima iz 1960-ih (“Vraćanje Miroslavu Krleži: Po koji put?”). Razmišljala je tada da i cijelu prepisku sa Stankom Lasićem, prije svega o najvećem hrvatskom piscu, preda Hrvatskom državnom arhivu.
Latinku Perović prvi sam puta upoznao na večeri u Beogradu u društvu s hrvatskim akademikom Dušanom Bilandžićem. Znali su se dugo, razgovarali su o ondašnjoj Srbiji Vojislava Koštunice, a Latinka je u jednom trenutku spomenula kao prosvijećeni apsolutizam.
“To su, da izvinete, bili komunisti”, rekla je brzo, očito misleći i na vrijeme kada je sama bila u vrhu srbijanske politike, kada je Srbija po prvi puta, možda i jedini od vremena stvaranja nacionalne države, imala vodstvo koje je prije svega gledalo na razvoj vlastite republike, a nije sanjalo stare snove.
Srbija je kasnije počela brisati sve što je bilo vezano za vrijeme nakon 9. svibnja 1945. i 5. oktobra 2000, za komunizam i Jugoslaviju. Sve manje je bilo mjesta niti za analizu i želju da se razumije ono što se događalo, ali ona je to i dalje radila. Cijeloga se života bavila lijevim idejama, za koje je govorila da Srbiji nisu bile silom nametnute, već su bile rezultat društvenog razvoja jedne balkanske, siromašne sredine.
Bila je osjećajna, munjevitih refleksa, a istovremeno suzdržana. Njezino je lice živo, “ispaćeno lice seljanke i sumnjama i žrtvovanjem izmučene intelektualke”, opisao ju je Milovan Đilas početkom devedesetih. Mnogi iz različitih struka odlaze u politiku, ali rijetki su koji iz politike postaju “nove ličnosti”, koji mogu pronaći novi smisao, neumornim radom pretvoriti se u znanstvenike i stručnjake prvoga reda.
Bila je za politiku “suviše čestita i nedovoljno, nimalo brutalna”, govorio je Đilas. Možda takva opaska nije dokraja točna - Latinka je bila na čelu partije u jednopartijskom sustavu i nije mogla biti posve nepovezana s načinom na koji je i najliberalnija od tih politika mogla djelovati - ali svakako je bila najbolje što je Srbija u dugo vremena ponudila.
Latinka Perović rođena je u Beloševcu, danas dijelu Kragujevca 1933. Imala je sedam i pol godina kada je započeo Drugi svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji. Jedna od njezinih najboljih prijateljica bila je kći profesora koji je i sam strijeljan kada su njemačke i snage Srpske državne straže, ubile srednjoškolce Prve muške gimnazije u Kragujevcu, osvećujući se za akcije partizana. Gimnazijske profesore pamtila je dobro, kao autoritete, odgojitelje.
Novinarki Tamari Nikčević jednom je rekla kako pamti i “kakva je bila njihova odjeća, pamtim boju njihovih glasova”. Oni su je formirali, pogurali da čita, a činio je to i njezin otac knjižar. Književnost je diplomirala na Filozofskom fakultetu, u vrijeme kada je postojao osjećaj nade, bez obzira na negrijane učionice i siromaštvo. Magistrirala je najprije na jeziku Ive Andrića, a onda i kulturnim politikama Jugoslavije od rata do 1950-ih. Partija, SKJ, tada je talentirane đake pratila, zvala u svoje redove, pa je i ona postala predsjednica Antifašističke fronte žena u Srbiji, kako se organizacija još uvijek zvala.
Kada je nekadašnji šef diplomacije i ambasador Marko Nikezić postao predsjednik, ona je 1968. izabrana za sekretarku (ne tajnicu, kako to pišu hrvatski mediji) Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Bilo je to vrijeme kada je Jugoslavija bila u jednom od svojih društvenih zenita, a dio političara u Hrvatskoj, Makedoniji, Srbiji, unutar monizma, tražio je promjene i nove putove.
Liberalizam u Srbiji završio je 1972. Nije uključivao velike smjene, ali jest ponovo na vlast doveo već otišle, stare i konzervativne političare. Istina, oni su, poput Draže Markovića, govorili kako liberalno vodstvo djeluje kao grupa, kako stvaraju kult Nikezića, kako su netolerantni, kako kod njih nema demokratizma, no pokazalo se da su smjene 1971. i 1972, Savke i Tripala, Nikezića i Latinke, kurs demokratizacije, rasprave, novih ideja obrazovanih i mladih, u pojedinim područjima vratili godinama unazad, da je rasprava postala teža, a Tito na čelu sustava bio i dalje neprikosnoven.
Ne znači to da su pogledi Proljećara i Liberala bili posve podudarni. Latinka Perović bila je svjesna 1971. da su “Hrvati otišli predaleko”, da će takva politika završiti nepovoljno, pisao je Dušan Bilandžić. Slična je bila želja za samostalnijim vođenjem Srbije, što je s Titom na čelu sustava, bilo teško. Ostavku je dala 21.10.1972, a javno je objavljena dva dana kasnije.
”…pomalo mi teško pada sve to što se događa s Latinkom, Markom (Nikezićem), (Mirkom) Tepavcem. Žao mi je. Stvarno. Mnogo… Voleo bih da se sretnem sa Latinkom, da razgovaram sa njom, da joj kažem mnoge stvari, da joj pomognem (ako je to moguće), da je podržim. Nje mi je najviše žao, iako se slažem sa mnogim mišljenjima da je ona dosta kriva za sve”, pisao je Marković u dnevnicima.
Žena, je, naravno, bila i ovoga puta izlučena kao najproblematičnija. Možda i zato jer Latinki nije trebala pomoć, jer je imala posao u rukama, jer je bila neovisnija i jer je imala životnu filozofiju da svatko u svom svijetu treba raditi najbolje što može. Doktorirala je i onda tiho radila u Institutu za noviju istoriju Srbije. Pokazala je kako su duboke bile veze srpskih socijalista i Rusa, kako je jedan dio razmišljanja u Srbiji usvojen baš zato što su seljačke mase i tanka elita u oba društva bile slične, napisala je u životu 22 knjige.
Bonus video:
