Crnogorski fudbaleri u finalima Kupa/Lige šampiona: Branko Rašović

U iščekivanju subote i finala Lige šampiona u kome će se Atletiko našeg reprezentativca Stefana Savića sresti sa Realom, „Vijesti” u četiri nastavka donose priče o završnim mečevima elitnog takmičenja u kojima su igrali crnogorski fudbaleri
174 pregleda 0 komentar(a)
Vasović, Foto: Arhiva
Vasović, Foto: Arhiva
Ažurirano: 24.05.2016. 13:57h

Ko zna, možda svaki odbrambeni fudbaler, ma koliko ostvaren, nosi ožiljak - neostvarenog napadača.

Četiri decenije nakon odlaska u penziju, Branka Rašovića, nekada štopera od rase i klase, pitali su šta bi promijenio u svom fudbalskom životu da može da vrati vrijeme. "Ostao bih napadač", dočekao je na volej.

"Kao mlad igrač bio sam najbolji špic i dribler u svom uzrastu, u to vrijeme u Titogradu i šire, ali me je trener poslao u odbranu. I tako postadoh i ostadoh centarhalf".

Žal za golgetersku rados’

Te večeri, 20. aprila 1966. na „Old trafordu”, u revanšu polufinala Kupa evropskih šampiona, zbog davnašnje trenerske odluke žalili su - napadači Mančester junajteda! Bobi Čarlton, Denis Lou, Dejvid Herd (povrijeđeni Džordž Best nije igrao).

Isti oni koji su u fudbalskom piru, na prethodnoj stepenici, zatrpali dvostrukog vladara Starog kontinenta Benfiku sa osam golova.

Jurišajući na „crno-bijelu” odbranu kako bi nadoknadili minus dva iz prvog meča na Stadionu JNA (0:2), odbijali su se od zida. Sa Milutinom Šoškićem pred golom, Rašovićem i Veliborom Vasovićem u half liniji, Partizanova odbrana je samo jednom posustala.

Očevici tvrde da je 24-godišnji Titograđanin, onako stasit, mladalački osion, 80 minuta proveo u vazduhu, lebdeći u zračnim duelima sa napadačima „đavola”.

„Visoki centarhalf Beograđana” - pisao je Dejli ekspres - „slobodno se može upisati u istoriju evropskog fudbala, kao igrač koji je zaustavio favorita”.

Za nadimak koji su mu darovali jugoslovenski novinari saznao je po povratku iz Engleske - Div sa Old traforda. (Uzgred: oni koji ga pamte, i u stanju su da porede, kažu da je kasniji idol Teatra snova i kapiten Junajteda Nemanja Vidić stasom, držanjem i igrom podsjećao na njega.)

Branko Rašović i Ivan Ćurković

I ko zna gdje, i ko zna kad

A samo dvije godine ranije, Rašović, rođen u Podgorici ratne 1942, ratovao je na terenima Druge lige u dresu Budućnosti. I to činio toliko dobro, da mu je selektorska komisija Ljubomir Lovrić - Hugo Ruševljanin omogućila da 1. aprila 1964 - nije šala - debituje za jugoslovensku reprezentaciju u prijateljskom meču sa Bugarskom na niškom Čairu.

Koji mjesec kasnije, uzeo ga je Partizan, kome je dugo bio na oku. Sa obavezom da „plavima” uplati dva miliona dinara i kupi - komforan dvosobni stan u Titogradu. Kako „crno-bijeli” do kraja 1964. nisu uvažili dogovor, sud ih je obavezao da isplate 5,8 miliona dinara. Primjerak Pobjede iz koga saznajemo da je „Budućnost pobijedila Partizan - ali na sudu” koštao je 40 dinara.

Na stadionu JNA Rašović se brzo uskladio sa generacijom stasalom za velika djela - Milutinom Šoškićem, Veliborom Vasovićem, Fahrudinom Jusufijem, Vladicom Kovačevićem, Milanom Galićem, Radoslavom Bečejcem... Partizanovim bebama. „Buntovnici, a neodoljivi”, napisaće za njih Božo Koprivica. Prvenstvo Jugoslavije 1965. osvojili su u punom trku. A onda u sezoni 1965/66. pokoravali Evropu. U Kupu šampiona padali su redom Nant, Verder, praška Sparta, Junajted... Uz četiri pobjede u Beogradu bez primljenog gola.

"Svaki protivnik je bio veće ime i imao veću tradiciju od Partizana", prisjeća se Rašović.

A u finalu, pred vratima raja, na kasnije ozloglašenom briselskom Hejselu, 11. maja 1966. „crno-bijele” je čekao petoglavi fudbalski Kerber - Real. Evropski fudbalski kralj od 1956. do 1960. U posljednjoj sezoni Ferenca Puškaša (nije ga bilo u finalu), sa Pirijem, Amansijom, Serenom...

„Iz Beograda smo četiri evropska šampiona ispratili sa 12:0. Zašto sada da ne vjerujemo u vlastite snage”, preko jugoslovenske štampe poručio je Rašović uoči duela.

I Partizan je osjetio kako je naći se u koži prvaka Evrope. Ipak, samo na četvrt časa. Golom Vasovića poslije kornera, „crno-bijeli” su vodili od 55. minuta. Ali, pali su. Vjerovatno, jer su padu bili skloni.

Jer je, citiramo izvještača Politike Ljubišu Vukadinovića, „ekipu zahvatila panika i ona se gotovo sva povukla u odbranu”. U krilu Šoškića, Beograđani su se dva puta okliznuli - u 72. minutu Amansio je predriblao Vasovića i zatresao mrežu. Tri minuta kasnije, Serena je šutem sa dvadesetak metara okrunio „kraljevski klub” šestim evropskim lovorom. Nije Partizan bio slabiji tim od Reala. Međutim, bio je manji klub, nedorastao veličini finala. Većina „crno-bijelih” igrača su u meč za evropski trofej ušli sa potpisanim unosnim inostranim ugovorima.

"Finale, umjesto da bude kruna dotad izuzetnih partija, bilo je naše najgore izdanje! - post festum, rekao je prije desetak dana Rašović u razgovoru za Sportski žurnal. - Fudbalski klub i Sportsko društvo olako su shvatili utakmicu na Hejselu, u stilu: što prije da odigramo, spektakularno ne izgubimo i vratimo se u Beograd. S druge strane, trener (Abdulah) Gegić i tehniko (Stanislav) Popesku nisu bili dorasli timu.

Bebe su odrasle, a „crno-bijeli” tim se poslije briselske noći rasturio. Vasović je prešao u Ajaks, Šoškić u Keln, Kovačević u Nant, Galić u Standard iz Liježa, Jusufi u Ajntraht...

A Rašović je, čekajući 28. godinu i dobijanje dozvole za odlazak van zemlje, ostao tri godine u Partizanu - pardon, sjenci šampionskog Partizana - i sakupio deset nastupa u reprezentaciji. Karijeru je nastavio 1969. i završio je 1974. u dresu Borusije iz Dortmunda, igrajući tri sezone u Bundes ligi, dvije u Regionalnoj ligi. Od 1978. do 2008. radio je kao pomoćni trener i učitelj mlađih selekcija u Partizanu.

"Šteta, zaista, bila je to jedinstvena prilika da osvojimo Kup šampiona. Nikad bliži nijesmo bili, niti ćemo... Kako stvari stoje".

Slučaj je namjestio da nakon Hejsela Real posti u elitnom takmičenju sve do 1998. kada mu je titulu donio drugi Titograđanin - Predrag Mijatović.

Kakav otac, takav i sin

Vitalan, uspravan kao da i dalje komanduje odbranom, 74-godišnji Rašović je sa ispisnicima u svom Beogradu prije dvije sedmice, povodom pola vijeka od briselskog meča, na svečanosti oživio sjećanja na slavne dane Partizanovih beba...

Njegov sin Vuk, rođen u Dortmundu 1973, bio je uspješan prvotimac Partizana, u dresu SR Jugoslavije upisao 5 nastupa... Kao defanzivac, naravno. „Crno-bijele” je 2013. u ulozi trenera doveo do šampionske titule. Od maja 2015. vodi Dinamo iz Minska, koji je prošle sezone u bjeloruskom prvenstvu na 26 mečeva primio 13 golova. Odbrambeni gen, šta li već.

Bonus video: