Čileanci slave 30. rođendan: Najbolja generacija u istoriji fudbala? - Vijesti.me
PRIJE TRI DECENIJE JUGOSLAVIJA JE BILA PRVAK SVIJETA

Čileanci slave 30. rođendan: Najbolja generacija u istoriji fudbala?

“Ponosan sam na sve svoje prijatelje, na ‘Čileance’ i na tu šampionsku energiju, kao i na činjenicu da smo ostali tako dobri do sada”, kazao je nedavno Zvonimir Boban

Čileanci
Čileanci (Foto: arhiva)

Prije tačno tri decenije ispričana je najljepša jugoslovenska fudbalska priča.

Danas je 30. rođendan „Čileanaca“, najtalentovanije fudbalske generacije na ovim prostorima, a vjerovatno i šire.

Omladinska reprezentacija SFR Jugoslavije, 25. oktobra 1987. u Santjago de Čileu, osvojila je titulu prvaka svijeta.

O njima se priča i piše u svim bivšim jugoslovenskim republikama, ne samo zbog toga što su uradili prije 30 godina, već i tokom cijele karijere.

"Uvjeren sam da je to bila najnadarenija generacija u istoriji fudbala," rekao je Slovenac Aleksander Čeferin, aktuelni predsjednik UEFA.

Moguće i da je malo pristrasan, ali nije ni daleko od istine. Četvorica „Čileanaca“ su igrala u Realu – naš Peđa Mijatović, zatim Robert Jarni, Davor Šuker i Robert Prosinečki, koji je bio i član Barselone, Zvonimir Boban je bio dio velikog Milanovog tima... Branko Brnović godinama je bio prvotimac Espanjola, Gordan Petrić nastupao za Glazgov Rendžerse, Dragoje Leković u španskoj (Hihon) i škotskoj ligi (Kilmarnok)...

“Jugoslavije više nema, ali su uspjesi mnogih nadarenih generacija sportista odličan primjer kako se u našoj bivšoj zemlji uživalo u sportu i kako su se slavili uspjesi”, kazao je Čeferin.

Ratno i sva ostala ludila, razdvojila su “Čileance” na terenu, ali ne i u životu.

čileanci
čileanci(Foto: hotsport.rs)

“Ponosan sam na sve svoje prijatelje, na ‘Čileance’ i na tu šampionsku energiju, kao i na činjenicu da smo ostali tako dobri do sada”, kazao je nedavno Zvonimir Boban.

Čak petorica igrača iz Crne Gore učestvovalo je u stvaranju istorije. Mijatović, Brnović i Leković stekli su fudbalsku reputaciju kakvu su talentom zaslužili, za razliku od Ranka Zirojevića i Slaviše Đurkovića, koji su iz Čilea krenuli ka postepenom zaboravu.

“Da mi je današnja pamet, igrao bih u Barseloni. Ali, šta ćete, nisam imao snagu da iz Čilea nastavim sa usponom karijere. ‘Ubili’ su me provincija i nikšićki mentalitet”, ispričao je nedavno Zirojević za “Novosti”.

“Nisam uspio, jer sam došao iz male provincijske sredine. Mislio sam da je cijeli svijet moj, potpuno opijen slavom i novcem, popularnošću i da će sve to večno da traje. Ali na moju žalost, to se nije desilo. U Nikšiću važi pravilo da ti svi pomažu dok se ne popneš na brijeg, a kad staneš na vrh čine sve da te sa njega survaju. Tako je bilo u mom slučaju, ali za to sam kriv, jer sam im dao povoda, svojom nadmenošću, netreniranjem, neprofesionalnošću”, prizna je Đurković.

Njih dvojica sada mogu da se pitaju “šta bi bilo, kad bi bilo”, kao što se cijeli fudbalski svijet pita – šta bi bilo da su “Čileanci” ostali na okupu, “pojačani” Savićevićem, Stojkovićem, Pančevom i ostalim, tek nešto starijim, asovima.