Dotakli smo dno u svakom smislu - Vijesti.me
"AJKULE" KOJE VIŠE NE UJEDAJU

Dotakli smo dno u svakom smislu

U Kazanju gotovo da nije postojala reprezentacija, nego samo 13 igrača pojedinačno koji su kao pogubljeni igrali neku svoju igru

Crnogorski vaterpolisti
Crnogorski vaterpolisti (Foto: wpolo.me)

"To je jedna utakmica i u nju ćemo ući maksimalno. I da nakon toga kažemo da je to u stvari to, da od ovoga ne može bolje, pa kako bude", najavljivao je  vaterpolista Crne Gore Aleksandar Radović meč četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Kazanju.

Nakon poraza od Hrvatske i eliminacije iz borbe za medalju činjenica je da je malo ko od igrača u našem nacionalnom timu jedan drugog mogao da pogleda u oči i kaže da je to bilo to.

Zato što u "Vaterpolo areni“ u Kazanju gotovo da nije postojala crnogorska reprezentacija, postojalo je samo 13 igrača pojedinačno, koji su kao pogubljeni igrali neku svoju igru, bez volje da pomognu jedan drugom u situacijama kada je to neophodno.

Nakon meča sa Srbijom na otvaranju SP je bilo onih igrača kojima se nije dopala konstatacija novinara da je „Crna Gora igrala veoma loše”.

Zvijezde i zvjezdice

I tu se pokazalo po ko zna koji put da je zvijezdama u našem vaterpolu teško ugoditi. Ili još bolje, takozvanim zvijezdama koje su uvijek znale da pronađu krivca u novinaru, sudiji ili nekom trećem. U našoj reprezentaciji je za sve ove  godine bilo malo onih koji su spremni da se pogledaju u ogledalo i kažu da prvi oni moraju da prestanu da glume nedodirljive, jer  ta uloga nije za svakoga.

A zašto je sve loše isplivalo na površinu u Kazanju? Pitanje je samo jedno, a odgovora može da bude milion.

Nema sumnje da selektor Ranko Perović kao kapetan broda snosi najveću odgovornost za neuspjeh, a neuspjeh nije samo ispadanje u četvrtfinalu.

To u ovom slučaju nije najveći kiks, on se dogodio i Mađarskoj, do prije dvije noći i poraza od Italije svjetskom šampionu, ali je krah kada vicešampion dođe na veliko takmičenje i ne pokaže želju da se bori.

Crnogorski vaterpolisti
Crnogorski vaterpolisti

Vrhunski timovi ne mogu samo da se pojave na SP i igraju. Vrhunski timovi moraju da pobjeđuju ili da makar žele pobjedu, bez obzira na to kakve probleme imaju ili ko im je protivnik.
Vrhunski tim ima i atmosferu i srce fajtera, koje je spremno da „bije“ za trijumf. Ali, Crna Gora je u Kazanju bila sve sem vrhunski tim, to je činjenica. Ni po čemu se nije pokazala - ni po igri, ni po ponašanju.

Ponašala se kao banda koju je neko po kazni poslao na veliko takmičenje da predstavlja jednu naciju.

Ne postoji sistem vrednovanja

U prilog tome da ništa nije na nivou, govori i javni nastup Aleksandra Ivovića nakon utakmice sa „barakudama”, koji je rekao da neki igrači "ne bi bili u reprezentaciji da se poštuje sistem vrednovanja".

Niko ne spori da je Ivović pogodio u centar, rekao je još  dosta stvari, a sve to je samo pokazatelj da u našem savezu ništa ne štima.

Jer, Lekina izjava i njen tajming (koliko god bila tačna) govore i da kult reprezentacije ne postoji, jer u ovakvim situacijama se dobro zna ko šta može da kaže i na koji način. I da se ne ljuti niko. Dakle, sistem vrednovanja zaista ne postoji...

I za to je sigurno odgovoran selektor (juče je i sam izjavio da nije očekivao takvu reakciju Ivovića), jer je vidljivo da u ovoj ekipi nema apsolutnu podršku - prati ga samo jedan dio igrača, nema hemije na relaciji stručni štab - ekipa. To je vjerovatno i najveći razlog neuspjeha u Kazanju.

Ako su u Budimpešti prošle godine ili u Londonu prije tri zakazali jedan ili dva napada s igračem više, u Kazanju to nije bio slučaj - zakazalo je apsolutno sve.

Kada se podvuče crta, naša reprezentacija je u Kazanju imala tri debitanta, a možda je mogla da ih ima i više. Utisak bi u tom slučaju bio drugačiji.

Sistem takmičenja je takav da plasman među osam najboljih vjerovatno ne bi bio problem ni u još slabijem sastavu, a veliko takmičenje bi možda probudilo vjeru u nekog novog momka koji je spreman da na najvećoj pozornici pokaže makar motiv i volju da se bori.

Činjenica je i da na ovom turniru nije dovoljno iskorišten Aleksa Ukropina. Ako je već upao u 13 igrača za SP, onda je trebalo i da bude gurnut u vatru.

Igrao je do sada, ali malo, a za mladića i njegovih 16 godina bi svaka sekunda i minut više provedeni u bazenu bili neprocjenjiva škola. Škola koja bi i njemu i timu bila od koristi u Rio de Žaneiru i kasnije, kada se "senatori" oproste od kapice.

Perović na prekretnici

Kao što je već rečeno, zakazalo je sve.

Ranko Perović
Ranko Perović

U takvoj situaciji dvije su opcije: da selektor Perović, ako ostane na klupi, ubuduće bira ekipu u koju ima apsolutno povjerenje ili da u njenom nedostatku prepusti mjesto nekom drugom, kojeg sigurno čeka jednako težak posao sa "ajkulama".

Težak, jer nije Kazanj izuzetak, igračima mora da se stavi do znanja da oni nisu ti koji mogu da dovode i smjenjuju selektore.

Crna Gora je i ranije, na primjer na SP u Rimu 2009. godine (sa Petrom Porobićem na klupi), kao praktično najjači tim na svijetu, imala slično takmičenje. Tada je zaustavljena u osmini finala od Njemačke, iako je bila prvi favorit za titulu.

Poraz je sada potpun i zato što je očigledno da Crna Gora nije ozbiljna reprezentacija ako u sastavu nema Nikole  Janovića, kapitena koji ima 35 godina. Sve stoji, i igrački kvaliteti starijeg od braće Janović i njegova sposobnost da bude neprikosnoveni lider, ali zar jedan veliki tim smije da dozvoli da zavisi isključivo od prisustva veterana kojem vrijeme igranja prirodno ističe?

Ni kapiten se, međutim, nije ponio kapitenski. Bio je u predolimpijskoj godini neophodan reprezentaciji i toga je vjerovatno i on svjestan. Ali, nije ga bilo...

A to što je dobar dio igrača za sve ove godine tražio predah (bilo je, naravno, onih koji su bili opravdano spriječeni) govori da ne postoji taj pomenuti sistem vrednovanja. Boris Zloković je to uradio nakon OI u Londonu, Nikola Vukčević još ranije. Lista se, nažalost, tu ne završava.

I od ovog ima gore...

Da situacija bude još gora - ne naziru se pravi nasljednici generacije koja je osvajala medalje. Ako smo i imali neka čuda od igrača (slučaj Dušan Mandić) njega je odvela Srbija, otišao je u međuvremenu i Gavril Subotić, a dugo nisu bili tu ni najbolji treneri za rad s mladima poput Zorana Maslovara ili Slobodana Mačića, koji je i dalje u Australiji.

Ne pomažu ni klubovi, koji su odavno izgubili kredibilitet, mada je u Crnoj Gori uvijek bilo pitanje da li reprezentaciji jaka domaća liga donosi dobro.

Svi se sjećamo scena od prije nekoliko godina, kada su u Jadranu i Primorcu bili praktično svi reprezentativci.

Vjerovalo se da je prava stvar da sve "ajkule" budu kući, ali od toga nije bilo ništa.

Zato je dolazilo i do međusobnih tuča među igračima u bazenima u Igalu i Kotoru, psovanja, pogrdnih skandiranja navijača, pa su poslije svi ti vaterpolisti preko ljeta morali da budu zajedno u nacionalnom timu... Tada je bokeljsko rivalstvo učinilo da se zaboravi da reprezentacija mora da bude iznad svega.

Crnogorski vaterpolisti
Crnogorski vaterpolisti

A realno, dok je bilo para u našim klubovima, o nacionalnom timu nije brinuo niko. Za  sve se ispašta i danas.

Biće turbulencija po već viđenom scenariju u Boki

Sada se vjerovatno mnogi pitaju šta dalje?

Tradicija govori da će naredni dani i mjeseci biti rezervisani za brojne sastanke po bokeljskim mjesnim zajednicama, kafanama, kao i uvijek... Tako se u crnogorskom vaterpolu lome koplja, a odluke će donositi sve sami "zaslužni vaterpolo radnici".

Opet će se aktivirati „struje“ koje vuku svaka na svoju stranu i na kraju će pobijediti ona koja bude najjača. Već viđeno!

Neko na kraju i mora da pobijedi, ali bi bilo dobro da najzad iz tih pomenutih sastanaka izađe i neka prava ideja za spas crnogorskog vaterpola. Ako spasa uopšte ima.

Ali, i takav epilog je teško zamisliti, jer se u crnogorskom vaterpolu vode bitke bez kraja, svaki selektor (prije je to bio Petar Porobić, sada Ranko Perović) ima veću opoziciju nego premijer države.

A druga je tema, ne i manje bitna, što crnogorski vaterpolo nema sistem, što je uhvatio samo ono naslijeđeno iz jugoslovenske škole i na tome pokušao nešto da stvori ovih desetak godina.

A da li je uspio? Odgovor na pitanje može da ponudi i obični vaterpolo laik.


Najčitanije iz sekcije Vaterpolo